Četrdeset dana, koliko traje korizma, jedan od najpopularnijih pojmova bit će odricanje. Neki će se odricati čokolade, neki cigareta, neki odlazaka u kafiće i restorane, neki će apstinirati od alkohola… kako već tko odluči čeličiti svoj duh, svoje tijelo. No nakon četrdeset dana i noći za većinu slijedi povratak starim navikama. Ali, baš kad je riječ o odricanju, postoje oni kojima je taj pojam svakodnevica; ne četrdeset dana, nego četrdeset puta četiristo dana, a možda i cijeli život. Upravo oni su protagonisti, glavni likovi, vrijedni i dostojni da ih se spomene ne tek obljetnički, kao kakav korizmeni folklor, nego da im se dâ na važnosti u onoj mjeri u kojoj svatko svoje dostojanstvo smatra važnim. Jer kvaliteta ili stupanj razvoja pojedinoga društva može se mjeriti upravo po društvenom odnosu prema najugroženijima. Tamo negdje na početku korizme, u povodu Svjetskoga dana socijalne pravde, u Kući Europe Hrvatska mreža protiv siromaštva organizirala je 20. veljače konferenciju Izazovi minimalnoga dohotka u Hrvatskoj – iskustva i prijedlozi EMIN 2 projekta. Konferencijom se, naime, skrenula pozornost na neadekvatnost sustava minimalnoga dohotka koji je namijenjen ublažavanju siromaštva najsiromašnijih članova društva, a u Hrvatskoj se taj minimalni dohodak odnosi na zajamčenu minimalnu naknadu. U svojem su se izlaganju sudionici konferencije osvrnuli također i na situaciju u svezi s minimalnim dohotkom i u drugim članicama Europske unije, što se detaljnije analizira u okviru projekta EMIN 2.

Riječ je o projektu koji je 2017. pokrenula Europska mreža protiv siromaštva s ciljem da se u europskim zemljama osvijesti šira javnost, ali i nositelji političke odgovornosti, o važnosti izgradnje primjerenijega, dostupnijega i osnažujućega sustava minimalnih socijalnih naknada. To je važno ne samo za poboljšanje životnih uvjeta najsiromašnijih građana nego i s aspekta izgradnje socijalno pravednijega društva – što je u interesu svih građana.

Raste broj siromašnih

Konferenciju je otvorila predstavnica predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj Mirela Rašić istaknuvši da je prostor Europske unije prepoznat u svijetu kao najbolje funkcionirajući socijalni model, ali priznavši i da on još uvijek pati od brojnih nedostataka i manjkavosti te postoji velika potreba njegove nadogradnje, što se namjerava činiti novim politikama i mjerama unutar novodefiniranoga okvira Europskoga stupa socijalnih prava. Upozorila je i da je siromaštvo među djecom u europskim zemljama i dalje rašireno te raste u nekoliko država članica. Siromašna djeca često imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, izložena su većemu riziku od prekida školovanja, a u odrasloj dobi i rizicima od nezaposlenosti i siromaštva. Još u 2010. godini čelnici EU-a obvezali su se Strategijom »Europe 2020« da će se broj osoba kojima prijeti siromaštvo smanjiti za 20 milijuna do 2020. godine, no Europa je danas, 2018. godine, prilično udaljena od toga cilja, a broj siromašnih osoba u međuvremenu se povećao za 1,7 milijuna.

Siromašna djeca često imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi te su izložena većemu riziku od prekida školovanja

Državna tajnica iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Marija Pletikosa kazala je da je ministarstvo uključeno i prati projekt EMIN 2. Od projekta očekuje višestruke pozitivne ishode koji će pomoći u daljnjem razvoju javnih politika na području borbe protiv siromaštva i općenito sustava socijalne zaštite, koji iziskuje i međuresornu koordinaciju. Za sustav socijalne skrbi to konkretno znači osiguravanje primjernosti visine i obuhvata korisnika socijalnih naknada, ali i osiguravanje dostupnosti socijalnih usluga u svim krajevima Republike Hrvatske.

Glavni voditelj projekta »EMIN 2« na europskoj razini Fintan Farrell u svojem je izlaganju predstavio glavne ciljeve projekta i njegove daljnje aktivnosti. Rekao je da je Europska mreža protiv siromaštva 2017. godine pokrenula projekt »EMIN 2« s ciljem da se u europskim zemljama osvijesti širu javnost, ali i nositelje političke odgovornosti, o važnosti izgradnje primjerenoga, dostupnoga i osnažujućega sustava minimalnih socijalnih naknada, tj. socijalne pomoći namijenjene građanima izloženim siromaštvu. Naime, u većini su europskih zemalja sustavi minimalnoga dohotka / socijalnih pomoći neadekvatni. Stoga je i Europski parlament već u nekoliko svojih rezolucija preporučio zemljama članicama EU-a da izgrade učinkovit sustav socijalnih naknada za svoje siromašne građane i konkretno naznačio da bi socijalnu pomoć trebalo osigurati u iznosu koji pojedinca, ili obitelj, izdižu iznad utvrđene crte siromaštva u zemlji članici. Farrell je poručio da će se taj glavni cilj nastojati postići ostvarenjem posrednih ciljeva koji su definirani u aktivnostima projekta, a oni se odnose na uspostavu partnerskih odnosa nacionalnih mreža za borbu protiv siromaštva koji koordiniraju projekt i ključnih dionika koji rade i čija je dužnost djelovati u području borbe protiv siromaštva te nizom drugih aktivnosti kojima je posredni cilj osvještavati nositelje političke odgovornosti, ali i široku javnost, o izazovima s kojima se suočavaju najsiromašniji sugrađani.

Europska turneja

Posebno je među aktivnostima predviđenim projektom istaknuo europsku turneju dvaju autobusa koji će proputovati i zaustaviti se u svakoj od zemalja članica od travnja do lipnja ove godine (u Zagreb će autobusi stići 5. svibnja, a 7. svibnja bit će organiziran cjelodnevni program u centru grada). U svakoj od zemalja autobus će se zaustaviti na dva do tri dana, a u prigodnim će programima sudjelovati osobe s iskustvom siromaštva, predstavnici udruga i organizacija koje pružaju pomoć i socijalne usluge siromašnima. Bit će ondje i predstavnici medija i akademskoga života te predstavnici donositelja odluka i političari, a programu je cilj doprijeti do svih onih koji bi svojom aktivnošću mogli dati doprinos u izgradnji učinkovitijih i primjerenijih programa za ublažavanje siromaštva.

Linija siromaštva u Hrvatskoj relativno je niska, oko 25 tisuća kuna za samca godišnje, ali ona ne omogućava dostojno preživljavanje

Predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva Nino Žganec  upozorio je da je 20 posto hrvatskoga stanovništva u riziku od siromaštva, odnosno svaki peti stanovnik Hrvatske, te je rekao: »Naša linija siromaštva je relativno niska, oko 25 tisuća kuna za samca godišnje, i to je linija koja ne omogućava dostojno preživljavanje. Tako da se u smislu nekoga dostojnoga života može govoriti da je problem siromaštva u Hrvatskoj vrlo rasprostranjen i treba naći pametne politike u sferi socijalne politike da se tomu doskoči. Hrvatska je već dosegnula određeni stupanj razvoja da se pametnom preraspodjelom javnoga novca omogući da svatko u Hrvatskoj dostojno živi.« Istaknuo je da podatci govore kako Hrvatska za socijalnu zaštitu izdvaja manje od 21 posto BDP-a, što je daleko ispod prosjeka Europske unije.

Omogućiti preživljavanje

Živa Humer iz Mirovnoga instituta u Ljubljani, koja također sudjeluje u projektu EMIN 2 u Sloveniji, opisala je stanje u svojoj zemlji. Istaknula je da je minimalni dohodak definiran kao popis za dodjelu financijskih naknada – financijske socijalne pomoći. Slovensko socijalno zakonodavstvo propisuje da se financijskom socijalnom pomoći ljudima osiguraju sredstva za zadovoljavanje minimalnih životnih potreba u onoj mjeri koja omogućuje osnovno preživljavanje. No preživljavanje je potrebno omogućiti na razini minimalnoga dohotka, ali to je doista nemoguća misija. Naime, financijska socijalna pomoć u Sloveniji iznosi mjesečno 297,53 eura za pojedinu osobu, dok je crta siromaštva za osobu koja živi sama istovremeno iznosila na mjesečnoj razini 617 eura. Također je naglasila da u Sloveniji gotovo uopće nema javnih rasprava na temu izazova siromaštva i minimalnoga dohotka, pa se po tom pitanju situacija ne čini bitno različitom od one u Hrvatskoj. Iako je postotak i broj osoba koje su izložene životu u siromaštvu u Sloveniji, zbog veće razvijenosti, mnogo niži od istoga broja u Hrvatskoj, istaknula je da je sustav minimalnoga dohotka prilično neadekvatan.

Vaučer za energiju

Profesor Zoran Šućur s Pravnoga fakulteta, odnosno njegova studijskoga centra Socijalnoga rada, prikazao je razvoj minimalnoga dohotka u Hrvatskoj i njegova obilježja. Prikazujući pokazatelje adekvatnosti minimalnoga dohotka za pojedine tipove kućanstva, poručio je da je minimalni dohodak (zajamčena minimalna naknada) dobro usmjeren na najsiromašnije. Ipak, vrlo mali postotak građana prijeđe granicu apsolutnoga siromaštva nakon što ostvari pravo na zajamčenu minimalnu naknadu i neke druge naknade iz sustava socijalne skrbi, kao što je vaučer za energetsko siromaštvo, pa svi tipovi kućanstva ostanu ispod relativne granice siromaštva koja je definirana kao 60 posto medijalnoga dohotka.

Kako iznad crte siromaštva

Upravo je granica relativnoga siromaštva (60 posto medijalnoga dohotka) službena crta siromaštva u svim europskim zemljama (u Hrvatskoj je ta granica za jednočlano kućanstvo oko 2000 kuna mjesečno). To je preporuka i Europskoga parlamenta zemljama članicama kako bi adekvatna razina minimalnoga dohotka bila ona koja kućanstvo izdiže iznad crte siromaštva na tu razinu. Danas od europskih zemalja svojim siromašnim građanima takvu razinu socijalne zaštite u kojoj je minimalni dohodak definiran na razini crte siromaštva za kućanstvo pružaju Irska, Danska i Nizozemska.

U Hrvatskoj kontinuirano postoji između 800 i 850 tisuća građana koji su izloženi životu u siromaštvu, a broj građana koji žive u riziku siromaštva i socijalne isključenosti još je i veći

Što se tiče Hrvatske, osnovica za minimalne naknade prenisko je postavljena još u prvom Zakonu o socijalnoj skrbi iz 1998. godine i do danas je ostala niska te isključuje neke siromašne, tj. ne ostavlja im mogućnost da se prijave u sustav. Najbolji su za to primjer umirovljenici s mirovinama od 1000 kuna jer njihova mirovina prelazi zakonom definiranu osnovicu od 800 kuna i oni s takvim primanjima ne bi mogli ostvariti pravo na financijsku pomoć od hrvatskoga socijalnoga sustava, iako je svima jasno da su osobe s 1000 kuna mirovine, ako nemaju bliže članove obitelji koji im mogu pomoći, izložene životu u siromaštvu.

Nesagledive posljedice

Hrvatska je službena politika dosad pokazala nedosljednost i lutanja prema siromaštvu, još od usvajanja prvoga službenoga Programa borbe protiv siromaštva koji je Vlada RH prihvatila 2002. godine. Što reći, izvješće o njegovoj provedbi nikada nije bilo usvojeno u Saboru ili u Vladi jer se program zapravo nije provodio. Lutanja su se nastavila sve do posljednjih strateških dokumenata iz 2015. godine, koji su sa stajališta struke relativno dobro napisani, no temeljni je problem njihovo neprovođenje te nepostojanje evaluacija o njihovu izvršenju.

Iz svega navedenoga nameće se zaključak da je sustav socijalne zaštite najsiromašnijih građana u Hrvatskoj uistinu neadekvatan. On je nesustavan, građani ostaju živjeti u siromaštvu i nakon što im sustav pomogne svojim minimalnim novčanim naknadama. To na neki način dovodi u pitanje adekvatnost funkcioniranja socijalne države, što je Ustavom definirana obveza za Republiku Hrvatsku. Posebno je problematično da sustav koji nakon što intervenira neadekvatnim naknadama ostavlja desetke tisuća djece u Hrvatskoj da žive izloženi siromaštvu, a mnogi od njih i dugotrajnomu siromaštvu. Posljedice su toga nesagledive. Uz određene napore u tom području i relativno malom preraspodjelom sredstava, veća je unaprjeđenja moguće ostvariti, i to u smislu osiguranja dostojnih uvjeta života uz osnaživanje radne aktivnosti radno sposobnih primatelja socijalnih naknada. Međutim, za takve iskorake potrebna je određena razina stručnih kompetencija u tom području, a još je važnija politička volja da se takvi iskoraci učine.

MITOVI O SIROMAŠNIMA
Mit prvi: »Oni su lijeni ovisnici o socijali«
Iz statističkih podataka o kretanju nezaposlenosti i primateljima socijalne pomoći u Hrvatskoj od 2001. do 2015. godine vidljivo je da je svaki put kada bi gospodarstvo živnulo i nezaposlenost padala istom dinamikom padao i broj primatelja socijalne pomoći, i obrnuto. Stoga je moguće zaključiti da stigma »lijenih ovisnika o socijali«, koja nerijetko prati radno sposobne siromašne osobe primatelje socijalne pomoći, jednostavno nije točna jer se primatelji zajamčene minimalne naknade zapošljavaju kada postoje prilike u gospodarstvu, o čemu svjedoče podatci. Također i recentni podatci svjedoče toj činjenici u prilog pa je, primjerice, nakon što je gospodarstvo nešto živnulo u studenom 2017. godine bilo oko 88.000 primatelja spomenute naknade, a to je gotovo za 15.000 manje u usporedbi sa studenim 2015. godine kada ih je bilo oko 102.000. Dakle, važno je svakako raditi na gospodarskom oporavku, ali istovremeno je važno kvalitetnim programima prekvalifikacije, osnaživanja i obrazovanja raditi i na zapošljivosti radno sposobnih primatelja socijalnih naknada.
Mit drugi: »Sami su krivi za situaciju u kojoj se nalaze«
Oni koji svu krivnju svaljuju na siromašne ujedno smatraju da im država i društvo nisu baš dužni pomoći. Međutim, da je tvrdnja »sami su si krivi« generalno potpuno pogrješna (iako u pojedinačnim situacijama vjerojatno ponekad ima i osobne odgovornosti), ponovno se može potkrijepiti podatcima koji govore da se ljudi koji su na socijalnoj pomoći kada ima više posla u ekonomiji »skidaju sa socijalne pomoći« i odlaze raditi. Promotri li se isto iz drugoga kuta, u razdoblju dugotrajne recesije, kao što je bila u Hrvatskoj od 2009. do 2015. godine, nema posla ni za one obrazovanije, a posebice posla nema za one manje obrazovane i siromašnije, kojima tada ne preostaje ništa drugo nego se javiti javnim službama za pomoć.
Mit treći: »Zašto da porezni obveznici snose troškove za njihov alkohol i cigarete«
Jedan od stereotipa i prigovora koji se također nerijetko može čuti u Hrvatskoj – da siromašni piju i puše na teret poreznih obveznika – vjerojatno se temelji i na medijskim izvješćima o »zloporabama« socijalnih naknada gdje manji broj pojedinaca uistinu neodgovorno potroši novac koji je dobio putem socijalnih naknada. Ipak, većina korisnika socijalnih naknada koristi se novcem koji je dobila kroz zajamčenu minimalnu naknadu kako bi kupila osnovne namirnice jer je za druge aktivnosti iznos zajamčene minimalne naknade nedostatan, no bez nje bi mnoga djeca u siromašnim hrvatskim kućanstvima bila ozbiljno pothranjena.
Mit četvrti: »Država samo rasipa sredstva na socijalu, tu vreću bez dna«
Sljedeći stereotip među dijelom nesiromašnih stanovnika svodi se na uzaludnost pomaganja siromašnima, ili pak na to da »država ne čini ništa da pomogne siromašnima«. Pretjeruje se i u jednom i u drugom slučaju. Prema podatcima Eurostata u 2015. godini, što su posljednji dostupni podatci, Republika Hrvatska izdvaja oko 20 eura po stanovniku godišnje, a od nje manje izdvajaju Bugarska (16 eura), Mađarska (13 eura) te Rumunjska, Estonija i Latvija (12 eura). Dakle, po izdvajanjima za siromašne Hrvatska nije najgora u Europskoj uniji, ali to nije nikakva utjeha jer je zapravo u posljednjoj skupini zemalja.

IZVORPrilika br. 3/2018.
Prethodni članakVRHUNAC PASHALNOGA MISTERIJA Uskrsnuće – novost kršćanskoga života
Sljedeći članakODAŠILJAČI U GRADU – SMETNJA I(LI) OPASNOST Hrvatska – jedina zemlja u EU-u u kojoj teleoperatori »antene« postavljaju bez lokacijske ili građevinske dozvole