ŠTO SE PJEVA U CRKVAMA Jedan Bog i duhovne šansone

Snimio: B. Čović | Promocija monografije Zagrebačkog katedralnog mješovitog zbora u crkvi Svete Marije na Dolcu

U nedjelju 3. lipnja na televiziji sam pogledao početak prijenosa svete mise i bio veoma neugodno iznenađen. Naime, crkveni je zbor pjevao pjesmu koja počinje riječima: »Nema Boga kao što si Ti«. Ako prva Božja zapovijed glasi: »Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih bogova osim mene«, onda je Bog neusporediv i svima treba biti jasno da ovakve pjesme nemaju mjesta u crkvi. Ova pjesma ostavlja dojam da prešutno priznajemo postojanje drugih bogova, ali je Svevišnji najbolji među njima. Zar je moguće da se u jednoj instituciji kao što je Katolička Crkva »potkrade« ovakva kardinalna pogrješka kao što je negiranje prve Božje zapovjedi? Nadam se da više nikada ne ću biti u prilici čuti takvo nešto. To je posljedica populizma, koji se očituje u prodoru »američkih novokomponiranih glazbenih kičeva« u crkvene krugove. Osjećam da to nije dobro, a zašto se to događa neka odgovore oni koji bi trebali biti puno stručniji i obavješteniji od mene.

J. Ž., Križ

Pjesma o kojoj pišete naziva se »Svi slavimo« i mislimo da je Vaša zabrinutost za ispravni katolički nauk zbog nje ipak pretjerana, a župni zbor nije imao namjere nijekati ili u pitanje dovoditi prvu Božju zapovijed. Baš suprotno, pjesma »Svi slavimo« poziva sve vjernike da zajedno slave Gospodina i da priznaju da je on jedini Bog. Zbog toga u stihovima: »Nema Boga kao što si ti, nema ga, nema ga, / … I nema Boga što čudesa tvori kao što ih tvoriš Ti« ističe upravo tu Božju jedinstveno i jedincatost, na to podsjeća sve vjernike, te na kraju još jednom poziva na slavlje: »Svi slavimo, svi slavimo, svi slavimo Gospodina!« Dakle, baš jednoga Gospodina – Boga koji je stvorio nebo i zemlju, Boga koji je poslao svoga Sina na zemlju i Boga koji je Duh Sveti, Boga koji je Presveto Trojstvo.

Liturgija se glazbom ne zaodijeva

Međutim, u svom ste pismu osim nezadovoljstva tom pjesmom iznijeli i nezadovoljstvo zbog »populizma, koji se očituje kroz prodor ‘američkih novokomponiranih glazbenih kičeva’ u crkvene krugove« koje ne smatrate dostojnom liturgijskom glazbom. Zato Vam prenosimo razmišljanja naših crkvenih liturgičara dr. Ante Crnčevića i dr. Ivana Šaška koji o toj temi pišu s kritičkim odmakom ističući na početku svoga članka »Glazba u liturgiji Crkve« da je »kršćanska liturgija mjesto gdje se glazbu može susresti u njezinu iskonskom obliku«, da je glazba »jezik božanskoga« te da liturgijska glazba nije uvedena u liturgiju kao izvanjski obredni element, posuđen iz kulture, nego je stvarana i oblikovana u liturgiji kao način vjernikova slavljenja Boga i kršćanskih otajstava. Govor o glazbenim oblicima stoga, u kontekstu liturgije, zadire duboko u razmatranje samih liturgijskih oblika i sadržaja vjere. Neosporno je da i današnje glazbeno oblikovanje liturgijskih slavlja mora polaziti upravo od liturgije kao temelja i izvorišta liturgijske glazbe. Štoviše, umjesto nastojanja za odijevanjem liturgije u ‘glazbeno ruho’, valja nam nastojati za shvaćanjem i oblikovanjem glazbe na način da ona rasvjetljava sami sadržaj slavljenoga otajstva. Liturgija se glazbom ne zaodijeva, nego razotkriva – u svemu svome bogatstvu.«

U svemu je tome potrebno naći mjeru – i to mjeru razboritosti i zdravoga prosuđivanja u kojem ne ćemo sve odmah odbacivati, ali isto tako ni sve (nove šansone i druge glazbene izričaje) tek olako prihvaćati, kao što to nije učinila ni Crkva koja duhovne šansone ipak pripušta u liturgiju.

Autori nadalje ističu da je pred liturgijskim glazbenicima »odgovorna zadaća integriranja jezika glazbe u govor liturgije« te da kritički (poput Vas) razmišljaju da »bogatstvu naše glazbene baštine, stvarane u krilu Crkve i oblikovane kršćanskom vjerom i pobožnošću, danas ipak nedostaje glazbenih djela koja su iznikla iz liturgije i onih koja su stvarana za liturgiju. U raspjevanosti naših liturgijskih zajednica katkada je teško zamijetiti pravi liturgijski duh. U liturgijska se slavlja unose ‘nove pjesme’ koje nerijetko odišu starim duhom slavljenja.« Zato potiču da se izradi nova liturgijska pjesmarica s »novim liturgijskim pjesmama koje će izražavati i omogućavati istinsko poniranje u slavljeno otajstvo vjere«.

Zbiljnost otajstva

Nakon uvida u teologiju i crkvene dokumente koji se tiču liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila autori ponovno kritički govore o našem dobu za koje kaţu da se u njemu »glazba ‘konzumira’ i ‘koristi’ na svakome koraku«, pa je potrebno pitati se »nismo li i unutar kršćanske liturgije, vrjednujući na jednostran način zvučni kôd ljudskoga komuniciranja, postali obični ‘konzumenti’ te zapali u zavodljivo ‘korištenje’ glazbe.« Potom, među ostalim, upozoravaju i na »raznolike oblike te zavodljivosti«, a među njima navode i »prilagođavanje glazbe različitim ‘konzumentima’ (djeci, mladima, posebnim skupinama) bez dostatne osjetljivosti za zbiljnost otajstva«.

Na ta kompetentna i kritička razmišljanja mi ćemo dodati kako su i sami liturgičari, pa i ovdje citirani, svjesni povijesnoga razvoja liturgijske glazbe u Crkvi koja se razvija već stoljećima i tisućljećima, i da se zbog nekih »novosti« javljaju i rasprave, posebno među onima koji se posebno brinu o liturgiji. Tako je bilo i u 10. stoljeću kada su u crkvenu glazbu uvedene orgulje, tako je bilo i ranije i kasnije – od polifonije, preko crkvene sakralne glazbe do pučkih popijevaka – sve do danas kada se u liturgiji pjevaju i duhovne šansone. U svemu je tome potrebno naći mjeru – i to mjeru razboritosti i zdravoga prosuđivanja u kojem ne ćemo sve odmah odbacivati, ali isto tako ni sve (nove šansone i druge glazbene izričaje) tek olako prihvaćati, kao što to nije učinila ni Crkva koja duhovne šansone ipak pripušta u liturgiju.

IZVORGlas Koncila br. 23/2018.
Prethodni članakZAŠTO SLABI VJERA NA ZAPADU? Po Mariji k Isusu
Sljedeći članakDA MORE I EUROPA PRODIŠU Kraj plastike za jednokratnu uporabu!?