ŠTO NAKON PRESUDA HAAŠKOGA SUDA? Što su »domovina« i »domoljublje«?

Snimio: B. Čović

Radi međusobnoga određenja odnosa između pojmova »domovina« i »domoljublje« treba ih najprije objasniti, a nakon toga pokušati i utvrditi »gdje je nečija domovina«.

Osnovno je gledište: »domovina je tamo gdje su živjeli nečiji predci«. No to nije jedino. Tako i pojedinac koji se rodio izvan zemlje u kojoj su živjeli njegovi predci može i treba taj drugi teritorij također smatrati svojom domovinom. Dakle imati pravo na dvije domovine. To se objašnjava uzrečicom: »Pojedinac nosi svoju domovinu u svojem srcu.« Zato nitko nema pravo nikomu negirati pravo na domovinu njegovih predaka. Ipak, emocionalni odnos: »Domovinu nosim u svojem srcu« nije niti smije biti jedino mjerilo. Ljubav prema domovini mora se na određeni način bilo kada konkretizirati, posebice u kriznim povijesnim situacijama određenoga naroda i države.

Dvije domovine i dva državljanstva

Ta konkretizacija najbolje se pokazala u brojnim oblicima raznih pomoći za vrijeme Domovinskoga rata. Pomagali su ne samo naši građani na radu u inozemstvu, nego i brojno iseljeništvo rasuto širom svijeta, naša dijaspora, kao i njihovi potomci, od kojih mnogi ne znaju ni jezik svojih predaka. Njihovo neznanje jezika vlastitih predaka ne daje nam pravo na negiranje prava da i oni Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Međutim, kako su rođeni i odgajani u drugoj zemlji, imaju i pravo na domovinu u toj zemlji. Dakle, imaju pravo na dvije domovine. Hrvatska, a i brojne druge države, za takve slučajeve daje mogućnost posjedovanja dvostrukoga državljanstva. Hrvatska je u znak zahvalnosti, ali i radi potvrde svoje politike prema iseljeništvu, dopustila mogućnost stjecanja hrvatskoga državljanstva. Naravno, kod toga nije se moglo niti smjelo zaobići svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini. Činjenica da se u nekim slučajevima radi izbjegavanja kaznene odgovornosti ili povodom izbora ili statističkih podataka zloupotrebljavalo dvostruko državljanstvo, ne znači da je to bila pogrješka. Pravnoj znanosti poznato je da se svaki propis može izigravati, što je izraženo sintagmom: »Nema pravila bez iznimke« (Nulla regula sine exeptione).

Sa stajališta države i pravednoga postupanja prema svim građanima ni jedna politika ne smije, neovisno o kojoj se strani radi, likovati povodom presuda niti tražiti daljnje osvete jednih protiv drugih radi tobožnjega izjednačavanja ili vaganja količine pravednosti ili nepravde, niti se voditi daljnjim zaoštravanjem odnosa jednoga naroda prema drugomu.

Osim tako opisanoga shvaćanja pojma domovine, postoji i drugo shvaćanje, prema kojem je »domovina tamo gdje mi je dobro«. Taj materijalistički pristup poznat je još iz doba antike, posebice Rimskoga Carstva, što je bilo izražavano latinskom izrekom: »Ubi bene, ibi patria.« Dakle, već u antičko doba prije Krista, posebice u Rimskom Carstvu, postojala je neka vrsta ideje globalizacije, proširenjem shvaćanja što je i gdje je domovina za određenoga pojedinca i njegovu obitelj. Pod određenim uvjetima svatko je mogao postati građanin toga carstva. Prema tome, ni to mjerilo »gdje mi je dobro…« ne smije se osuđivati kao manje vrijedan ili nemoralan pristup.

Ne likovanju i traženju osvete

Hrvatska kao država glede tobožnjega prisvajanja prava na domovinu nalazi se u specifičnom položaju, i to zbog činjenice da graniči s državom Bosnom i Hercegovinom, u kojoj žive brojni pripadnici hrvatskoga naroda od pamtivijeka, pa je njima Bosna i Hercegovina primarna domovina. Pravo na stjecanje dvostrukoga državljanstva ojačava položaj Hrvata u BiH i daje im i određenu političku sigurnost kao malobrojnijemu autohtonomu narodu u odnosu na druga dva naroda. Isto važi i za Hrvate u Vojvodini, odnosno u Srbiji. Zato hrvatskoj državnoj politici nije bio niti će biti cilj doseljenje Hrvata iz BiH u Hrvatsku, naprotiv cilj je opstanak Hrvata u BiH kao državi.

Valja podsjetiti na iskustvo prošloga rata s parolom: »Svi Srbi u jednoj državi« zbog koje su počela krvoprolića i seljenja ljudi na području bivše Jugoslavije. Danas vidimo i još osjećamo posljedice koje je ostavila ta Miloševićeva ideja, koja je uzrokovala bezbrojna krvoprolića i žrtve, nikada objavljenoga ali ipak krvavoga rata. Imajući na umu sve te posljedice, nameće se obveza da je korisnije i pravednije štititi i pomagati svima koji su pridonijeli stvaranju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao samostalnih država.

Žrtve rata i nepravde bile su raznolike i mnogobrojne na svim stranama. Sa stajališta države i pravednoga postupanja prema svim građanima ni jedna politika ne smije, neovisno o kojoj se strani radi, likovati povodom presuda niti tražiti daljnje osvete jednih protiv drugih radi tobožnjega izjednačavanja ili vaganja količine pravednosti ili nepravde, niti se voditi daljnjim zaoštravanjem odnosa jednoga naroda prema drugomu narodu. U protivnom nastajat će nove podjele i nepovjerenja, a time i temelj za buduće sukobe.

Ne žele da im djeca ponovno ginu ili bježe

Političari svakoga naroda trebaju pozivati svoje građane, ali i iseljeno stanovništvo da se vrate doma, a posebno pozivati pripadnike tuđega naroda da se vrate. Samo se tako pokazuje i potvrđuje domoljublje političara. Na njima je najveća odgovornost. Takvo dokazivanje domoljublja treba vrijediti za sve. Naime, nije vraćanje u domovinu ako izvan te domovine ostaju članovi obitelji, posebice mlađi. Za stvaranje ozračja povratka odgovorni su uz političare i mediji, koji nepotrebno dižu paniku oko mogućih posljedica presuda Haaškoga suda. Treba vrijediti upozorenje poznato običnomu čovjeku: »Ne lijepi vraga na zid.«

Ne smije započeti rat živaca kao vrsta propagandnoga rata, niti pozivati jednu od strana na daljnja ustrajavanja na traženju satisfakcija jednih protiv drugih. Ako se u tom pravcu počnu odvijati stvari, likovat će oni koji su bili glavni krivac za sukobe između Hrvata i Bošnjaka. Domoljublje treba učiniti privlačnim za pripadnike svakoga naroda, bez prijetnje da postane agresivno na štetu drugoga naroda. Samo je tako moguće dugoročno pomirenje, što je u suglasju s učenjem svih triju vjera.

Obični mali ljudi, neovisno o kojoj se naciji radi, ne žele se ponovno brinuti hoće li njihova djeca ponovno ginuti ili morati bježati u inozemstvo, gdje će se eventualno školovati i ostati, zapravo iseliti se. Zato se političari trebaju vratiti strpljivosti i uvažavanju međusobnih interesa bez isključivosti tuđih interesa. Sva tri naroda to žele.

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakSVJEDOČANSTVO 90-GODIŠNJE MJEŠTANKE CERNIKA LUJE VUK 15. lipnja 1945. ubijeno više od pedeset Hrvata
Sljedeći članakTOLERANCIJA ILI LJUBAV? Tko želi biti ljubljen, mora pružiti ljubav