Oštroumna, puna sjećanja, najstarija hrvatska redovnica s. Aleksija Sardelić navršava 100 godina. Krsnim imenom Kata rođena je 18. srpnja 1922. u Blatu na Korčuli kao najstarije od četvero djece oca Petra i Vice rođ. Milat. Živjeli su s bakom i djedom u obitelji koja je odisala kršćanskim odgojem. Kako ističe, novca nije bilo previše, ali su živjeli od rada svojih ruku i imali potrebno za život. Djeca su pohađala školu i učila zanate koji će im u tom vremenu biti korisni u životu. Tako je i s. Aleksija započela srednju građansku školu, koju je nažalost rat prekinuo, ali je završila »singerski tečaj« koji joj je dobro došao u samostanu.
Redovnički je poziv, pripovijeda, osjetila već za vrijeme prve pričesti, a od tada se lagano ponavljao te ga je sve više produbljivala na vjeronauku slušajući o Bogu. »Početak Drugoga svjetskoga rata zahvatio je dio moje mladosti, kada sam trebala ostvariti svoje želje o redovničkom pozivu. Stoga su rat i nesigurne okolnosti malo usporili njegovo ostvarenje. Tako je vrijeme prolazilo dok jednoga dana nisam usnula san koji me je dodatno potaknuo da se odazovem na redovnički poziv. U snu sam vidjela redovnicu, koja me je uhvatila za ruku. Zagledana u nju, pošla sam za njom«, rekla je stogodišnjakinja, pojasnivši da je ta sestra iz sna bila drugačije odjevena nego sestre Marije Petković iz Blata. Sestra u snu bila je obučena poput sestara franjevaka koje su djelovale na Badiji, a koje je jednom prilikom s. Aleksija upoznala. Potaknuta tim snom, odlučila je odazvati se Bogu na redovnički poziv kao sestra franjevaka.
Stoga je na Svijećnicu 1948. stupila u samostan Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Splitske provincije na Lovretu. Nakon pola godine kandidature ušla je u postulaturu, ali su tadašnje prilike bile vrlo teške te s. Aleksiji nisu htjeli izdati osobne dokumente zato što je bila u samostanu. Ponudili su joj brojne pogodnosti samo da ga napusti, no ona nije htjela odustati od svojega zvanja. Stoga je 1951. ušla u novicijat koji je bio u Makarskoj. I ondje je bilo puno fizičkoga rada, ali se snašla jer je iskustvo marljivosti donijela od kuće. Kao redovnica pohađala je katehetski institut te je katehizirala na župi, a bila je i odgojiteljica kandidatkinja u Provinciji. Radila je u sakristiji i šivaonici, među prvima je počela čuvati djecu u Imotskom, što je tada bio svojevrsni dječji vrtić. »Prepoznala sam potrebu majki koje nisu imale gdje ostaviti svoju djecu te sam u prvih sedam dana imala već 15 djece, što pokazuje da je imalo smisla jer Bog mi je dao dar za odgoj.« Nekoliko je godina bila u administrativnim poslovima glasnika »Veritas«. Djelovala je u različitim apostolatima od Zagreba preko Splita, Zadra i Imotskoga do Dubrovnika, sve prema potrebi Provincije, u kojoj je prošle godine proslavila 70. obljetnicu redovništva.
»U stoljeću svojega života prošla sam razne teškoće, ratove, komunističke progone, siromaštvo, ponižavanje dostojanstva katolika, ali ipak sam ustrajala u redovničkom pozivu zahvaljujući spoznaji da me je Bog pozvao i da je on skupa sa mnom rješavao teškoće na koje sam nailazila.« Uvijek se kroz bogatstvo njezina unutarnjega života održavala zajednička i osobna molitva. »Kada se čovjek osloni na svoga Boga, sve učini da kao osoba ne izgubi svoje zvanje, nego njegovom milošću kroči dalje«, ističe s. Aleksija svoje životno iskustvo.
Iako je prošla razne nedaće, zakoračila je u 100. godinu života te se mnogi pitaju koji je recept za tako dug život. Danas se u znanosti trude otkriti način dugoga života, mediji preporučuju razne pripravke i napitke za dug život. No s. Aleksija ističe kako je to Božja volja da ona tako dugo poživi, no misli da je tomu pridonio način života, koji čine red, rad i disciplina jer, kako kaže, »drži red i red će te čuvati«. »Molitva je najbolje sredstvo smirenja i uzdanje u Boga koji sve drži u svojoj moćnoj ruci, pa i moj život«, kaže redovnica. »Kada on odluči, ja ću poći, spremna sam ići k Onomu kojemu sam vjerovala cijeloga svojega života.«
S. Aleksija rado pročita vjerski tisak kako bi bila upoznata s događajima u Crkvi. Smatra da su danas veliki izazovi za Crkvu i redovništvo, uvijek su bili, ali danas posebno, te misli da zato treba više bdjeti. »Danas se vijesti brzo doznaju, kako pozitivne tako i negativne. Veliku su ulogu preuzeli mali ekrani i mediji, ali se zato ne smije zaboraviti na važnost osobnoga susreta s čovjekom i susreta s Bogom. Redovnici su uvijek bili ti koji su predstavljali i nosili Boga čovjeku. Kako to tko radi, ja nisam sudac i ne želim vagati, to pripada Bogu«, ističe s. Aleksija. Ako se u mladosti ne nauči živjeti s Bogom, napominje, teško će se u starosti očitovati ta povezanost. Zato treba od početka učiti mlade i one koji tek dođu u samostan osobnomu susretu s Bogom.
Prisjećajući se svojih početaka u samostanu, ističe da nije bilo lako, ali uvijek je bilo veselja i radosti, a ponajviše zajedništva. Disciplina i zajedništvo okosnica su svake zajednice da bi mogla funkcionirati. »A što se tiče veselja, franjevačko je veselje identitet naše karizme, ali da bi bilo moguće, trebamo bdjeti nad svojim ponašanjem i dati mjesta radosti. Potpuno veselje je u Bogu koji mi uvijek daje radost svojom prisutnošću, a kada sam toga svjesna, to veselje mogu i s drugima dijeliti. Dakle, veselje je tamo gdje je Bog prisutan i zato bez molitve nema života i veselja. Zajednička molitva časova molitva je Crkve, a osobna je molitva dio mene i Onoga za kojega živim i koji me je stvorio, otkupio svojom smrću na križu i pozvao da mu služim i koji me vodi kroz sve dane mojega života od kolijevke pa do groba. Ja sam mu zahvalna na svemu. Zahvalna sam i svojoj redovničkoj zajednici i sestrama za sve što su mi omogućile.« Stogodišnja redovnica svjesna je svega oko sebe i još uvijek dobro pamti te hoda uz pomoć hodalice. Poručuje da nije važno koliko čovjek živi, nego kako živi, a najvažnije je živjeti u usmjerenosti na Onoga koji je čovjeku dao život.
