Molio bih vas da mi objasnite ove Isusove riječi iz Novoga zavjeta: »Brat će brata, otac dijete na smrt predavati. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas mrziti zbog imena mojega. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.«
Josip Pribić
Evanđeoski odlomak koji dijelom navodite donose sva tri sinoptička evanđelja, a mi navodimo ono što u svojem desetom poglavlju piše Matej pod naslovom »Apostole čeka progonstvo«, na koje se nadovezuju i sljedeći naslovi: »Propovijedati treba otvoreno i smjelo«, »Veliko dijeljenje svijeta: zašto progon apostola«, »Treba se odreći svega« i »Zaključak apostolske besjede«.
Čini nam se da upravo prvi dio sa zaključkom daje odgovore na Vaše pitanje pa ih navodimo i ukratko ćemo ih protumačiti uz pomoć naših bibličara. Matej u 10. poglavlju piše: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji. Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane?« (Mt 10, 16-25), poručio je apostolima Isus i završio: »Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća« (Mt 10, 40-42).
Tako je Isus svojim učenicima uputio jasnu poruku o tome što ih čeka u svijetu nakon njegove smrti i uskrsnuća, ali je i svima koji će se oduprijeti tomu duhu progona i progonu samomu, svima koji će ih primati – i ne samo njih, nego i sve siromahe i potrebite – poručio da će baštiniti vječni život.
Pokušajmo taj tekst staviti u kontekst naše vjere – od prvih početaka Crkve pa do današnjih dana – pa ćemo vidjeti da se te Isusove riječi obistinjuju. Prisjetimo se kako je Bog na svijet poslao svoga Sina koji se utjelovio i postao čovjekom u skromnim uvjetima i kako za njega, već u trenutku njegova rođenja, nije bilo mjesta na nekom lijepom i udobnom mjestu, nego u štalici. I premda na dan njegova rođenja, na Božić, pjevamo: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje«, Crkva nas liturgijom već sljedećega dana podsjeća na ono što su napisali i evanđelisti: na progone koji očekuju sve njegove sljedbenike. Tako već 26. prosinca slavimo prvomučenika svetoga Stjepana koji se poput Isusa odrekao zemaljske slave i svojom mučeničkom smrću stekao slavu na nebu. Na sličan, da ne kažemo na istovjetan način, svaki bi vjernik trebao biti svjestan da se treba odreći ovozemaljskih povlastica, ugoda i komocije, pa i ponekad biti spreman na žrtvu života, kako bi se mogao pridružiti Isusu i svetima na nebu.
U našim očima takav govor može izgledati grub i težak, a naše uši nisu navikle slušati takve jasne rečenice, ali one nas pozivaju da razmišljamo o svom životu u nebeskoj slavi i da ju svojim životom na zemlji doista i zaslužimo. Isusove riječi koje navodite zapravo su nam ohrabrenje i poticaj da izdržimo, da budemo uz Isusa i njegov nauk i u kušnjama koje nas čekaju u svakodnevnom životu, a ne samo onda kada nam u životu sve ide »glatko«. Isus nam svojim jasnim govorom želi još jednom poručiti da će On i Duh Sveti uvijek biti s nama, da su s nama i sada na zemlji, da će nam davati snage kako bismo izdržali i čista srca stigli u Božje kraljevstvo. U Rječniku biblijske teologije ističe se da »progonjeni Isus ne samo da se pouzdaje u Oca koji je s njime, već i moli za svoje progonitelje; tako svojim učenicima daje vrhunski primjer ljubavi koja podnosi svako progonstvo«. To može biti primjer i nama jer je dovoljno sjetiti se da je u prvim kršćanskim vremenima i u obiteljima, kao i danas, dolazilo do velikih podjela, pa nam se u mnogim svetačkim životima prenosi prežalosno iskustvo kako su i vlastiti roditelji žrtvovali svoju djecu samo zato što su prionuli uz Isusa.
Sjetimo se svete Margarete koju slavimo 20. srpnja, a rođena je u trećem stoljeću u Antiohiji. Njezini su roditelji bili pogani, a otac Edezije bio je i poganski svećenik. Kada je po odgoju svoje dadilje kršćanke prigrlila vjeru i pokrstila se, otac se naljutio i odrekao se svoje kćeri, koju je rimski upravitelj Antiohije Olbrije, koji se zaljubio u nju, prisiljavao da žrtvuje poganskim bogovima, što je ona odbila. Zbog toga su je zlostavljali i mučili, ne bi li je slomili, a kada je ta hrabra 15-godišnja djevojka preživjela sve muke, 304. godine su joj odrubili glavu. Kršćani su pokopali njezino izmučeno tijelo, a nad njezinim grobom kasnije je izgrađena prekrasna crkva. Njezin primjer i primjer svih kršćana koji su spremni trpjeti i umrijeti za Krista i vjeru nekad i danas i nama treba biti primjer i poticaj na prihvaćanje Isusove riječi: »Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života« (Otk 2,10).
