STRUČNJAKINJA ZA HRVATSKI JEZIK DR. TAMARA TURZA-BOGDAN Školski programi trebaju biti otvoreniji u poučavanja standardnoga jezika

Čutura Vlado
Teško je reći kako će se mijenjati neki anglizam i što će se s njime događati u određenom vremenu, no riječ se uvijek na neki način uklopi u sustav hrvatskoga jezika ili pak nestane iz njega. Standardni je hrvatski jezik normiran u rječnicima i gramatikama i službena bi komunikacija morala poštivati njegove norme.

Neotuđivo je pravo svakoga pojedinca govoriti materinskim jezikom, jer jezik je dio identiteta svakoga pojedinca. Istodobno, u stanovitoj zajednici ili državi postoje službeni jezici kojih se dogovorno svi pridržavaju. Na primjer, Švicarska ima tri jezična područja, u kantonima se govori posebnim dijalektima, i nitko ne govori o zajedničkom jeziku. Demokratičnost je uvažavanje različitosti. O hrvatskom jeziku, bogatstvu kulturne hrvatske baštine govori prof. dr. Tamara Turza-Bogdan koja je rođena u Čakovcu. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi. Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Odsjeku u Čakovcu nositeljica je i izvoditeljica kolegija Metodika hrvatskoga jezika na integriranom sveučilišnom studiju za obrazovanje učitelja primarnog obrazovanja te nositeljica i izvoditeljica kolegija Uvod u metodiku hrvatskoga jezika i književnosti te Metodika hrvatskoga jezika i književnosti na sveučilišnom dodiplomskom studiju Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. U kajkavsku inačicu modula Hrvatski jezik uvela je novi kolegij Metodika kajkavskoga narječja i književnosti. Uz to obnaša i dužnost prodekanice za poslovanje, studije i studente izvan sjedišta fakulteta na Učiteljskom fakultetu – Odsjeku u Čakovcu.

Sudionica je brojnih projekata o jezičnoj problematici pa je tako bila suradnica u makedonsko-hrvatskom projektu »Položaj hrvatskoga i makedonskoga jezika u obrazovnom sustavu višejezičnih sredina«, istraživačica na znanstvenim projektima MZOS-a »Razvoj komunikacijske kompetencije u ranome diskursu hrvatskoga jezika« i »Materinski i inojezični hrvatski«. Suradnica je na projektima »Odgojna drama i kazalište kao sredstvo poticanja inkluzije Roma«; »Hrvatski kao nasljedni jezik: trenutačno stanje i razvojne perspektive« te »Razvoj kompetencija učitelja i nastavnika u poučavanju hrvatskoga jezika inojezičnih učenika«. Voditeljica je bilateralnoga znanstvenoga projekta (2016. – 2017.) za Republiku Hrvatsku »Jezični i kulturni identitet učenika s obzirom na jezike obrazovanja u Hrvatskoj i Sloveniji«.

Suautorica je čitanaka i metodičkih priručnika iz Hrvatskoga jezika za osnovnu školu. Autorica je znanstvene monografije »Kajkavsko narječje u nastavi Hrvatskoga jezika: Prilozi za osnovnoškolsku nastavu«.

Poštivati kulturni identitet djeteta

 Kako očuvati i promicati jezike brojčano manjih naroda u svijetu, a posebno na našim prostorima?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Jezik se mijenja i razvija, ne možemo predvidjeti što će se s njime dogoditi za stotinu godina. Važno je zabilježiti sadašnje jezično stanje, kako bi nove generacije mogle istraživati njegov razvoj. Generacijama koje dolaze moramo omogućiti spoznaju o vlastitom jeziku. Pri tome, kada govorimo o hrvatskom jeziku, mislim na standardni jezik i njegove varijetete, narječja, dijalekte, idiome. Škola ima važnu ulogu u poticanju višejezičnosti i odgajanju učenika kako bi višejezičnost prihvatili kao vrijednost na svim razinama: unutar istoga jezika na vertikalnoj razini u odnosu između standarda i dijalekata te horizontalnoj u odnosu između različitih jezika. Dijete prilikom dolaska u školu mora biti uvaženo, prihvaćeno i s obzirom na jezik kojim govori. To je jezik njegove sredine koji može biti više ili manje jednak standardu koji se počinje učiti u školi. Pravilnim odnosom prema tom malom govorniku nekoga od idioma, u školi stvaramo uvjete i za razvoj njegova kulturnoga identiteta. Upravo je uloga obrazovanja u razvoju jezičnoga i kulturnoga identiteta učenika tema hrvatsko-slovenskoga bilateralnoga projekta u kojemu sam voditeljica na Učiteljskom fakultetu: »Jezični i kulturni identitet učenika s obzirom na jezike obrazovanja u Hrvatskoj i Sloveniji«.

Materinski je jezik neotuđiv dio identiteta
 Europska unija zauzima se za očuvanje jezične posebnosti, zapravo da se svatko može izražavati na svojem materinskom jeziku. No pojedinci, koji se javno i to često »zalažu za slobodu«, predlažu Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Kako to tumačite?
PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Neovisnost hrvatskoga jezika kao službenoga jezika Republike Hrvatske i Europske unije nepobitna je činjenica. A svaki narod ima pravo na svoj jezik. Smatram da bi u javnosti trebalo više razgovarati o nekim drugim, mnogo važnijim temama o jezičnom obrazovanju: o rezultatima PISA istraživanja, o tome kako potaknuti djecu na čitanje, općenito o razvoju komunikacijske i jezične kompetencije u mlađoj dobi, na koji način razvijati djetetove jezične sposobnosti i kreativnost, o popularizaciji znanosti u tom istraživačkom polju, kao npr. rezultatima istraživanja dječjega jezičnoga razvoja i jezičnim sposobnostima djece.
Početi od djetetova govorenoga jezika

 Zauzimate se za očuvanje dijalekta i narječja na području hrvatskoga jezika, posebno kad je u pitanju kajkavština. Na koji način očuvati i druga područja?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: U radovima pišem o potrebi usporednoga suživota dijalekta i standarda u školi u funkciji učenja standardnoga jezika. Standardni je hrvatski jezik onaj koji svako dijete mora tijekom školovanja naučiti da bi se moglo sporazumijevati u službenim situacijama. To ne znači da se vlastitoga govornoga jezika moramo odreći, nego, naprotiv, potrebno je razvijati sporazumijevanje na oba jezična koda. Ono što je pritom važno jest da uvažavanjem jednoga i drugoga razvijamo pozitivan stav prema obama. To je moguće tako da se, primjerice, u nastavi jezika i jezičnoga izražavanja počinje od djetetova govorenoga jezika (poznatoga) da bi se na temelju njega došlo do standarda (novoga). Riječ je o usporednom pristupu koji je poznat u nastavi jezika. Prof. Stjepko Težak u načelima je nastave hrvatskoga jezika pisao o prožimanju načela standardnoga jezika i načela zavičajnosti (zavičajnoga govora). Tako postavljena problematika odnosi se na svaki kraj, geografsko i sociolingvističko područje. Ne mislim pritom da bi nastavnik morao poznavati ili govoriti djetetovim jezikom u službenoj komunikaciji. Nastavnik se mora znati prilagoditi situaciji, on je onaj koji govori standardom, a uvažava djetetov govor i pomaže mu da se na njemu izrazi u situacijama koje su za to prikladne.

  Nastavnik mora biti jezični uzor

 Treba li u škole, posebno u osnovne više uvesti učenja zavičajnih dijalekata i narječja?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Pitanje je što smatramo pod pojmom »više učenja«. Mislim da je u osnovnoškolskim programima sasvim dovoljno činjenica o narječjima, no potrebno je promijeniti način poučavanja. U nastavi jezičnoga izražavanja, na primjer u opisivanju, pripovijedanju, razgovaranju, mnogi se ishodi mogu ostvariti i izražavanjem na narječju, a u nastavi književnosti neki se književnoteorijski sadržaji mogu usvojiti i na dijalektalnim tekstovima. Nastavnik je taj koji svojim kompetencijama u tome ima presudnu ulogu. On mora biti jezični uzor na standardnom jeziku, a istovremeno mora promicati pozitivan stav prema narječjima. Primjerice, taj se stav vidi u neizravnim načinima ispravljanja djeteta mlađe dobi kada se dijete ne upozorava i ne prekida u govorenju, samo se preoblikuje njegov iskaz i ponovi na standardu te nastavlja daljnja komunikacija. Brojni su načini za to i oni se uče u metodici hrvatskoga jezika i književnosti na Učiteljskom fakultetu.

Koliko se oskvrnjuje identitet i ljudsko dostojanstvo ako mu se oduzima pravo na materinski jezik?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Svatko mora imati pravo na svoj materinski jezik, to je prvi jezik, onaj kojim smo progovorili, jezik kojemu se čovjek poslije uvijek vraća i na kojem se cijeloga života može najbolje izraziti.

Slobodnim govorom do standardnoga jezika

 Sudjelujete u odgojnom procesu budućih učitelja, koliki je interes kod njih za očuvanje jezičnoga identiteta u hrvatskom narodu?

Dijete prilikom dolaska u školu mora biti uvaženo, prihvaćeno i s obzirom na jezik kojim govori. To je jezik njegove sredine koji može biti više ili manje jednak standardu koji se počinje učiti u školi. Pravilnim odnosom prema tom malom govorniku nekoga od idioma, u školi stvaramo uvjete i za razvoj njegova kulturnoga identiteta.

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Kao i kod najmlađih, i kod studenata to ovisi o pristupu i načinu na koji im se ta ostavština prenosi. Identitet nije samo nešto što pripada prošlosti i kada studenti uvide kolike su mogućnosti u mlađoj školskoj dobi, mogućnosti u osmišljavanju didaktičkoga prijenosa i jezičnoga igranja u odnosu narječje – standard, kolike su razlike, ali i sličnosti između njih, koliko je mogućnosti za oblikovanje kreativnih situacija u razredu, situacija u kojima će se učenici igrati svojim jezikom na više jezičnih razina i pritom samostalno naučiti nešto novo – onda raste i interes za takav način rada. Učitelji odgajaju učenike da na svojem jeziku govore i to ne samo kompetentno, nego slobodno, nesputano i bez straha od pogrješke. To nije moguće postići odjednom i učitelji moraju biti svjesni da je riječ o procesu jezičnoga razvoja koji se sastoji od jezičnoga stvaranja koje je puno pokušaja i pogrješaka. No bez slobodnoga govorenja – koje uključuje i vlastiti govorni idiom – nije moguće razviti jezične kompetencije na standardnom jeziku. Kompetencije za takav pristup učeniku i nastavi stječu se na studiju, no odgojitelji i učitelji moraju se tijekom cijeloga svojega odgojnoga rada u vrtićima i školama dodatno obrazovati i usavršavati. Znamo da danas ni u jednom zanimanju učenje ne prestaje završetkom studija.

 Hrvatski jezik u što ranijoj dobi

 Sudjelovali ste u brojnim projektima i istraživanjima o jezičnoj pismenosti i učenju drugoga pored materinskoga jezika. Kad je prikladno početi s učenjem drugoga jezika i koliko to ostaje u memoriji mladih?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Sretna sam što na Učiteljskom fakultetu postoji, uz nastavni, i izvrstan istraživački tim. Uz cijelu Katedru za hrvatski jezik, književnost i medijsku kulturu, posebno bih spomenula profesorice Dunju Pavličević-Franić i Lidiju Cvikić te docenticu Katarinu Aladrović Slovaček, kolegice s kojima surađujem u projektima koji se bave temama razvoja komunikacijske kompetencije u ranom diskursu hrvatskoga jezika te hrvatskim kao inim ili nasljednim jezikom u ranom odgoju i obveznom obrazovanju, a usmjereni su na različite skupine govornika. To su govornici hrvatskoga jezika koji žive u inozemstvu i druga su ili treća generacija kojima je hrvatski tzv. nasljedni jezik. Oni se susreću s brojnim poteškoćama u nastojanjima da svojoj djeci omoguće usvajanje hrvatskoga jezika daleko od domovine. Na nama je da im pomognemo u tome.

Druga su skupina govornici kojima hrvatski nije materinski jezik, a sudjeluju u nastavi na hrvatskom jeziku. Primjerice, učenici pripadnici romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji koji govore bajaškim rumunjskim jezikom. Nepoznavanje hrvatskoga jezika jedna je od većih zaprjeka u njihovu obrazovanju. Ti bi učenici morali biti izloženi hrvatskomu jeziku u što ranijoj dobi da bi mogli pratiti nastavu. Istovremeno bi se djeca morala jezično razvijati i na svojem materinskom jeziku, dakle ovdje je riječ o dvojezičnosti koja se mora usporedno razvijati. Kao što znamo, to nije lako postići, a razlozi nisu samo jezični.

 Protiv »uniformiranih« zadataka

 Na koji način potaknuti na više čitanja i pismenosti u kontekstu cjeloživotnoga obrazovanja, ali s hrvatskom različitošću?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Područje mojega znanstvenoga interesa je predškolska i mlađa školska dob. Djeca u predškolskom razdoblju uživaju u prisnosti koju pruža zajedničko čitanje u obitelji ili vrtiću. To je uživanje potrebno zadržati i u školi. I ovdje bih rekla da to ovisi o tome kako se pristupa čitanju i razvoju čitateljskih kompetencija u školi. Ukratko bih rekla da je potrebno uvažiti djetetov interes i od toga krenuti k razvijanju njegovih novih interesa. Valja omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje o knjizi i razgovarati o tome. Ponekad će to značiti da se dijete ne slaže s nama, ali kada bismo napravili i među odraslima anketu o tome sviđa li im se neka knjiga, dobili bismo različite odgovore i razmišljanja. Zašto bismo onda trebali očekivati da će sva djeca u razredu imati jednako mišljenje i to ono koje je najbliže mišljenju učitelja? Također se protivim »uniformiranim« zadatcima kojima se provjerava pročitanost teksta. To su pitanja tipa: tko je glavni lik u priči? Za taj odgovor današnje dijete ne mora pročitati knjigu. No zada li se djetetu da osmisli nekoliko pitanja za šegrta Hlapića kao da je novinar koji s njim radi intervju, pitanja u kojima će ga pitati o njegovim osjećajima u pojedinim trenutcima i neprilikama, dijete će razmišljati o knjizi i liku malenoga Hlapića, nadograđivat će priču i razvijati stvaralačku i čitateljsku pismenost. Iz toga će uratka svaki učitelj vidjeti je li dijete pročitalo knjigu. Osim toga, svako će dijete napraviti svoju priču, netko skromniju, a netko raskošniju, no poticanjem na kreativno izražavanje i uvažavanjem tih razlika djelujemo na razvoj svakoga djeteta prema njegovim sposobnostima. Odgovaranja na formalna pitanja nemaju svrhu da dijete mlađe školske dobi zavoli čitanje – upravo suprotno. U radu sa svojim studentima na Učiteljskom fakultetu promičem takav način rada, kao i stvaralački, problemski rad te otvorenu nastavu književnosti.

Načelo zavičajnoga govora

Kako očuvati jezik u Istri, Dalmaciji, Slavoniji, na otocima, a istodobno poštivati i služiti se standardnim hrvatskim jezikom? Koliko se to može očuvati kroz izvannastavne aktivnosti, primjerice kroz skupove poezije, određene radionice, natjecanje na zavičajnom jeziku? Zapravo, kako to provoditi kroz školske programe?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Učitelji su pokretači školskih aktivnosti, i nastavnih i izvannastavnih. Izvannastavne aktivnosti koje učenici sami biraju uvijek su svojevrsna mjesta slobode na kojima se oni mogu slobodno izraziti jezikom na kojem se najbolje osjećaju. Popularizacija zavičajnoga govora kroz različite kvizove i natjecanja, bez formalnoga ocjenjivanja i procjenjivanja, potiče djecu na istraživanje jezika, korištenje jezika i razmišljanje o njemu. I školski bi programi morali biti otvoreniji u smislu načina poučavanja standardnoga jezika kroz svakodnevne jezične situacije u kojima se ne može zaobići zavičajni govor. Svaka naša regija, Istra, Slavonija, Dalmacija, ima svoj zavičajni govor i to je načelo koje se može primijeniti u svakom kraju. Danas nam suvremene tehnologije omogućuju različitost pristupa u izvannastavnim i nastavnim aktivnostima kada se radi o zavičajnim govorima i narječjima. One su alat pomoću kojega se mogu osmisliti zanimljivi sadržaji namijenjeni različitim krajevima i govorima, omogućuju i u nastavi i u izvannastavnim aktivnostima više različitih materijala od klasičnih udžbenika. Djeca se vole izražavati putem suvremenih tehnologija jer su dio njihove svakodnevice. Ne treba zaboraviti da su zahvaljujući medijima danas različiti zavičajni govori poznati djeci iz svih hrvatskih krajeva. Djeca iz Međimurja čula su dalmatinske ili istrijanske govore i obratno. Oni njima više nisu nešto nepoznato i daleko. Kada sam istraživala o kajkavskom narječju u osječkim osnovnim školama, učenici su me pitali kada ću im ponovo doći čitati tim »neobičnim, zanimljivim jezikom« koji su čuli na televiziji i u pjesmama. Kao i u svemu ostalom, i u pitanju jezika o odraslima ovisi kakav će stav djeca imati prema jeziku i prema bilo kojem njegovu narječju.

Kad je prihvate govornici jezika

Anglizmi i ine riječi koje dolaze s tehnološkim razvojem često se nepravilno uporabljuju. Treba li ih mijenjati s odgovarajućim riječima za njihovo značenje ili ih uklapati u standardni hrvatski jezik?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Nekada su to bili germanizmi, hungarizmi i turcizmi, danas su to anglizmi. Primjeri pokazuju da se neki anglizmi uspješno zamjenjuju hrvatskim riječima, a riječi stalno žive i mijenjaju se sa svojim govornicima. Jezikoslovci predlažu zamjene za pojedine engleske riječi, no riječ je prihvaćena tek kada je prihvate govornici jezika. Teško je reći kako će se mijenjati neki anglizam i što će se s njime događati u određenom vremenu, no riječ se uvijek na neki način uklopi u sustav hrvatskoga jezika ili pak nestane iz njega. Standardni je hrvatski jezik normiran u rječnicima i gramatikama i službena bi komunikacija morala poštivati njegove norme.

Jezik je živ i oplemenjuje se svakim novim postignućem. Tko bi i kako trebao normirati ta postignuća u hrvatskom književnom jeziku? Koliko poštivati književnu slobodu?

PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Jezik književnosti jezik je umjetnosti i podliježe drukčijim stilističkim normama od službenoga standardnoga jezika. Standardni je jezik po svojoj definiciji normirani jezik i jedan je od hrvatskih jezika koji paralelno supostoje i koriste se u različitim komunikacijskim situacijama. Već sam ranije o tome nešto rekla, a dodala bih samo da je čitanje važno i zbog toga što djeca čitanjem i slušanjem književnih djela usvajaju i razinu jezika kao umjetnosti – književnosti. To nije isti jezik kao i onaj koji im služi u svakodnevnoj komunikaciji. Da djeca to itekako osjećaju, moguće je vrlo jednostavno provjeriti. Ako ih tko već u početnim razredima pita hoće li reći prijatelju u telefonskom razgovoru »pada kiša« ili »pada, pada, dugo pljušti«, djeca će osjetiti razliku u poetskom i svakodnevnom iskazu. Već u primarnom obrazovanju djeca tako usvajaju jezik na različitim razinama: umjetničkoj, svakodnevnoj komunikacijskoj (narječnoj) i službenoj, standardnoj. Tko prati i sluša dječji govor u jednom danu, vidjet će da sve te razine zajednički supostoje u dječjem govoru. Riječ je samo o različitim mjestima na kojima se njima služe.

Učenici najdulje pamte
 Potreban je jedinstveni pravopis i rječnik kad je u pitanju službeni jezik, ali što s hrvatskim otocima, Istrom, Zagorjem, Slavonijom, Dalmacijom i drugim hrvatskim krajevima? Kako spasiti hrvatsko jezično blago i prenijeti ga novim naraštajima? Imaju li oni pravo na dvojezičnost?
PROF. DR. TURZA-BOGDAN: Svi su govornici hrvatskoga jezika okomito višejezični. Na primjer, prof. dr. sc. Dunja Pavličević-Franić kada opisuje komunikacijsko-funkcionalni pristup jezičnim sadržajima kaže da govorimo jezikom svoje obitelji, pa onda jezikom sredine koji može biti dio nekoga od narječja, a u školi počinjemo s učenjem standardnoga hrvatskoga jezika. Rekla bih da je zadaća dijalektologa da zabilježe i proučavaju stanje, a kada to jednom postoji, nove će generacije moći pratiti na koji se način jezik mijenjao i pod kojim se uvjetima to događalo. U mnogim se školama danas provode projekti prikupljanja jezičnoga blaga, izrađuju se zavičajni rječnici, u sklopu različitih školskih projekata čitaju se i proučavaju zavičajni pisci, na satovima jezika i jezičnoga izražavanja analiziraju se zavičajna imena naselja, voda, putova i sl. To je sadržaj koji se može raditi u svakoj sredini, i urbanoj gradskoj i seoskoj. Današnji govor različitih urbanih sredina, miješanje dijalekata, mladi govornici u odnosu na starije, sve su to itekako zanimljive sociolingvističke činjenice koje učenici mogu istraživati u skladu sa svojom dobi i mogućnostima. Na Odsjeku Učiteljskoga fakulteta u Čakovcu u sklopu kolegija o kajkavskom narječju puno surađujemo sa školama i vrtićima u provođenju tih tema. Na poticaj kompetentnoga učitelja, učenici s velikim zanimanjem sudjeluju u takvim jezičnim istraživanjima, a ono u čemu sudjeluju i što mogu osobno doživjeti – učenici najdulje pamte.

IZVORGlas Koncila br. 16/2017.
Prethodni članakNIZOZEMSKI IZUM ZAŽIVIO U HRVATSKOJ Kako doći u “Alzheimer cafe”?
Sljedeći članakKAPELA SV. TOME I VIDA KRAJ KAŠINE Molitvena oaza za hodočasnički predah