Završetci starih i početci novih godina jedinstveno su vrijeme za rekapitulaciju, vrjednovanje i procjenu prošloga i kreiranje vizije za ono što dolazi. To može biti i vrijeme zadovoljstva i nezadovoljstva, i nade i očaja, pa je možda baš zato mnogima to vrijeme stresa. Što se glazbenika tiče, nije bilo povoda za previše zadovoljstva, korona je svoje odradila pa su glazbenici u skladu s tim svoje muziciranje odradili – s velikim teškoćama. Za glazbenike je sadašnje krizno razdoblje doba u kojem gledaju u prošlost sa žaljenjem, a u budućnost s očajem, zapravo slično kao i mnogi ostali.
Zanimljiv je taj paradoks s prošlošću općenito jer se ona u današnjem vremenu gleda kao svojevrsno prokletstvo, nešto što opterećuje, ugnjetava, umjesto da se na nju gleda kao na ramena divova. Međutim onaj tko ne poznaje prošlost nema na osnovi čega graditi budućnost jer prošlost je svojevrsni repozitorij mudrosti. Ali vrata prema njemu trebaju biti otvorena, a ono što se danas događa suprotno je tomu. Današnji umovi kao da se prema tomu zatvaraju. Zato je za budućnost danas nužno govoriti o prošlosti, a žaljenje glazbenika za prošlim vremenima zapravo se slaže s nepobitnom činjenicom da bez njezine prošlosti glazba Zapada ne bi mogla postojati.
Valjda svaki glazbenik zna da je učenje glazbe svojevrsno taloženje slojeva, počevši od učenja kontrapunkta, klasične harmonije i estetike klasičnoga stila pa do usvajanja ekspresije romantizma, upoznavanja razvoja harmonije s kraja 19. stoljeća, avangardnih stremljenja 20. stoljeća i svega onoga što glazbenik prođe u svom školovanju da bi bio sposoban izvoditi ili pisati, stvarati. Svega toga ne bi bilo bez ramena divova. Oni su čovječanstvu ostavili opuse na kojima počiva sva glazba Zapada danas. Ali, kako je danas sve na neki način distorzirano, tako je i odnos prema toj prošlosti nužno žrtva današnje bolesti radikalnoga posadašnjivanja. Sad već redovito svjedočimo otkazivanjima ili promjenama klasičnih djela, poput »Orašara« u Državnoj operi u Berlinu koji je u prosincu otkazan jer se Kinezi prikazuju u stereotipno rasističkom ključu ili još luđega razloga za otkazivanje Bizetove »Carmen« prije nekoliko godina u Australiji jer je promovirala pušenje (?!), ili produkcije Velške opere koja je Madam Batterfly postavila zajedno sa serijom predavanja o tome kako čitati imperijalističke i kolonijalističke poruke u njoj, pa sve do odluke Sveučilišta u Oxfordu da promijeni kurikul u kojem bi bilo manje Mozarta i Brahmsa, a više nebjelačke i popularne glazbe. Očito je da se odnos prema prošlosti ne kreće baš u smjeru u kojem bi oni koji se bave ponajprije klasičnom glazbom željeli. S druge strane, ako se čitaju biografije velikih majstora, i one će se čitati u tom istom distorziranom ključu. Tako je kraj prošle godine primjerice bio završetak Papandopulove godine. Nije valjda bilo glazbene institucije, koncertnoga organizatora, orkestra, škole ili akademije koja nije obilježila njegovu tridesetu godišnjicu smrti svirajući njegova djela. No što je u internetskim biografijama važnije? To da mu je supruga navodno u Njemačkoj plesala striptiz. Prošlost na koju se glazbenici inače oslanjaju tako biva sa svih strana dovođena u pitanje pa je pravo pitanje ima li ona danas i kakvu budućnost.
Da bi se iz glazbeničkoga kuta dao odgovor na pitanje zašto danas ljudi sve manje mogu na prošlost gledati normalnim očima, pa da bi isto tako mogli normalno stvarati budućnost, možda je najbolje poći od procesa koji glazbenici prolaze da bi došli do svojega vrlo jednostavnoga cilja – iznjedriti umjetničko djelo. Proces je to koji počinje od prvih nota, skala, tehničkih vježba, sviranja tisuća manjih, pa većih, jednostavnih pa kompliciranih, ružnih i lijepih skladba. Ništa drugačije nego što plesači treniraju godinama, slikari vježbaju i bacaju sliku za slikom dok ne budu zadovoljni, kipari modeliraju i klešu. U prvom je planu rad i golema žrtva. I sve to bez jamstva da će djelo koje se iznjedri biti prihvaćeno, da će njegov tvorac uopće biti zadovoljan njime, a kamoli da će tvorac s tim djelom još i moći nešto zaraditi.
Što je onda mjera po kojoj će se vrjednovati djelo? Može li se danas uopće više vrjednovati nečiji rad, nečiji uspjeh, neuspjeh na neki način koji bi bio u sebi koherentan? Glazbenici pokazuju da može. Upravo zato što svoje kriterije grade na onima koji su bolji od njih i na onima koji su bili prije njih. Oni utjelovljuju ono što se danas praktički odbacuje, proces koji se mora proći da bi se došlo do nečega vrijednoga. I činjenicu da taj put nije lak. I da zahtijeva grabljenje iz daleke prošlosti, dijelom pripadanje njoj, da zahtijeva poslušnost prema autoritetima, da zahtijeva poniznost prema vlastitoj osobi, prema njezinim mogućnostima i dosezima. Glazbenicima nije lako u ovakvom društvu jer ono od njih zahtijeva da mu se podlože tako da prihvate načine na koji će se promovirati, a oni često znače ulazak u svijet laži u kojima se pristaje na to da »se umjetnik ne postaje, nego ga se proglasi«. Ono od njih traži da uz to čime se bave imaju i sočne priče, slike. Za njega je njihovo djelo sekundarno, ono je gotovo nebitno sve dok je dio lažnoga spektakla koji društvo svakodnevno prikazuje smo sebi. Jasno da u tom spektaklu nikoga nije briga za prošlost, ali ni za budućnost, važno je samo »ovdje« i »sada«. Dakle, sve suprotno onomu što pravi glazbenik zapravo živi. Što je dakle rješenje? Povratak djelu, stavljanje djela u fokus, ne društvenoga konteksta i njegovih spektakala jer oni su prolazni. Djela ostaju, dokazano. I ne, ni jedne politički korektne cenzorske škare ne će ga moći odrezati, ni jedno svođenje na jednu dimenziju društvenih mreža ili ostalih plitkih medija ne će mu moći nauditi. Stoga, prošlost jest temelj, sadašnjost je rad, muka i žrtva, a budućnost svijetla. Neka u tom smislu nova bude bolja od stare godine.
Troplet za opstanak
U životu glazbenika, ali i svakoga drugoga umjetnika, razočaranje je jedini neizbježan suputnik kojega tek tu i tamo nadmaši ushit i oduševljenje. Jer nakon što se jedna stuba u stvaranju uspjela prijeći ostaje neizbježna spoznaja da je samo nebo granica, da nikad nije gotovo. Tu su dakle tri koncepta, rad, žrtva, djelo.
Rad. Davno su prošla vremena kada se učilo da nema kruha bez motike ni nauke bez muke. Današnje vrijeme nudi nešto drugo, motika je preteška, a muka nepotrebna, traži se ugoda. Rad je dobar samo dok je ugodan. Kad počne zahtijevati muku, toga časa ga se odbacuje kao nešto neprijateljsko.
Žrtva je zastarjeli koncept koji postkršćansko vrijeme osobito prezire. U centru pažnje je individua i sve mora biti podređeno njoj. Žrtva pretpostavlja misao na Drugoga, a Drugoga smo odavno prebrisali, u simboličkom smislu, kako kaže slavni francuski antropolog i filozof Renéu Girard, Drugoga se u nemogućnosti nadilaženja vlastite muke jednostavno pretvara u krivca i ubija ga se. To je prokleti krug u kojem se danas nalaze mnogi. Iako su možda samo ubojice karaktera na društvenim mrežama, svejedno su ubojice.
Djelo – nije važno, ono se promatra samo kao sredstvo, potrošna roba, opet da bi se postigla ugoda. Umjetničko djelo u tom smislu nije više samo po sebi vrijedno, vrijedno je samo ako nekomu služi. I ako se može pretvoriti u konkretnu, tj. novčanu vrijednost. U takvu društvenom poretku umjetnik kao društvena uloga nije ništa drugo doli proizvođač, nije više ni kreator smisla ni diskursa, on je samo – radnik. Njega se na kraju krajeva, kako je netko dobro napisao, »proglašava, njim se više ne postaje«. Sve je to logična posljedica stanja u kojem se skepsa prema svim velikim pričama, narativima, prema napretku, ali i metafizici, filozofiji i na kraju znanosti, pretvorila u filozofiju očaja u kojoj je još neka mjera jedino – pojedinac. Međutim, pojedinac sam, poput biljke koja se iščupa iz korijena, osuđen je da se sasuši, da prvo usahne iznutra i na kraju umre. On sam ne može biti mjera.
