SUE THAYER, AMERIKANKA KOJA JE IZ KLINIKE ZA POBAČAJE PREŠLA U INICIJATIVU »40 DANA ZA ŽIVOT« »Iz prve ruke znam koliko je velika težnja za profitom na ženama i djevojkama«

Snimio: I. Tašev | Sue Thayer

Nije svakodnevna pojava da se djelatnici u najvećoj američkoj industriji pobačaja život »okrene naglavačke« te postane snažna zagovarateljica života, no upravo takvu životnu priču ima Amerikanka Sue Thayer koja je početkom svibnja došla u Hrvatsku i sudjelovala na trodnevnoj međunarodnoj konferenciji za život. Samohrana majka petero djece – dvoje biološke i troje usvojene – prije deset godina prestala je raditi u »Planiranom roditeljstvu« te se posvetila zaštiti najmlađih, a otkada je postala dio inicijative »40 dana za život«, sve češće putuje i govori o mračnoj istini koja stoji u središtu industrije pobačaja. O tome, kao i rezultatima nedavno završene korizmene kampanje, rado je pristala govoriti i za Glas Koncila.

Pomoglo u doživljaju vjere
Odnedavno ste direktorica za odnose s javnošću kao dio upravljačkoga tima »40 dana za život«, ali do te pozicije došli ste nakon rada u klinici za pobačaj. Što za Vas znači inicijativa, zašto ste se odlučili priključiti?
Ni jedna osoba, tvrtka ili organizacija ne bi smjela promatrati žensko tijelo kao izvor zarade, ali upravo se to događa u centrima »Planiranoga roditeljstva«. Iz prve ruke znam koliko je velika težnja za profitom na ženama i djevojkama, troškovi pobačaja donosili su najviše novca. Mi u klinikama imali smo postavljene mjesečne ciljeve koliko žena moramo uputiti na pobačaj i koliko ih mora biti izvršeno.

THAYER: Iako sam velik dio svoje karijere gradila kao zaposlenica u industriji pobačaja koja je u posljednjih 45 godina prouzročila smrt više od 61 milijun djece u Sjedinjenim Američkim Državama, odlučila sam se uključiti u inicijativu »40 dana za život« jer ona želi stati na kraj tomu neobuzdanu ubijanju nevine dječice. Uključivanje u inicijativu pomoglo mi je u dubljem doživljaju vjere, otkrila sam snagu molitve i osvjedočila se da miroljubivo bdjenje zatvara vrata klinika u kojima se obavljaju pobačaji. U inicijativi na djelu vidimo kako Bog uslišava naše molitve, a iz kampanje u kampanju »40 dana za život« ubrzano raste i sve je više onih kojima je stalo do zaštite dostojanstva svakoga ljudskoga bića. Kada sam bila otpuštena iz klinike »Planirano roditeljstvo«, prijavila sam se voditi molitvu ispred klinike u Storm Lakeu u kojoj sam donedavno bila zaposlena. To je značilo četrdeset dana molitve po 12 sati, a najgore od svega bilo je što sam se morala suočiti sa svojim bivšim kolegama i suradnicima. A znala sam kako se unutar klinike gledalo na molitelje – u »Planiranom roditeljstvu« preziru inicijativu, nazivaju je »40 dana mučenja« ili »40 dana pakla«. No našom molitvom uspjeli smo zatvoriti tu kliniku, a u mojoj saveznoj državi Iowi još radi osam od prvotnih 29 klinika. Kada me prije godinu dana pokretač inicijative i predsjednik »40 dana za život« Shawn Carney pozvao da se pridružim kao dio tima, činilo mi se prirodno da se odazovem pozivu budući da sam nakon odlaska iz klinike vodila centar za trudnice i željela sam proširiti glas o industriji pobačaja.

Heroj pokreta za život
Kako ste zadovoljni nedavno završenom korizmenom molitvenom kampanjom – u svijetu, ali i u Hrvatskoj? Možete li s nama podijeliti rezultate i brojke koje ste do sada primili…

THAYER: Budući da je ovo bila moja prva kampanja na mjestu direktorice, doživjela sam je iz potpuno drukčije perspektive. Moja je dužnost bila obići mnoga mjesta molitve i bdjenja, razvijati potencijale za sljedeće kampanje, a susrela sam predivne ljude i voditelje po gradovima, odlična su ekipa i blagoslov za mene. Nije jednostavno voditi kampanju, posebice u okruženju koje nije naklonjeno pokretu za život. To je veliko služenje i žrtva, a primijetila sam to i u Hrvatskoj, gdje sam upoznala i jedno dijete spašeno zahvaljujući inicijativi »40 dana za život«. Hrvatska je heroj, zvijezda u pokretu za život na svjetskoj razini, jer voditelji i molitelji pokazuju veliku posvećenost. Proljetna kampanja bila je vrlo uspješna, još uvijek prikupljamo brojke – no za sada imamo informaciju da je spašeno 630 djece od pobačaja, a u ovoj kampanji našim molitvenim naporom zatvoreno je stoto mjesto gdje se obavlja pobačaj – ono u sveučilišnoj bolnici Nottingham u Engleskoj. No da je spašen i jedan ljudski život, to je za nas uspjeh. Velik je događaj za cijeli pokret za život početak emitiranja filma »Neplanirano« krajem ožujka koji je u SAD-u vidjelo mnogo ljudi, a to ih je potaknulo na angažman u inicijativi »40 dana za život« kao volontere i molitelje. Tako smo u ovoj kampanji imali milijuntoga molitelja, a vjerujemo da će najesen interes biti još veći. 

Liberalni zakon krenuo iz New Yorka
Pobačaj je prema jednom nedavnom istraživanju najveći uzrok smrti u svijetu. U kojem se smjeru planira daljnji razvoj vaše inicijative kako bi se taj broj smanjio?

THAYER: Molitva i post naš su fokus, mi nismo politička grupacija niti djelujemo na toj razini. Naravno da svatko od nas kao pojedinac jest uključen i u traženje nekih političkih rješenja, ali kao organizacija »40 dana za život« ima drukčiju misiju. Naš je cilj sažet u sloganu »Početak kraja pobačaja«, a osim dviju molitvenih kampanja godišnje, prisutni smo svaki dan u pokretu za život. Ohrabrujemo ljude da se bore za zaštitu života i nakon što završe službene kampanje, da ne prestaju moliti i inspirirati druge svojim angažmanom. Ne možemo biti zadovoljni sve dok se pobačaj obavlja, iako vidimo napredak – no posla je još mnogo i važna je naša stalna molitva. Zabrinjava nas novi zakon donesen u siječnju u New Yorku kojim se dopušta pobačaj na zahtjev tijekom svih devet mjeseci trudnoće – riječ je o najliberalnijem zakonu u SAD-u, a osim što uklanja pobačaj iz kaznenoga zakona, daje i mogućnost da pobačaj mogu uz licencirane liječnike obavljati i drugi.

S druge strane, govori se da industrija pobačaja u posljednje vrijeme doživljava veliku krizu i gubitke. Je li to točno? Što pokazuju Vaše informacije?

THAYER: To je istina, tu je uvelike pomogao predsjednik Donald Trump jer je jedna od njegovih prvih odluka bila da uskrati međunarodno financiranje pobačaja. Zasigurno je jedan od najvećih zagovornika za život od svih dosadašnjih američkih predsjednika. Iako u svemu ne dijeli moja politička stajališta, zahvalna sam što je učinio mnoge velike stvari… A zahvaljujući i filmu »Neplanirano« govori se mnogo više o industriji pobačaja, ljudi su se osvijestili o tom problemu i »Planirano roditeljstvo« ima mnogo izazova.

Odbrojeni dani u industriji pobačaja
I Vi ste bili dio »Planiranoga roditeljstva« više od 15 godina. Kako je došlo do zaposlenja, a onda kasnijega obraćenja?

THAYER: Nitko ne zamišlja da će ikada raditi u industriji pobačaja, to se jednostavno događa. Dobra plaća, teško je otići od novca… Neke u toj industriji privlači uzbuđenje, neke samo znatiželja. Da, zaista neki počinju raditi jednostavno zato što žele vidjeti kako se obavlja pobačaj. Prijavila sam se za posao u »Planiranom roditeljstvu« 1991. godine, toj najvećoj industriji pobačaja u Americi, misleći da ću na taj način pomoći ženama. Kao dio inicijacije za rad u centru podrazumijevala se i prisutnost na kirurškom pobačaju. Kao majci taj moj prvi dan u jedinici za pobačaj bio je najteži. Svjedočila sam 35 pobačaja, mnogim ženama u drugom tromjesečju. Bila sam užasnuta kada sam vidjela malene dijelove ljudskoga tijela u posudi. Vidjela sam mnogo suza u tim klinikama, a još uvijek čujem buku usisnoga stroja koji izvlači dijelove tijela djeteta iz majčine utrobe. Ako smrt ima zvuk, onda je to taj zvuk. A tu je i grozan miris pomiješane krvi, smrti i antiseptika – uz jecanje žene u sobi za oporavak od pobačaja, dok se suočava s činjenicom da je izgubila dijete. Nisam bila spremna za ono što sam vidjela i doživjela, ali nisam imala ni dovoljno snage da otiđem, pa sam odlučila da je najbolje posvetiti se radu na planiranju obitelji i kontroli rađanja. Bila sam posvećena pitanju kontracepcije, edukacije o spolno prenosivim bolestima, provodila sam i spolne programe. Zvali su me »ženom za prezervative«, poučavala sam u školi svoje kćeri – sada žalim zbog toga, ali vjerujem da mi je oprošteno jer je Bog veći od naših pogrješaka. Za mene je proces dolaska do istine bio dugačak i spor. Svaki put kada sam bila u blizini jedinice za pobačaj bila sam tužna, pa me mnogi pitaju zašto nisam otišla nakon što sam se o svemu osvjedočila. Moja je priča živi dokaz da Bog može iskoristiti i naše najgore pogrješke, može uzeti slomljenost našega života i iskoristiti ga za širenje svojega kraljevstva. Kada sam to shvatila, znala sam da su moji dani u industriji pobačaja odbrojeni… 

Utjecajni u afričkim zemljama
Možete li nam približiti kako je organizirana industrija pobačaja, gleda li se na ženska i reproduktivna prava ili je profit na prvom mjestu?
Kada se prije pobačaja radi ultrazvuk, mnogi centri imaju vrhunske uređaje sa 4D prikazom, ali zaslon okreću od majki kako ne bi vidjele dijete i odabrale život. Sigurna sam da bi 90 posto žena kada bi vidjele malo dijete s razvijenim tijelom odlučile spasiti dijete. Čak se i stišava jačina zvuka na uređaju kako majke ne bi čule otkucaje srca svojih beba. A sve s razlogom da ih se previše ne uznemiruje…

THAYER: Ni jedna osoba, tvrtka ili organizacija ne bi smjela promatrati žensko tijelo kao izvor zarade, ali upravo se to događa u centrima »Planiranoga roditeljstva«. Iz prve ruke znam koliko je velika težnja za profitom na ženama i djevojkama, troškovi pobačaja donosili su najviše novca u »Planirano roditeljstvo«. Mi u klinikama imali smo postavljene mjesečne ciljeve koliko žena moramo uputiti na pobačaj i koliko ih mora biti izvršeno, a ako ne bismo ispunili te kriterije, menadžeri centra morali su objašnjavati zašto ide lošije i davati prijedloge kako poboljšati te brojke. Moj je centar uvijek imao dobre rezultate, a kada bismo premašili postavljeni cilj obavljenih pobačaja, bili smo i nagrađeni: slobodnim satima, ručkom s rukovoditeljima »Planiranoga roditeljstva« ili pizzom. Kada to govorim, mnogi se ljudi čude – ali, da, zaista za dosegnuti cilj pobačaja dobivali smo pizze. Osim u Americi, »Planirano roditeljstvo« ima svoje podružnice i u drugim dijelovima svijeta, a posebno su utjecajni u afričkim zemljama. Sjećam se da mi je jedna lokalna partnerica iz Papue Nove Gvineje govorila kako su tamo najveći redovi za hranu, a nakon toga kod »Planiranoga roditeljstva«. Tamošnje žene nemaju dovoljno informacija, a zagovara se pobačaj kao jedino rješenje. 

Da se ne čuje otkucaj srca
Vi ste se bavili edukacijom. Jeste li u tom području bili primorani davati selektivne informacije kako bi se poticao pobačaj ili ste imali slobodu pružiti potpunu i cjelovitu informaciju?

THAYER: Ovisi, kroz dugi niz godina bilo je primjera kada smo imali manjak osoblja i sve se obavljalo u žurbi. Ako bi nam došla trudna žena na savjetovanje, dali bismo joj letak s informacijama, vratili se za 15 minuta. Nije to bilo savjetovanje, više prikaz informacija u kojem se ženama pobačaj predstavlja kao najbolje rješenje, rijetko se govorilo o mogućnosti posvajanja djeteta ili drugim mogućnostima ako se odluči zadržati dijete. One žene koje si financijski ne bi mogle priuštiti test trudnoće upitali bismo: ‘Kako ćete si priuštiti druge stvari poput pelena i odjeće? Znate li koliko košta odgoj djeteta? Kako bi bilo da se pobrinemo za to popunjavanjem papirologije i da to učinimo za vas?’ Sve kako bi se postigao cilj upućivanja žena na pobačaj. Nikada se ne govori o nerođenu djetetu, koliko je dijete veliko, nego se rabe pojmovi poput »nakupine stanica«, »sadržaja maternice« ili »proizvoda začeća«, kao da se oduzima ljudska dimenzija nerođenu djetetu. Vrlo se malo govori o znanstvenim informacijama, kao i o posljedicama pobačaja. On se predstavlja kao sigurno rješenje. Kada se prije pobačaja radi ultrazvuk, mnogi centri imaju vrhunske uređaje sa 4D prikazom, ali zaslon okreću od majki kako ne bi vidjele dijete i odabrale život. Sigurna sam da bi 90 posto žena kada bi vidjele malo dijete s razvijenim tijelom odlučile spasiti dijete. Čak se i stišava jačina zvuka na uređaju da majke ne bi čule otkucaje srca svojih beba. A sve s razlogom da ih se previše ne uznemiruje… Često se govori da je pobačaj stvar žene i liječnika, no moram reći da nikada nisam vidjela liječnika da razgovara sa ženama, taj dio obično je obavljalo nemedicinsko osoblje. 

Videokonzultacije bez liječnika
Upravo je to, posvjedočili ste, bio jedan od glavnih razloga da napustite »Planirano roditeljstvo« 2008. godine. Njihova namjera da uvedu medikamentozni »pobačaj na daljinu« bez prisutnosti liječnika. O čemu je riječ?

THAYER: »Planirano roditeljstvo« pokrenulo je pobačaj uz pomoć telemedicine zbog manjka liječnika i racionalizacije troškova. Takozvani pobačaj preko internetske kamere kemijski je izazvan pobačaj koji se obavlja nakon brzoga pregleda ultrazvuka i videokonzultacija s liječnikom koji nije fizički prisutan. S njim se razgovara preko internetske veze u udaljenom mjestu, u mojem slučaju čak 250 km. Kada liječnik da odobrenje i žena pristane na pobačaj, pritiskom gumba otvara se ladica s dvije skupine tableta: žena jednu pilulu treba odmah popiti, a druge 24 sata kasnije kod kuće. Od nas kao nemedicinskoga osoblja tražilo se da nakon samo jednoga dana treninga radimo transvaginalni ultrazvuk, što je invazivni postupak, a nalaz šaljemo liječniku koji daje odobrenje za pobačaj nakon što utvrdi određene parametre. Kada sam se tomu usprotivila, uvjeravali su me da je taj postupak vrlo jednostavan, poput upravljanja igraćom palicom, ali to me doista zabrinjavalo. No ustrajali su i kako sam o tome obavijestila javnost, otpustili su me te je moja klinika u državi Iowi bila prva koja je uvela tu uslugu. Bogataš Warren Buffett platio je skupu opremu kako bi se ta vrsta »pobačaja na daljinu« mogla obavljati u svim centrima »Planiranoga roditeljstva«.

U duhovnoj bitki za život ne očekujemo da će biti lako
U Hrvatskoj se ovoga proljeća molilo već jedanaesti put pred bolnicama, neke kampanje prošle su vrlo burno uz osporavanja dijela javnosti, a sada nije bilo tako glasnih predstavnika suprotstavljene strane. Kako doživjeti to ignoriranje?
THAYER: Tijekom ove kampanje našega lokalnoga voditelja u San Franciscu 75-godišnjega Rona napali su na mjestu bdjenja pristaše pobačaja te mu oteli natpis koji je držao. To je samo jedan primjer kako su molitelji »40 dana za život« diljem svijeta suočeni s progonom, zabranom slobode govora i klevetničkim napadima. Ne iznenađuje ta velika podjela između zagovornika za život i zagovornika za izbor, ne mislim da je to iznenađenje – ali nasilje se ne smije opravdavati. Ponekad se samo dobacuju ružne riječi, pokazuju neljubazne geste, ali znamo da smo u duhovnoj bitki za život te ne očekujemo da će biti lako. Kada se borimo za Božju stvar, trebamo računati s takvim izazovima. U posljednje nam je vrijeme izazov to što su u nekim zemljama zahvaljujući odlukama lokalnih vlasti oko klinika za pobačaje uspostavljene tzv. tampon-zone i našim se moliteljima ne dopušta da se približe mjestima pobačaja, zabranjeno im je moliti te tek s distance mogu dijeliti letke, razgovarati sa ženama i biti dio miroljubiva bdjenja. Takvo ograničavanje javnoga prostora za nas je neprihvatljiva odluka…

IZVORGlas Koncila br. 20/2019.
Prethodni članakPET OLTARA POD DRVENIM KROVIŠTEM Kako se barok razigrao na Ugljanu
Sljedeći članakKAKO SE LOBISTI U EU-u ZALAŽU DA SE ČUJE GLAS VJERNIKA MEĐU VELIKIM I MOĆNIM INTERESNIM SKUPINAMA? Dobrim kontaktima i predanim radom do zapaženoga utjecaja