SUPRUŽNICI BUDINSKI IZ VIDOVACA VIŠE OD 70 GODINA U BRAKU »Ako misliš ozbiljno, možemo biti zajedno, ako ne – produži!«

Snimila: V. Mikić | Franjo i Anđela Budinski iz Vidovaca, mjesta nedaleko od Požege, u braku su čak 71 godinu

Simpatični, mirni, razgovorljivi Franjo i Anđela Budinski iz Vidovaca, mjesta nedaleko od Požege, u braku su čak 71 godinu. Na upit tim dragim ljudima i »bračnim veteranima« za »recept« dobroga braka Anđela spremno odgovara: »Krpež i trpež.« To bi značilo štedjeti i »krpati kraj s krajem«, ali i trpjeti ako treba. »Nema drugoga recepta«, kaže ta odlučna žena. »U braku treba voljeti, praštati, imati razumijevanja jedno za drugo. Kao i kod drugih: bilo je uspona i padova, ali, poznato je, i na svakoj ruži ima trnja.«

Skladno žive

Franjo je rođen 1926. godine, Anđela 1928. Oboje potječu iz Zagorja. Kada je Anđela imala 11 godina, njezina se obitelj doselila u Jezero kod Čaglina. Kupili su od tadašnjih vlastelina jeftino šumu, a zapravo je to bila šikara, koju su sami morali krčiti. Dvije godine kasnije, po »istom modelu«, stigli su i Franjini roditelji u Jezero. Tada su se njih dvoje upoznali. Franjo je radio kao tesar, išao je i po terenu, kaže, cura je bilo »na svakom koraku«. Bio je »dobra partija«. Anđela nije imala momka dok nije bolje upoznala Franju, koji je bio vrijedan, a, ističe ona, lijepo je znao i plesati.

Tada je u selu bilo tamburaša, pa su rado plesali i zabavljali se. Budući da je Anđela rano ostala bez majke i otac se ponovno oženio, pa su ponovo »došla« djeca, bilo joj je teško. Viđala je Franju, a on se kroz smijeh sjeća da mu je rekla: »Ako misliš ozbiljno, možemo biti zajedno, ako ne – produži!« Kaže on da je brzo skupio kola i kočijaše i u Čaglin poveo Anđelu na vjenčanje. Bilo je to na Novu godinu 1949. U Jezeru su ostali do 1960., a tada su se preselili u Vidovce, gdje, unatoč visokim godinama i narušenu zdravlju, skladno žive i danas.

Franjo Budinski imao je priliku susresti i bl. Alojzija Stepinca, i to u zatvoru u Lepoglavi. Anđela kazuje da je završio tamo samo zato što je Hrvat, a Franjo se prisjeća da je tada rekao nešto što se u ono vrijeme nije smjelo pa je završio u zatvoru i ondje nosio poštu.

»Najprije smo se doselili pod jednu šljivu«, prisjeća se Franjo teških godina. U Jezeru su imali montažnu kuću. Anđela kazuje, kad je uzela ključ u ruke, osjećala se kao da ulazi u vilu. Preselili su se kasnije i živjeli u njoj do gradnje nove kuće u Vidovcima. Franjo se zaposlio u »Požežanki« na doradi sjemenske pšenice i kukuruza, pohađao je i večernju školu, a Anđela je uzgajala povrće u vrtu i prodavala na tržnici. Trebalo je podizati tri sina: Ivicu, Josipa i Vladu.

Pratili suđenje kardinalu

»Nije uvijek sve išlo glatko«, prisjećaju se. »Bilo je važno da su djeca zdrava, za njih se živi, a bili su i odlični đaci, redoviti na vjeronauku. Išli smo svi na misu u Jezero, Ljeskovicu ili Čaglin, a kasnije u Vidovce dokle god smo mogli. Sve smo predavali Bogu: brige, djecu, planove. Sada misu gledamo u programu HRT-a, a župnik nas dođe ispovjediti u kući. Redovito se molimo sv. Franji Asiškomu, još iz vremena kad smo bili u Jezeru, gdje je bila kapelica toga svetca, pa nam je on omiljen i danas.«

U teškom razdoblju svoga života Franjo Budinski imao je priliku susresti i bl. Alojzija Stepinca, i to u zatvoru u Lepoglavi. Anđela kazuje da je završio tamo samo zato što je Hrvat, a Franjo se prisjeća da je tada rekao nešto što se u ono vrijeme nije smjelo pa je završio u zatvoru i ondje nosio poštu. Vidio je tamo Stepinca, ali s njim se nije smjelo razgovarati jer ga je uvijek pratio policajac.

Anđela se sjeća i kako su Franjo i ona pozorno pratili suđenje kardinalu. Naglašava kako nikada ne će zaboraviti glas kojim je blaženik odlučno rekao da je nevin.

IZVORGlas Koncila br. 11/2020.
Prethodni članakDOMAĆE MIGRACIJE O KOJIMA SE NERADO GOVORI Novi val »dnevnih migranata«
Sljedeći članakZA DOSTOJANSTVENIJI ŽIVOT NAKON SMRTI SUPRUŽNIKA Obitelj, brak i država