SUPRUŽNICI JAKIRČEVIĆ PREŽIVJELI SU RATNO TRNJE Vukovarska ljubav cvjeta već pola stoljeća

Mile i Iva Jakirčević proslavili su 50 godina bračnoga zajedništva

Svaki bračni par koji u zajedništvu i ljubavi dočeka zlatni jubilej – 50 godina braka – zaslužuje poštovanje i pozornost. No ususret godišnjici pada Vukovara posebna se pozornost može usmjeriti na supružnike u čiju je ljubav utkana nesvakidašnja obiteljska žrtva.

Kada su 50 godina bračnoga zajedništva u subotu 29. listopada u svojoj župi sv. Josipa u Borovu naselju u Vukovaru slavili bračni par Mile i Iva Jakirčević, rođ. Petričević, bio je ondje uz sadašnjega župnika o. Slavka Milića i vikara o. Mislava Lukačevića i bivši župnik fra Ante Perković, koji je ondje služio i prije i za vrijeme i poslije Domovinskoga rata. Dobro poznaje slavljenike i sve što su proživjeli. I on je u vrijeme Domovinskoga rata 1991. bio zarobljen sa svojim župljanima, među kojima je bio i Mile i njegov maloljetni sin Marijan. Čestitajući slavljenicima jubilej, darovao im je križ izrađen od latica cvijeća kao znak da su i njihovi križevi procvjetali, da je, kako je rekao, otpalo ono životno trnje te ostale latice ruža kao simbol novoga života. U znak zahvale za sve što su činili i čine za svoju župu župnik Milić uručio im je prigodnu zahvalnicu.

Dvoje »mladenaca«, Mile iz Dobrenice kod Bihaća, gdje je rođen 1951., a Iva iz Prološca kod Imotskoga, u kojem je rođena 1952., u Borovo naselje došli su kao djeca. Mile je došao s roditeljima, a Iva kod tetke, gdje je započela osnovnoškolsko obrazovanje. Odmalena su bili blizu Crkvi. Mile je od svoje desete godine ministrirao u župi i u toj je službi ustrajao te i sada svakoga dana ministrira i čita na misi. On i supruga Iva, koja je također u crkvi aktivna, pjeva u župnom zboru i pomaže u svemu što treba u župi, dugogodišnji su članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda.

Kao hrvatski branitelj Mile je u studenom 1991. sa svojim tada maloljetnim 17-godišnjim sinom Marjanom odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu, gdje su bili zarobljeni pet mjeseci i tek sljedeće godine na Uskrs razmijenjeni. U progonstvu su živjeli u Zagrebu u jednoj zgradi zajedno s ostalim prognanicima sve do 2000. godine. Čim se moglo, među prvima su se 2000. vratili u Borovo naselje, gdje sada žive u dodijeljenom im stanu. Kako su oboje radili u tadašnjoj tvornici »Borovo«, sada su u mirovini te imaju četvero unučadi, koje su im podarili sinovi Marijan i Josip.

Prisjećajući se dana prije Domovinskoga rata, ističu kako se tada živjelo, veselilo, radovalo, bilo mnogo djece i mladih. Dodaju kako je sada sve pomalo otužno jer je malo djece i mladih, uglavnom su stariji, ali snagu za život nalaze u svojoj župnoj zajednici koju doživljavaju kao svoju veliku obitelj te su redoviti svakoga dana na misi.