Jedna od najzanimljivijih osoba iz kruga Isusovih učenika zasigurno je Marija Magdalena. Kako je uživala posebno mjesto u Isusovu društvu, nastajale su sve do danas razne spekulacije o njezinu životu i odnosu prema Isusu. No treba se držati evanđelja i onoga što pišu o Mariji Magdaleni. A u njima nalazimo ono što je vrjednije od bilo kakvih nagađanja: ona je – ni više ni manje – prva vidjela uskrsnuloga Isusa.
Susret Isusa uskrsnuloga i Marije Magdalene omiljena je tema likovne umjetnosti, a prema Iv 20, 17 naslovljena je redovito kao »Noli me tangere« (»Ne dodiruj me«). Svoju verziju toga jedinstvenoga susreta izradio je francuski slikar Jacques Joseph (James) Tissot (1836. – 1902.), a čuva se u Brooklyn Museumu u New Yorku.
Tissot je vodenim bojama slikao na sivom papiru, koji daje dojam »prigušenosti« i poticaje za tumačenje. Događaj je smješten u polusvjetlo. Sivi ton preko slike pokazuje da je još pomalo mrak, a bijelo-žuto nebo u pozadini najavljuje Sunce koje polako izlazi. Vrijeme događaja je svitanje, zora, kada je prema evanđeljima Marija Magdalena pošla na Isusov grob pomazati njegovo mrtvo tijelo. Zelena boja maslinova lišća i trava pomalo dobivaju svoju sjajnu notu.
Na stablima u pozadini još je siva sjena, kao i na gradskim jeruzalemskim zidinama. Grob je izvan grada, uduben u stijeni i njegovan poput vrta.
No niti je Isus u grobu niti je Marija Magdalena pred grobom. Njezin susret s Uskrsnulim događa se na kamenim stubama iznad groba. Marija, obavijena sivo-plavim ogrtačem, prostrta je cijelim tijelom pred Isusom. Raspletena crvena kosa, očito simbol bivše grješnosti, viri joj ispod pokrivala i seže joj do gležnjeva. Ne gleda izravno u Isusa, nego je položila glavu na zemlju, do Isusovih nogu. Nakon što ga je prepoznala kad ju je zazvao njezinim imenom: »Marijo!« sada od iznenađenja i radosti pada pred njim i klanja mu se. Samo su joj ruke pridignute, kao da mu želi obujmiti noge i time mu pokazati svoju ljubav i radost zbog toga što je živ. Tissot je Magdalenu naslikao na jednoj drugoj slici u tipičnoj pozi grješnice koja Isusu pomazuje noge (»Magdalenino pomazanje«). I u ovom događaju susreta s uskrsnulim Isusom Mariju prikazuje u istom položaju. Kao da Marija želi ponovno zauzeti staro mjesto kod Isusa i obujmiti mu noge, no više nema mjesta za takvu prisnost, ali ostaje duhovna bliskost.
Zanimljivo je da je Marija Magdalena prikazana leđima okrenuta promatraču i potpuno usmjerena na Isusa. Redovito su je drugi slikari u tom susretu prikazivali s promatraču okrenutim licem ili barem iz profila, čime su promatrača uključivali u komunikaciju između Isusa i Marije. No ovdje kao da to slikar ne želi. Marija gleda i vidi samo Isusa. Promatrač ne može sudjelovati u njezinoj komunikaciji s Isusom. Može se samo postaviti na njezino mjesto i time sam uspostaviti odnos prijateljstva s njim. Možda je ovdje poruka da ne postoji zamjenski odnos s Isusom i da svatko treba izgraditi i održavati osobnu komunikaciju s njim.
A Isus na slici kao da izlazi skriven iza stabla. Sav je, od glave do pete, obavijen ogrtačem bijele svjetleće boje. Više ne pripada ovomu svijetu ni njegovim zakonitostima. Bijela boja nije jedna od razlomljenih boja spektra. Ona sadrži sve boje pa je poput punine svih boja. Podsjeća na svjetlo Sunca koje nam se čini snažno bijelim kada ga izravno gledamo. Bijela je boja stoga simbol besmrtnosti i vječnosti. Zato je Isus sav obavijen u bijelo. Više ne pripada našemu svijetu prolaznosti i smrtnosti, nego je već u dimenziji vječnosti. Njegovo tijelo nije više poput našega, nego je, kako kaže sv. Pavao, produhovljeno tijelo koje nije podložno smrtnosti. Svojom smrću i uskrsnućem Isus je nadišao zakonitosti stvorenja i živi u drugačijoj, božanskoj dimenziji.
Isus je blago naklonio glavu prema Mariji Magdaleni, a rukama izražava dvije geste, koje su u slikarstvu postale tipične. Desnom rukom izražava gestu odvraćanja, koja slikovito pokazuje njegove riječi upućene Mariji Magdaleni: »Ne dodiruj me« ili bolje:
»Ne zadržavaj se sa mnom.« Marija više ne može s njim komunicirati na isti način kao prije njegova uskrsnuća jer je on sada u novom proslavljenom stanju. Lijeva ruka uzdignuta mu je s uspravljenim kažiprstom, što se redovito tumači kao gesta poučavanja. Isus Mariji objašnjava zašto se ne može s njom zadržati i nalaže joj da njegovu poruku o uskrsnuću prenese učenicima. Posebno je zanimljivo da je na dlanu te Isusove ruke vidljiva rana od čavla, koja svijetli poput neke zvijezde. I to je znak Isusove pobjede nad patnjom i smrću. Tragovi njegovih rana su ostali, ali one više nisu za njega bolne jer Isus prebiva u potpuno novom životu.
Marija Magdalena uistinu je imala jedinstveno prijateljstvo s Isusom, ne samo za vrijeme njegova zemaljskoga života, nego i nakon njegova uskrsnuća. Ona ga nije napustila ni nakon što je Isus umro – hrabro je dolazila na njegov grob. Zbog njezine ljubavi i vjernosti Isus je nagrađuje. Daje joj milost da prva može biti svjedokinjom njegove uskrsne pobjede, da ga prije apostola ona osobno može vidjeti kao uskrsnuloga i živoga. Isus njoj prvoj otkriva svoju tajnu i čini je mjerodavnom navjestiteljicom radosne vijesti: da on živi i da je sada na drugačiji način trajno prisutan među nama. Nepravedno je Marija Magdalena smatrana pretežito pokajničkom grješnicom. Ona je prije svega prva navjestiteljica Isusova uskrsnuća, čak ispred samih apostola – apostola apostolorum. Marija je primjer kakve navjestitelje Crkva u svakom vremenu treba: one koji su oduševljeni Isusom i koji su sposobni druge oduševljavati.
(Iz knjige »Mjesto slike u govoru vjere. Povijest – teologija – primjeri«,
Glas Koncila, 2020.)
