Susret s Isusom donosi promjene. Samarijanka koja je s njim razgovara postala je navjestiteljica. Piše evanđelist Ivan: »Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: ‘Dođite i vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?’« Njihov dijalog, koji je bio razgovor osoba različitih stajališta, postao je prilika za širenje radosne vijesti.
Dok je Samarijanka hodala noseći prazan vrč vode, na zdencu je susrela Isusa. Bogočovjek, kojega nije poznavala, ubrzo joj se obratio: »Daj mi piti.« Bez pozdrava, izravno, kao da je želio isprovocirati njezinu reakciju, Isus je započeo razgovor. Ona se nije dala smesti. Primijetila je da je Židov, a takvi se ne druže sa Samarijancima. Ne pristajući na Isusovu taktiku, Samarijanka ga je prekinula u zahtjevu jer je posumnjala da bi njegov razgovor bio uvod u razmiricu. »Židovi se ne druže sa Samarijancima«, rečenica je koja je odzvanjala oko bunara. I tada je započeo razgovor koji se od teme vode iz zdenca pretvorio u vodu života.
No u njihovu razgovoru, koji je najduži Isusov razgovor s potpunim neznancima, nigdje nema elemenata svađe. Nema ni povišenih tonova, a razgovor se zbivao između Židova i Samarijanke. Uspješno je Isus nadvladao te jednostavne ljudske barijere. Bunar je ostao mjesto susreta, nije bio mjesto rasprave odakle bi svatko otišao žedan jer je glasno branio svoja stajališta. Naprotiv, Samarijanka je toliko oduševljena Isusovom porukom pa je kod bunara ostavila i svoj krčag vode. Nije uznemirena napustila mjesto, nije imala osjećaje ljutnje, a na kraju je shvatila da ni Isusu nije stalo do osuđivanja koje bi donijelo prepirke.
Uputila se natrag u grad. Dozivala je po gradu ljude neka dođu upoznati Isusa. On joj je maknuo predrasude koje je imala o Židovima. Malo je bilo potrebno. Jedan razgovor. Jedna prilika u kojoj su se podbadanja ostavila negdje po strani. Iščitao je Isus njezinu priču, razumio njezinu bol, a opet, nije posegnuo za osudom, nije stavio na pijedestal usporedbu Židova i Samarijanaca. I tako je ona postala navjestiteljicom. Postala je osoba koja će prepuna oduševljenja steći povjerenje u druge, pa i u strance, kojima je dobronamjernost bila ispred podvlačenja krutih razlika životnih stajališta.
Navjestiteljica Samarijanka progovara svakomu. Njezino oduševljenje nisu čuli samo sugrađani s kojima je živjela. Čuju ga i danas. Kako bi hvale vrijedno bilo i danas zadobiti povjerenje u ljude! Možda upravo u one o kojima se misli najgore. One na koje je bačeno toliko blata kojekakve lažne osude. Nepoznate koji se ne žele braniti. Ljude koje svi mediji zaobilaze jer znaju da im istina ne će donijeti čitanost. Neznance koji pošteno žive svoj život. U tišini. Samarijanka je svoju predrasudu brzo uklonila. Zahvatila je živu vodu od koje nije ožednjela, nego koja joj je otvorila oči da iz iskrenoga razgovora u svakom prepoznaje tračak dobrote.
Tumačeći isti redak evanđelja, Ivanu Zlatoustomu zanimljiva je situacija u kojoj Samarijanka ostavlja krčag vode pred zdencem: »Toliko su je zapalile njegove riječi da je ostavila svoj krčag vode, razlog zbog kojega je došla, otrčala u grad i privukla sav narod Isusu. Promatrajte njezinu revnost i mudrost! Došla je zahvatiti vodu, a kada je zahvatila na pravi Zdenac, prezrela je onaj materijalni. Ona bez ičije zapovijedi ostavlja svoj krčag vode i obavijena radošću obavlja službu evanđeliste. Ne poziva jednog ili dvojicu kao što su to učinili Andrija i Filip, nego je probudila cijeli grad. Ona kaže: ‘Dođi i vidi čovjeka koji mi je rekao sve što sam ikada učinila.’ Nije se sramila to izreći!«
Krčag vode pred zdencem, taj prazni vrč, poruka je kršćaninu da se u životu bitne stvari ne vide odmah na prvi pogled. Samarijanka je došla po vodu, a zagrabila je u vlastiti život. Promijenjena odlazi od Isusa, a vratit će se s mnoštvom svojih sugrađana. I kršćanin danas pred Isusa dolazi sa svojim krčagom, a to su različiti strahovi koji se žele ukloniti: mala plaća, neizvjesna budućnost, neposlušna djeca, uznemirenost nad okolnostima, pitanja koja nemaju odgovore. Nagomilalo se u kršćanskom krčagu mnoštvo problema. I sada valja zahvatiti. No u susretu s Isusom sve ljudske potrebe čine se tako malenima. On donosi odgovore od kojih se više ne žeđa. I samo mu je potrebno povjerovati – ukloniti iz sebe svaku predrasudu prema Bogu koji ne osuđuje.
Gospodine, želimo svoj krčag, taj zemljani vrč, tu amforu koja je prazna zbog naših strahova, ispuniti Tobom koji daruješ nadu da si s nama u vijeke vjekova. Amen.
