Susret na vrhu znanosti i religije?

Znanost ne može potisnuti čovjekovu potrebu za onim što transcendira fizičko (2)

Dr. fra Luka Marković
»Kako kažu mnogi znanstvenici, da su naši prirodni zakoni bili malo drugačiji, imali bismo savršen svemir, ali ne i razumsko ljudsko stvorenje. Takvo poimanje ne govori o Božjoj nemoći, nego o njegovoj odluci da pusti sve u slobodu, s time da će u konačnici sve sjesti na svoje mjesto.«
»Znanstvenik je uspio mukotrpnim i znanstvenim radom ovladati brdima neznanja. Na putu je da osvoji i vrh. Kad se uspne na sam vrh, pozdravit će ga tamo grupa mistika i utemeljitelja religija, koji su ga iščekivali već nekoliko tisuća godina«, progovara veliki znanstvenik Jastrow.

Poznati židovski filozof Martin Buber na vrlo dojmljiv način progovara o tome da bi bilo ponajbolje riječ Bog jedno vrijeme uopće ne upotrebljavati jer smo je našim ljudskim shvaćanjem i djelima oblatili. Ali – nastavlja Buber – budući da je šutnja o Bogu nemoguća, ponajbolje je tu riječ dići iz kaljuže u koju smo je uvalili i očistiti od svih nakupina povijesne prljavštine. Novija teologija i dalje govori o Bogu kao osobi koja stoji nasuprot čovjeku, ali izričito naglašava da ta osobnost nadilazi obično poimanje osobnosti koja se veže uz ljudsko stvorenje. Odveć antropomorfno shvaćanje Boga kao osobe može dovesti vjernika do toga da se prema njemu odnosi kao prema čovjeku od kojega želi imati samo korist. Boga se ne može voljeti kao ljudsku osobu jer on uključuje višu razinu ljubavi i dobrote, onu koja obuhvaća sav stvoreni svijet, koja je utemeljena više na davanju negoli na primanju.

Čovjek je oduvijek imao osjećaj za osobnoga Boga

Tomaš Halik upozorava na važno povijesno iskustvo ljudskoga stvorenja koje se kroz molitvu obraća Bogu, i to ne samo u kršćanstvu, nego i u drugim religijama. To upućuje na to da je čovjek oduvijek imao osjećaj da Bog nije samo amorfna kozmička sila, nego i netko tko stoji nasuprot njemu, netko tko ga je upravo htio kao osobu, netko tko je htio razumsko, svjesno stvorenje s kojim može komunicirati – premda, istina, na drugačijoj razini nego što komuniciraju dvije ljudske osobe. Poznati fizičar i biokemičar, nobelovac Francis Crick svojedobno je iznio tezu kako je i sama Zemlja bila »zaražena životom« (panspermija). On, istina, govori da su to učinile neke više civilizacije iz svemira. Vjernik takvo mišljenje može mirno prihvatiti, pozivajući se na to da je to ipak djelo Boga koji je usadio mogućnost života, koji je u konačnici, kako govori Biblija, želio svijet i čovjeka, stvorenje s kojim će moći biti u dijalogu oko spasenja svega.

U tom se kontekstu može shvatiti i nastanak čitavoga svemira, kojim Bog nije upravljao kao što zanatlija upravlja predmetom koji kontinuirano obrađuje. I svemir i čovjek imali su određenu slobodu, u kojoj su se razvijali, otuđujući se od vremena do vremena od svoga tvorca, od onoga željenoga plana. Samo se tako mogu shvatiti i sve prirodne nepogode koje odnose tolike nevine ljudske živote, ali i pojava čovjeka. Jer, kako kažu mnogi znanstvenici, da su naši prirodni zakoni bili malo drugačiji, imali bismo savršen svemir, ali ne i razumsko ljudsko stvorenje.

Isus još uvijek vapi s križa

Takvo poimanje ne govori o Božjoj nemoći, nego o njegovoj odluci da pusti sve u slobodu, s tim da će u konačnici sve sjesti na svoje mjesto. Utoliko bi danas trebalo više pozornosti posvetiti razmišljanjima Teilharda de Chardina, koji u biblijskom duhu govori da Bog zove čovjeka i svijet k sebi, ali bez prisile, uvažavajući darovanu im slobodu. Zato se može poći od pretpostavke da će svijet i čovjek i uza sva vrludanja, upravo zahvaljujući Božjoj prisutnosti u svemu, jednoga dana završiti u njegovu okrilju.

Samo se u tom kontekstu može shvatiti Isusovo prihvaćanje križa, i to ne samo kao spasiteljski čin, nego i kao izraz božanske ljubavi koja upućuje na pravi put. Naime, kako kaže filozof i teolog Johann Baptist Metzt, Isus još uvijek vapi s križa jer potpuna realizacija ljubavi u svijetu još uvijek nije oslobodila čovjeka patnje. Isus na križu govori o tome da i Bog pati zajedno sa stvorenim svijetom jer je mnogo toga, zahvaljujući slobodi, krenulo u drugom smjeru od onoga koji je on želio. Isus svojom žrtvom na križu upozorava na još jednu bitnu činjenicu u stvorenom svijetu, na činjenicu da svijet i uz otkupljenje još uvijek nije u potpunosti ovdje i sada izbavljen, da destrukcija (zlo) još uvijek nije dokraja poražena. Ipak, unatoč svemu, mnogi kršćanski teolozi kroz povijest upozoravaju da čovjek ne smije izgubiti nadu da će darovana sloboda i ovdje na zemlji biti jednoga dana realizirana u ljubavi.

Dovoljno razloga za religioznost

Istina, neki od istraživača mozga danas pokušavaju sugerirati da čovjek nema slobode pa ne može biti ni odgovoran ni zaslužan. Na sreću, većina znanstvenika još je uvijek mišljenja da je čovjek slobodno stvorenje dokle god se može odlučiti između dvije stvari. Kršćanski gledano, čovjek je slobodan dokle god se može odlučiti između dobra i zla, između destrukcije i ljubavi. Jedan od najpoznatijih istraživača mozga Michael Madeja u svom djelu »Das kleine Buch vom Gehirn« (Knjižica o mozgu) upozorava da je neuroznanost samo jedno područje od mnogih koji se bave proučavanjem čovjeka, njegove slobodne volje i utjecaja mozga. Po njegovu mišljenju iz vida se ne smiju izgubiti razmišljanja filozofa, teologa i sociologa. Naime, samim uvidom u funkcioniranje ljudskoga mozga ne može se shvatiti kompletna realnost vezana uz ljudsko stvorenje: »Ima li drugih čimbenika koji utječu na čovjekovu odluku, na primjer čovjekova duša, pitanje je vjere i leži izvan spoznajnoga područja istraživača mozga. Istina je da dijelovi mozga sudjeluju u procesu odluka, ali to ne može isključiti druge faktore.« To vrijedi i za fenomen ljudske svijesti, koja se ne može izričito vezati samo uz rad mozga. Jer u procesu sudjeluje kompletno ljudsko stvorenje, koje je upravo zahvaljujući toj svijesti nešto posebno u stvorenom svijetu.

Znanost ničim nije dokazala, kako kaže Michael Hanlon, da su ljudska slobodna volja i razum produkt materijalnoga rada ljudskoga mozga. Takvim materijalističkim i redukcionističkim pogledima na svijet suprotstavlja se i poznati filozof Ronald Dworkin. Iako se kod njega ne može govoriti o vjeri u personalnoga Boga u duhu objavljenih religija, on zastupa mišljenje da čovjek ima dovoljno razloga biti religiozan: »Religija je temeljni, sveobuhvatni, specifični pogled na svijet koji kaže da sve prožima inherentna, objektivna Vrijednost, da svemir i njegova stvorenja zovu na strahopoštovanje, da ljudski život ima smisla, kao i to da u svemiru postoji red.«

Einsteinova vjera u transcendentalnu Vrijednost

Za razliku od Richarda Dawkinsa, poznatoga engleskoga materijalističkoga redukcionista, Dworkin u Einsteinovu strahopoštovanju prema svemiru i događanjima u njemu vidi jedan vid religioznosti, a ne samo fasciniranost fizikalnim zakonima. »Einstein je čvrsto vjerovao u to da je svemir prožet transcendentalnom, objektivnom Vrijednošću.« To je i bio razlog da se osjećao religioznim, iako ne u smislu personalnoga Boga objavljenih religija.

Dawkins precjenjuje ulogu prirodnih znanosti u pojašnjenju svijeta. U prilog tomu idu i riječi jednoga od najpoznatijih fizičara svijeta, Richarda Feynmana, koji upozorava da je zadaća fizike pojasniti, ako je to uopće dokraja moguće, kako stvari funkcioniraju, ali ne i zašto tako funkcioniraju. To pitanje nadilazi spoznajne mogućnosti prirodnih znanosti i spada više u područje filozofije i teologije. Ako se pojedini znanstvenici i mogu pomiriti s mišljenjem Bertranda Russella da je svemir takav kakav jest samo zagonetna slučajnost, ima i onih koji u svemu traže dublji smisao. A on može ležati i u religijskim tumačenjima, ako ona ne isključuju ozbiljne znanstvene teorije.

Uvođenje pojma duhovnoga u fiziku

Koliko je znanost podložna povremenim korekcijama najbolje pokazuje kvantna mehanika. Einstein, koji je svojom teorijom relativnosti upotpunio Newtonovu fiziku o kretanju krupnih tijela u odnosu na promatrača, nikako nije mogao prihvatiti rezultate kvantne fizike, koja upućuje na to da se svijet mikrokozmosa, sitnih čestica, ponaša drugačije od svijeta krupnih tijela. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da se čestice, za razliku od krupnih tijela, ne ponašaju deterministički, nego se kreću nepredvidivo, da stoje u uskoj povezanosti i na najvećim razdaljinama, da mogu istodobno biti na više mjesta i da ponekad djeluju poput duhova. Upravo je to ponukalo zbunjenoga Einsteina da izgovori one glasovite riječi da ne vjeruje da se Stari (Bog) kocka, ili da mu sve to djeluje poput utvara (»spukhaft«).

Kvantna fizika upozorava na to da se više ne može govoriti na svim razinama materije o mogućnostima egzaktne sigurnosti mjerenja. Na to je ponajbolje upozorio slavni fizičar Heisenberg uvođenjem u fiziku principa neizvjesnosti umjesto determinističke sigurnosti. Još dalje će otići fizičar David Bohm upozoravajući na to da dolazi vrijeme u kojem se znanstvenici ne će moći više baviti samo matematikom, nego i metaforama i analogijama. A to znači filozofijom i teologijom, kao i drugima granama koje izučavaju svijet i čovjeka. Bohma poneki znanstvenici, zbog njegove teorije o »implicitnom redu«, nazivaju i new-age-fizičarom, predbacujući mu da je u fiziku uveo pojam duhovnoga. Bohm i sam potvrđuje takva razmišljanja, upozoravajući na to da zbog dubljega shvaćanja u istraživanju svijeta i života, osim biologa, kemičara i fizičara treba početi uvažavati i razmišljanja filozofa, teologa i umjetnika. To je nužno, misli spomenuti autor, jer se iza ovoga vidljivoga i opipljivoga fizikalnoga svijeta krije onaj dublji smisao, implicitni red, koji upućuje na međusobnu povezanost svega u svemiru.

Ateizam – sve dok srce ne osjeti Božju prisutnost

Još jasnije o tome progovara veliki znanstvenik Robert Jastrow kad predbacuje prirodoznanstvenicima nespremnost i nesposobnost bavljenja graničnim pitanjima ljudske egzistencije, koja nisu vezana samo uz materijalno. Na što misli najbolje pokazuju njegove riječi: »Znanstvenik je uspio mukotrpnim i znanstvenim radom ovladati brdima neznanja. Na putu je da osvoji i vrh. Kad se uspne na sam vrh, pozdravit će ga tamo grupa mistika i utemeljitelja religija, koji su ga iščekivali već nekoliko tisuća godina.« U tom kontekstu svakako je zanimljivo razmišljanje velikoga filozofa Blaisea Pascala, koji u prvi plan stavlja osobni doživljaj Boga, koji je moguć samo kad mu se čovjek iznutra otvori, kad otvori srce za taj mistični susret i dopusti da bude dirnut. Jer srce, ona najintimnija čovjekova potreba, osjeća Božju prisutnost, a ne razum. U tom se smislu s Pascalom može reći da je i ateizam odraz razuma i duha, ali samo do određenoga trenutka, dok čovjek ne osjeti Božju prisutnost.

Kako piše teolog Hans Kessler u svojoj knjizi »Evolution und Schöpfung in neuer Sicht« (Evolucija i stvorenje s novoga gledišta), postoji »nešto« što izmiče svakodnevnom iskustvu i nadilazi znanstvena istraživanja, što se čovjeku od vremena do vremena na svoj način obraća. Kessler upućuje na jedan fascinantan, mistični doživljaj velikoga kršćanskoga filozofa Tome Akvinskoga. Potresen došao je u svoj sobičak, stavio sav svoj pribor za pisanje na stranu, obraćajući se onima koji su željeli saznati zašto to čini. »Ne mogu više, jer sve što sam napisao izgleda mi previše jednostavno.«

Protivljenje materijalističkim redukcionistima

I Pascal i Toma upućuju na to da osim onoga »osjetilnoga, pojavnoga i empirijsko-znanstvenoga iskustva« postoji i ono nutarnje, mistično, koje je usađeno u ljudsko srce, u njegov čitav bitak. I čovjek ga može doživjeti samo ako ga je spreman susresti svim bićem. Upravo zbog osjećaja te fascinantne prisutnosti duhovne sile u svemiru, svijetu i čovjeku, koja nadilazi fizičku stvarnost, Bohm i Jastrow, kao i mnogi drugi prirodoznanstvenici, protive se materijalističkim redukcionistima te upućuju na nužnost suradnje znanosti i teoloških disciplina u procesu prave spoznaje svijeta i života.

O tome je svojim istraživačkim djelovanjem progovorio poznati teolog i znanstvenik (geolog, antropolog, paleontolog) Teilhard de Chardin, upozoravajući na to da se čitav proces evolucije u svemiru i životu ne može razumjeti bez duhovnih kategorija. Jer čista materijalistička slučajnost previše je slučajna da bismo samo njom mogli sve objasniti. Izvlačenje brojeva iz kutije kod igre na sreću (loto) doista je slučajnost, ali je unatoč tomu čovjek morao programirati stroj da jednoga dana ipak dođe do dobitka. I to bez njegova neprestanoga miješanja kod izvlačenja brojeva. U tom smislu moglo bi se shvatiti da i ona evolucijska slučajnost, od prvoga praska do pojave života i ljudskoga svjesnoga, razumskoga stvorenja, ne zahtijeva neprestano Božje miješanje, kako bi to htjeli kršćanski kreacionisti, koji svaku znanstvenu prazninu žele popuniti Božjim uplitanjem. Na tu opasnost upućuju mnogi religiozni znanstvenici. Problem je takvoga razmišljanja što uvijek daje hranu agresivnim ateistima da ironično okrive Boga za sve promašaje u razvoju, pa i za ona destruktivna svojstva prirode i čovjeka.

Ne zaboraviti Sokrata koji zna da ništa ne zna

Nasuprot takvu razmišljanju, misli spomenuti teolog Kessler naslanjajući se na Chardina, moguće je govoriti o tome da je Bog darovao stvarima vlastitu dinamiku te da sve što se u prirodi i međuljudskim odnosima događa nije uvijek i njegova volja. A o Bogu kao tvorcu svega, uvažavajući domete evolucije, čovjek ima pravo govoriti jer ona ne će moći nikada pojasniti kako je moguće da stvari kvalitetno postaju drugačije. Jedna od najvećih zagonetaka svakako je pojava života iz mrtve materije i ljudskoga stvorenja, koje, kako kažu upravo neki neuroznanstvenici, čini se da u samom sebi ima usađen religijski kod. Na kraju bi se s otcem zapadne znanosti Francisom Baconom moglo reći da je znanje moć. Samo znanstvenici pritom ne smiju zaboraviti ni na onu Sokratovu izreku da zna da ništa ne zna. Jer u svijetu ima još uvijek puno toga što treba otkriti i pojasniti. Možda se jednoga dana doista, kako je dojmljivo rekao Jastrow, na nekom vrhu istraživanja susretnu znanost i religija. A to bi se, zahvaljujući kvantnoj fizici, ubrzo moglo i dogoditi – smatra poznati teolog, filozof i psiholog Eugen Drewermann.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 47/2016.
Prethodni članakPrijatelji Božji
Sljedeći članakKriž je Isusova kruna