Hrvatski vojnici stavljanjem glave u torbu po svijetu osvajaju teren za blagostanje hrvatskoga društva. Otvaraju vrata diplomatskim i gospodarskim izaslanstvima koja će ondje ugovoriti neki posao i osigurati dodatne izvore popunjavanja bruto domaćega proizvoda. Zvuči cinično, ali međunarodna je politika puna cinizma

Bio je to jedan od onih teških, sumornih trenutaka kad ponos nastoji utišati savjest. Državni vrh stoji u špaliru u zračnoj luci, vojska postrojena u počasni vod, vojnici skamenjenih lica iznose iz vojnoga teretnoga zrakoplova lijes prekriven zastavom. Rodbina mrtvoga vojnika izgubljena u svečanom mnoštvu pokušava pronaći prostor za suočavanje sa svojom boli. Kasnije, na komemoraciji, mlada udovica ruku stisnutih na prsa ne skida pogled s ogromne slike svoga poginuloga supruga što se nadnijela nad tužni zbor. Dok predsjednici, ministri, generali i drugi dužnosnici u skladu s protokolom i osjećajima za svoje dužnosti odaju posljednju počast poginulomu, zauzimaju svečani stav za himnu nastojeći pronaći prikladno opravdanje za smrt, ona samo nepomično zuri u svjetlosnu kompoziciju obješenu iznad njih, u boje koje precizno prikazuju vedro i samouvjereno lice mladoga čovjeka koji joj je još dan-dva prije toga iz Afganistana slao poruke kako je sve u redu. Vjerojatno nitko tko se nije našao u koži mlade udovice i drugih članova obitelji poginuloga vojnika ne može pojmiti osjećaje s kojima su se susretali u tim trenutcima. Ali dobar dio nacije tada je zastao i zapitao se: što nam je to trebalo? Vijest o smrti pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske skupnika Josipa Briškoga za mnoge je Hrvate predstavljala susret s Afganistanom.

Skupnik Briški, poput mnogih svojih kolega, svjesno je otišao na misiju u daleku zemlju. Ne samo zbog dobre plaće nego i zbog osjećaja odgovornosti svojstvene vojnicima. Oni su obrazovani i uvježbani za pogibeljne zadaće, to je njihov životni izbor i smisao njihova profesionalnoga života. No on nije otišao u Afganistan zato što mu se prohtjelo pustolovine, nego je, svjestan da se može vratiti u lijesu, otputovao po nalogu i u ime Republike Hrvatske. Otišao je sa sviješću da ide u službi svoje države i svojega naroda. Je li takva služba Hrvatskoj potrebna?


Većina namjernika već pri prvom susretu s Afganistanom doživljava potvrdu prethodno nakupljenih stereotipa. Brdoviti, negostoljubivi krajevi, za prosječnoga Europljanina nekako se odmah nameće pitanje kako ljudi ondje uopće mogu živjeti.

Jedan njemački reporter, koji je imao priliku svojedobno provesti nekoliko tjedana s talibanima u bespućima Hindukuša, govori o ljudima koji su poput podneblja, tvrdi, žilavi, sa spartanskim navikama i minimalistički oblikovanom svakodnevicom. Ondje ničega dobroga nema u izobilju. Pa i ljudi ondje kao da su se odlučili provesti život u pokori, iz nekoga razloga što ga samo oni znaju. Jasno, mnogi od njih s gorčinom i prijezirom nasmiješili bi se na ove dojmove, ali oni su takvi kakvi jesu, nastali iz perspektive Europljana, iz iskustva uredno organizirana života, solidne zdravstvene skrbi, dobro organizirana javnoga prijevoza, radnoga vremena, redovitoga tuširanja, jutarnje ili poslijepodnevne kave, bogate ponude u samoposluzi i pouzdane najave godišnjega odmora. Afganistan, ili barem najveći njegov dio, ne poznaje takvu svakodnevicu.

Njemački posjetitelj govori o buhama i drugim napasnicima u odjeći, o štednji hrane i vode, o spavanju na protutenkovskim minama i o ljudima koji ne raspravljaju previše o svojim postupcima. Govori o ljudima koji su u stanju dan provesti čučeći nepomično na brježuljku i gledajući hoće li se gdje u daljini pojaviti prijatelj ili neprijatelj. Stopljeni s okolicom, izgledaju poput kamene gromade i tek kad im se priđe bliže shvati se da ondje čuči čovjek.

Hrvatski susret s Afganistanom dogodio se početkom 2015., kad je započela operacija »Odlučna potpora« NATO-a. Afganistanska vlada i NATO dogovorili su se o podršci zapadnoga vojnoga saveza u izgradnji sposobnih i pouzdanih sigurnosnih struktura u toj zemlji. Zadaća misije »Odlučna potpora« nije borbena, NATO ondje ne ratuje. Pripadnici misije u prvom redu sudjeluju u izobrazbi afganistanskih sigurnosnih snaga. Prema informacijama ministarstva obrane Republike Hrvatske, glavne aktivnosti pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske usmjerene su na savjetovanje vojnih i policijskih snaga i neposrednu zaštitu savjetnika.

Časna i plemenita zadaća

Smisao misije u tome je da se afganistanskoj vladi pomogne u stabiliziranju zemlje, u ovom slučaju u sigurnosnom pogledu. Općenito gledano, riječ je o časnoj i plemenitoj zadaći. Posebice u svjetlu činjenice da Afganistan, iako službeno islamska republika, ima jedan od najdemokratičnijih ustava u islamskom svijetu, s posebnim naglaskom na jednakopravnost različitih skupina, te da izborni procesi u zemlji posljednjih godina pokazuju naznake solidnoga i pouzdanoga političkoga napretka.

Prema navodima Ministarstva obrane, krajem srpnja u mirovnim operacijama po svijetu bila su angažirana ukupno 324 pripadnika hrvatskih oružanih snaga

S druge pak strane, niti je političko vodstvo zemlje primjer čestitosti, niti se može pozvati na čvrstu potporu građana. Jer nemali dijelovi afganistanskoga društva slijede islamističke tendencije, a radikalni talibani, koji su ubili Josipa Briškoga i ranili dvojicu njegovih kolega, ognjem i mačem bore se za svoj politički utjecaj. Stoga nije naodmet pitanje ima li Hrvatska zajedno s drugim zapadnim silama pravo stavljati se u ulogu sudca u Afganistanu i podupirati jedne, dok drugi tu potporu odmah tumače kao neprijateljski čin. Pa čak i kad se imaju na umu riječi ministra obrane Damira Krstičevića prije godinu dana na ispraćaju još jednoga kontingenta od stotinjak vojnika u Afganistan: »Uvjeren sam kako ćete nastaviti tradiciju humanosti i razumijevanja za žitelje Afganistana, njihovu kulturu i običaje. Upravo ta plemenitost hrvatskoga vojnika ono je što nas čini prepoznatljivima.« Hrvatski vojnici mogu u dalekoj zemlji ostaviti častan trag, ali to još uvijek ne znači da trebaju biti ondje. Jer, ako se demokracija pokazala kao najbolje rješenje za zapadna društva, znači li to da ju treba izvoziti i u zemlje čiji su vrijednosni sustavi različiti od zapadnih?

Afganistan, država u središnjoj Aziji s oko 35 milijuna stanovnika, površinom je više od deset puta veća od Hrvatske. Tri četvrtine njezine površine čine teško prohodne planine. Ime je dobila po Afganima, ili Paštunima, najbrojnijoj etničkoj skupini. Afganistan doslovno znači »zemlja Afgana«, ili »prebivalište Afgana«, jer indoperzijski sufiks »stan« kao i u hrvatskom znači stan, prebivalište, odnosno zemlju na kojoj se živi. U antici su ti krajevi bili dijelom perzijskoga imperija, da bi poslije stoljećima bili poprišta invazija i ratova, sve do 18. stoljeća kad su se autohtoni Paštuni postupno nametnuli kao suvereni narod. Međutim, uslijedilo je vrijeme kolonijalnih utjecaja, a na tom području doticale su se interesne sfere Velike Britanije i Rusije.

Afganistan je 1919. izborio neovisnost, nakon više desetljeća britanske hegemonije. Tijekom 20. stoljeća, političke su elite nastojale izgraditi demokratske strukture u zemlji, ali su različite struje među njima dovodile do političkih potresa i nemira. Vlast je 1978. preuzela komunistički obojena Demokratska pučka stranka Afganistana, državu je preimenovala u Demokratsku Republiku Afganistan i pokrenula preobrazbu društva s otvorenom potporom Sovjetskoga Saveza. To je izazvalo oružanu pobunu u dijelovima zemlje, na što je 1979. reagirao Sovjetski Savez vojnom invazijom na Afganistan. Uslijedio je desetogodišnji građanski rat s vladinim snagama na jednoj strani, koje su imale izravnu potporu Sovjetskoga Saveza, a na drugoj s islamističkim mudžahedinima koje su podupirali SAD, Saudijska Arabija i Pakistan. Sovjetske su se snage najzad povukle 1989., prosovjetski se predsjednik na vlasti zadržao još tri godine, zemlja je tonula u kaos, a mudžahedini su se u međuvremenu od američkih saveznika pretvorili u ljute neprijatelje SAD-a. Uslijedilo je desetljeće još krvavijega rata s različitim sudionicima, u kojem su se s vremenom nametnuli talibani, islamistička struja s korijenima u Pakistanu. S vremenom su talibani uspjeli pod svoj nadzor staviti velike dijelove zemlje.

Cilj invazije na Afganistan

Nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001., tadašnji američki predsjednik George W. Bush pokrenuo je s nekolicinom zapadnih saveznika invaziju na Afganistan. Cilj je bio srušiti talibane, koji su terorističkim akcijama prijetili Zapadu. Zapadna ofenziva bila je uspješna u vojnom smislu, talibani su potisnuti iz većega dijela zemlje, ali su preživjeli, a afganistansko društvo ostalo je podijeljeno, zavađeno i zaraćeno. Nakon prvih demokratskih izbora 2014., koji su također protekli u znaku nasilja i pod optužbama izbornih prijevara, novi predsjednik Ashraf Ghani s jedne je strane pokrenuo dijalog sa svojim protivnicima, a s druge strane pozvao NATO da u okviru misije »Odlučna potpora«, pridonese stvaranju stabilnih sigurnosnih struktura u zemlji.

Rezultat toga je poginuli hrvatski vojnik i dvojica ranjenih, kao i brojni mrtvi vojnici iz drugih zemalja. Za talibane su svi oni Amerikanci. Istodobno, gotovo svakodnevno stižu vijesti o napadima u kojima masovno ginu domaći ljudi.

Kako slanje hrvatskih vojnika u Afganistan objasniti djeci? I kako dokučiti smisao smrti skupnika Briškoga i ranjavanje dvojice njegovih kolega?

Pripadnici hrvatske vojske trenutačno sudjeluju u pet misija pod okriljem NATO-a, u nemirnim područjima i ponekom mirnom. To su Afganistan, Kosovo, Kuvajt, Poljska i Irak. Osim toga, hrvatski vojnici djeluju kao mirovne snage pod okriljem Ujedinjenih naroda u Zapadnoj Sahari, Libanonu i u području između Indije i Pakistana. Hrvatske snage angažirane su i na zaštiti trgovačkih brodova u Adenskom zaljevu i u borbi protiv krijumčara ljudi na Sredozemlju. Prema navodima Ministarstva obrane, krajem srpnja u mirovnim operacijama po svijetu bila su angažirana ukupno 324 pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

Zašto Hrvatska sudjeluje u tim operacijama? Zato što ima dobru vojsku, koja je na glasu kao sposobna, dobro uvježbana i pouzdana. Naravno, utjecajne zapadne sile pri okupljanju saveznika ne služe se samo kriterijima izvrsnosti, nego nastoje okupiti što širi krug saveznika koji će preuzeti dio i vojne i političke odgovornosti za zajedničke akcije. I tu se nalazi odgovor kad je riječ o uključenosti manjih zemalja u velike vojne koalicije po svijetu. Uključenost donosi političku prednost. Ili drukčije rečeno, nitko si ne može priuštiti nemiješanje ako želi biti priznat kao partner u međunarodnoj zajednici. Razlozi su, dakle, u borbi za vlastite interese i za vlastiti status. To je poput uspješne industrije oružja. »Ubojito je, netko će od njega stradati, ali ako imamo sreću, stradat će drugi, a nama će se puniti državni proračun, mirovinske blagajne i otvarati radna mjesta«, reći će zagovornici.

Kako (ne) ostati po strani?
Može li Hrvatska utjecati na pristup međunarodne zajednice Afganistanu, ili drugim kriznim žarištima u svijetu? Ne može. To pripada u povlastice velikih i moćnih. Ona ga može samo poduprijeti. Ili ne poduprijeti. Ako ga ne podupire, ako stoji po strani, onda će i ostati po strani. Ne će biti pripuštena stolu za kojim se odlučuje. A ako ga podupre, ako i sama podmetne leđa, bit će tu i tamo spomenuta kao pouzdan partner, netko će ponekad navratiti u Zagreb i reći kako je impresioniran svim onim što je Hrvatska postigla, dobit će dopuštenje da postavi svoj štand na nekoj od svjetskih tržnica, a prijatelji iz svijeta progurat će kojega zaslužnoga člana HDZ-a ili SDP-a na neko od važnih mjesta u međunarodnim organizacijama.

 

Potpora miru

Nadalje, hrvatski vojnici u Afganistanu i drugdje po svijetu svako malo slušaju tumačenje kako ondje brane Hrvatsku. To zvuči patetično, ali nije pogrješno. Hrvatski vojnici, kad su se već našli gdje jesu, imaju tu povlasticu da pružaju potporu miru. Time, ma koliko zapetljane okolnosti tih mirovnih napora bile, pružaju svjedočanstvo o predanosti Republike Hrvatske miru u svijetu. U redu, zvuči apstraktno. Ali kad je riječ o obrani Hrvatske tisućama kilometara od njezine granice, postoji jedan konkretan argument. Hrvatsku u Domovinskom ratu nije branio nitko osim njezinih branitelja. Danas je Hrvatska mirna i sigurna, ali u stalnim mijenama strateških odnosa u svijetu nitko nije potpuno siguran, svatko se jednoga dana može naći na meti nekakva agresora. U tom kontekstu dobro je biti u sigurnom društvu, a u ovom slučaju to je NATO koji Hrvatskoj, kao i svakoj drugoj svojoj članici, jamči potporu sviju u slučaju napada. Naravno, za tu potporu potrebno je i platiti, ponekad i životom vlastitoga vojnika u Afganistanu.

Taj je argument jači od bilo koje priče o demokratskim misijama po svijetu. Hrvatski vojnici stavljanjem glave u torbu po svijetu osvajaju teren za blagostanje hrvatskoga društva. Otvaraju vrata diplomatskim i gospodarskim izaslanstvima koja će ondje ugovoriti neki posao i osigurati dodatne izvore popunjavanja bruto domaćega proizvoda. Zvuči cinično, ali međunarodna je politika puna cinizma.

Pojedinac koji želi biti ugledan i utjecajan mora preuzimati odgovornost u svojem društvu, mora donositi odluke koje su ponekad i bolne i neugodne. Tako je i s državama, preuzimanje odgovornosti u međunarodnoj zajednici povezano je ponekad s veoma bolnim i veoma neugodnim iskustvima. Odgovornost uključuje i žrtve. A Hrvatska sama mora odlučiti je li i u kolikoj mjeri na njih spremna. S ponosom to nema previše veze. Ali ima sa savješću.

IZVORPrilika 164/2019.
Prethodni članakDVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU Iznimna važnost poniznosti
Sljedeći članakS. MIHOVILA KAMBER, KATEDRALNA SAKRISTANKA SA 50-GODIŠNJIM STAŽEM »Zagrebačka katedrala moj je drugi dragi dom!«