SUUTEMELJITELJ HRVATSKOGA POVIJESNOGA INSTITUTA U RIMU Obzorja povijesti (i) duhovnosti Atanazija Matanića

Fra Atanazije Josip Matanić

Fra Atanazije Josip Matanić bio je član Hrvatskoga povijesnoga instituta, osnovanoga po fra Dominiku Mandiću 1955. u Chicagu, a s drugim sjedištem u Rimu od 1962., koji je u vrijeme komunističkoga režima imao veliku ulogu u slobodnom razvoju hrvatske historiografije, ali i za širenje istine o Hrvatima u svijetu.

Njegov kurikul, napose bibliografija, ističe ga kao čovjeka i fratra knjige. Osim kao povjesničar, član suutemeljitelj Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu, posebice se posvetio proučavanju kršćanske kulture duhovnosti i duhovnosti kulture.

Rođen je 18. kolovoza 1922. u Vrbniku na otoku Krku. U nižu klasičnu gimnaziju u franjevačkom samostanu na Badiji kraj Korčule krenuo je 1935. godine, a četiri godine poslije stupio je u novicijat Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, tada sa sjedištem u Splitu, danas u Zadru. Prve zavjete položio je u rujnu 1940. U Rimu se upisao na »Antonianum«. Nakon rata 1945. za vrijeme službe u Jugoslavenskoj armiji slučajno je doznao da je osuđen na smrt pa je ilegalno prešao granicu i otišao u Italiju. Svečane redovničke zavjete položio je 1946., a za svećenika je zaređen u proljeće 1948. u Rimu. Licencijat iz bogoslovlja postigao je 1949. Nakon što je 1951. obranio disertaciju »De origine tituli Dalmatiae ac totius Croatiae primas« (tiskana 1952.), dvije godine studirao je na Pedagoškom institutu svojega reda u Grottaferrati kod Rima i postigao diplomu generalnoga lektora u odgojnim znanostima. Ujesen 1953. na istom institutu započeo je predavati franjevačku povijest, a zatim još neke predmete, do 1967. Godine 1964. pozvan je na Papinsko lateransko sveučilište za predavača suvremene duhovnosti, koju je predavao do 1972. Od jeseni 1970. do 1992. predavao je na novoosnovanom Franjevačkom institutu za duhovnost u sastavu »Antonianuma«. Nakon 40-godišnjega profesorskoga rada umirovljen je kao profesor emeritus. Više od 10 godina predavao je kolegij Uvod u duhovnost na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu, u sklopu KBF-a. Od 1985. bio je suradnik Kongregacije za proglašenje svetaca s mandatom konzultora do 2005., pa je dao svoj prilog i beatifikaciji bl. Alojzija Stepinca. Uz stručno-znanstveni rad, obavljao je službe u redovničkim zajednicama u kojima je boravio te je djelovao u pastoralu. Godine 1996. vratio se u zadarski franjevački samostan kao knjižničar Provincije, nastavivši znanstveni rad i pisanje. Bio je član suutemeljitelj i dugogodišnji tajnik Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu. Odlikovan je, uz ostalo, medaljom Pro Ecclesia et Pontifice 1988. i spomenmedaljom beatifikacije bl. Alojzija Stepinca 1998. Umro je u Zadru 16. kolovoza 2004.

Surađivao je u mnogim publikacijama. Među zbornicima ističu se »Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu«, radovi dvaju splitskih međunarodnih simpozija o hrvatskoj crkvenoj povijesti te zbornici o fra Dominiku Mandiću, fra Aleksi Benigaru, Frani Franiću, fra Karlu Jurišiću, fra Bonifaciju Peroviću te o Hrvatskom katoličkom pokretu, a pisao je i o jednom od organizacijskih prvaka Pokreta svećeniku Ivanu Butkoviću.

Autor je knjiga »Kompendij povijesti Reda manje braće« 1956. i 1957. u dvama svescima. Knjiga »U znaku ljubavi«, 1974., prva je knjiga posvećena budućoj blaženici s. Mariji Propetoga Isusa Petković. Na talijanskom je objavio »Duhovnost kao znanost: metodološki uvod u proučavanje kršćanskoga duhovnog života« 1990., na hrvatskom i talijanskom kapitalno djelo »Uvod u duhovnost« 1994. te »Na izvoru franjevačke duhovnosti« 2003. Priredio je za tisak 2001. glasovitu knjigu Ive Lendića »Božji kotači: otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću«. Surađivao je u »Enciclopedia cattolica«, »Enciclopedia moderna del cristianesimo«, u više rječnika, a o povijesnim i kulturnim temama pisao je u časopisima i listovima »Bogoslovskoj smotri«, »Crkvi u svijetu«, »Maruliću«, u godišnjaku »Kačiću«, u iseljeništvu pak u »Novom životu«, časopisu Hrvatskoga povijesnoga instituta, »Glasu sv. Antuna«, »Hrvatskoj reviji« i drugdje, te u inozemnim periodicima »Antonianum«, »Frate Francesco«, »Archivum Franciscanum Historicum«.

Njemu u čast objavljen je 2002. zbornik radova u povodu 80. obljetnice njegova života i 50. obljetnice znanstvenoga rada »Između povijesti i teologije«. U popratnoj je riječi tomu zborniku provincijal dr. fra Bernardin Škunca zapisao da pripada krugu ljudi koji se izdvajaju i izdižu posebnim suodnosom prema knjizi te da je ona nedvojbeno njegov najdraži medij. Doista, njegov kurikul, napose bibliografija, ističe ga kao čovjeka i fratra knjige. Pritom se, osim kao povjesničar i član suutemeljitelj Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu, posebice bio posvetio proučavanju kršćanske kulture duhovnosti i duhovnosti kulture.

IZVORGlas Koncila br. 11/2019.
Prethodni članakKAKO VRATITI BOGA U SREDIŠTE? Otac koji vidi u tajnosti
Sljedeći članakJAPANSKI ANIMIRANI FILM »MIRAI« Kako protiv ljubomore