»Ja sam Giorgia. Ja sam žena, ja sam majka, ja sam Talijanka, ja sam kršćanka.« Tim se riječima Giorgia Meloni, novoizabrana predsjednica talijanske vlade, uobičajeno obraćala svojim biračima. Bila je to neka vrsta javne ispovijedi, sažeta politička deklaracija u kojoj se našlo sve ključno što odlikuje osobu koja se sprema stati na čelo države. Osobu koja će tom rečenicom osvojiti srca onih kojima je još stalo do ljudskoga dostojanstva, do vjere, obitelji, do tradicionalnih vrijednosti.
Tko zna kakva je Giorgia Meloni kao osoba, što je u njezinu srcu, ali ono što se zna jest da je ona čelnica stranke predvodnica krajnje desnice u Italiji.
Prva žena na čelu vlade u talijanskoj povijesti kao prioritete svoje politike ističe potporu prirodnoj obitelji naspram homoseksualnomu lobiju, sigurnost nacionalnih granica naspram masovnomu useljavanju i nacionalnu suverenost naspram onomu što se danas popularno naziva bruxelleskom birokracijom. U skladu s tim ona je jedna od istaknutih predstavnica suverenističke struje u međunarodnoj politici. Mnogi u Europi raduju se njezinu dolasku na vlast, među brojnim Talijanima ta je radost time veća i zbog njezina svojedobnoga zahtjeva da Hrvatska prepusti Italiji dio svojega državnoga područja.
Obitelj, tradicionalne vrijednosti i građanska prava danas se u cijelom svijetu nalaze na velikom ispitu. Ali nisu ugrožene samo tradicionalne vrijednosti. Danas više ne znate kad će negdje izbiti rat, a diljem Europe nižu se javni prosvjedi zbog energetske krize, ali i krize poretka. Tradicionalne političke ideje više nisu na cijeni, javnim prostorom dominira prijepor između suverenista i globalista, a koncepti osiguranja gospodarske, nacionalne i međunarodne stabilnosti nisu na vidiku.
Gabriele D’Annunzio bio je velik pjesnik. Taj sjajni predstavnik simbolizma kasne romantike bio je jedan od tvoraca fašizma, duhovni otac Benita Mussolinija i utjecajni predvodnik iredentizma. Na čelu svojih pristaša 1919. umarširao je u Rijeku i proglasio ju talijanskom, mimo svih međunarodnih pravila i konvencija. Fašistički pokret poznat je po svojoj socijalnoj komponenti, u njegovim su okvirima izrastale ideje socijalnoga tržišnoga gospodarstva, ali i po nemilosrdnom gaženju ljudskoga dostojanstva, rijekama krvi i grubom prekrajanju granica.
Početkom listopada navršilo se osamdeset godina od četničkoga pokolja u Rami. U samo tri dana četnici su ondje pobili više od tisuću civila i zapalili sve što se moglo zapaliti. Dok su išli od sela do sela ubijajući svakoga koga su zatekli, iznad njih su kružili talijanski zrakoplovi i koordinirali njihovo kretanje. Te jeseni Rama je gotovo potpuno zatrta, a trag ubijanja i pustošenja bio je vidljiv daleko šire, prema zapadu i jugu, sve do Gata, gdje je također bilo veliko stratište. Tim vojno besmislenim akcijama cilj je bio iskorijeniti Hrvate u tim područjima, četnici su bili izravni izvršitelji, iz Italije su dolazili svojevrsni organizatori, a i jedni i drugi u tome su vidjeli ostvarenje svojih strateških ciljeva.
Hrvatski narod danas živi u miru sa svojim susjedima, ali povijesno pamćenje temeljni je jamac sigurnosti i stabilnosti. Talijanski su se čelnici u više navrata u posljednjih tridesetak godina zaklinjali u talijansko-hrvatsko prijateljstvo, ali su istodobno neki utjecajni predstavnici talijanske politike slali sasvim suprotne poruke. Kao primjerice Antonio Tajani, novi talijanski ministar vanjskih poslova i zamjenik predsjednice vlade, koji je u veljači 2019., tada kao predsjednik Europskoga parlamenta, uzviknuo: »Živjele talijanska Istra i Dalmacija!«
Je li taj član stranke »Forza Italia« globalist ili suverenist? I što mogu od njega očekivati Hrvati?
Jedan od njegovih prethodnika na mjestu šefa talijanske diplomacije, Gianni de Michelis, dok je Hrvatska krvarila pod srbijanskom agresijom, protivio se njezinu međunarodnomu priznanju i bio rado viđen gost u Beogradu.
Novu vladajuću koaliciju u Italiji, na čijem je čelu Giorgia Meloni, čine njezina stranka »Braća Italije«, »Naprijed Italija« Silvija Berlusconija i desno populistička »Lega« Mattea Salvinija.
Italija sa svojih šezdeset milijuna stanovnika i gospodarski snažno razvijenim sjevernim dijelom zemlje važan je međunarodni činitelj, što ima zahvaliti i vještim manevrima svoga vodstva u novijoj povijesti. Nova šefica talijanske vlade sada ima priliku ostvariti neke od svojih naznačenih ciljeva.
Na vjeru, tradiciju i moral ne pozivaju se samo čestiti kršćani. Posebice kad je riječ o politici, vjera i moral mnogima su smokvin list kojima prikrivaju svoje ciljeve i metode. I ruski predsjednik Vladimir Putin služi se vjerom i tradicijom kako bi pridobio naklonost javnosti. Njemačka krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) kune se u tradicionalne vrijednosti, želi očuvati strukture njemačkoga društva, ali u njezinu političkom izričaju nema prepoznatljiva osjećaja za druge, nema odmaka od hegemonističke tradicije.
Talijanska politika tradicionalno je prevrtljiva. To pokazuje i činjenica da je Talijanska Republika od svoga osnutka 1946. imala 68 vlada i 31 predsjednika vlade. To je uzrokovano izbornim sustavom, koji omogućuje predizborne koalicije i postizbornu trgovinu, ali i navikom Talijana da se na izborima okreću protiv dotadašnje vlade.
Ako se baci pogled na rasprave, forume i uopće na politički diskurs na svim razinama tijekom predizborne kampanje, uočit će se nepregledan spektar savezništava i neprijateljstava. Giorgia Meloni je primjerice imala snažnu potporu u utjecajnim masonskim krugovima, koji baš i nisu poznati po tradicionalnim vrijednostima što ih ona propovijeda. No razlika među političkim strujama ondje ionako nije uvijek prepoznatljiva. U Hrvatskoj se ponekad čuje kako su antifašisti zapravo fašisti, u Italiji se ponekad doista teško jedne razlikuje od drugih ako uzmemo u obzir tko sve koga podupire, posebice u slučaju onih koji podupiru i jedne i druge.
U Hrvatskoj se inače nerijetko osjeća utjecaj trendova iz susjedstva, pa i današnja retorika u hrvatskom političkom prostoru dijelom kao da se oslanja na onu kojom obiluje Italija te tako imamo primjere proročanskih pojava, političara koji nemilice pljuju po protivnicima, a sami se pozivaju na Boga i predstavljaju se gotovo kao neka vrsta četvrte božanske osobe.
Manipulacije javnošću sve su prisutnije u politici pa se umjesto sadržajne kritike političkoga protivnika i upozoravanja na njegove pogrješke i slabosti jednostavno dogodi da ga se proglasi štetočinom i narodnim neprijateljem kojega treba uništiti.
Mimo političkoga taktiziranja i javnih manipulacija, u današnjoj politici osjetan je postupni nestanak tradicionalnih ideja i ideologija, a njihovo mjesto sve više zauzimaju nove ideologije, globalizam i suverenizam, javno nedorečeni koncepti koji, svaki na svoj način, agresivno zauzimaju politički prostor.
Kako usred svega toga prepoznati nacionalne interese i realne koncepte koji će biti na dobrobit građana?
Hrvatska se svojom neovisnošću politički vratila u prostor Zapada, u svijetu u kojem je međunarodno svrstavanje preduvjet opstanka stala je na svoju stranu. U okviru zapadnih integracija Hrvati su postali dio modela u kojem vrijedi načelo lojalnosti i nudi se mogućnost suoblikovanja, u kojem sigurnost omogućava i vlastiti slobodni prostor, a vlastiti kriteriji i koncepti dobivaju šansu u kreiranju zajedničke politike.
No politika Zapada u posljednjih nekoliko desetljeća doživjela je znatnu preobrazbu, njezina je retorika postala na jednoj strani površna, a na drugoj radikalna. Klasična podloga te politike, vidljiva u idejama i ideologijama, polako nestaje, kršćanska demokracija i socijalna demokracija sad su uglavnom još samo otrcane fraze koje čak više ne služe ni kao pokriće radikalnomu liberalizmu. Sada, umjesto tih tradicionalnih okupljališta, politika se oblikuje u prostorima nedostupnim javnosti.
Nasuprot tradicionalnim političkim idejama i ideologijama, naziru se nove dvije, globalizam i suverenizam, koje sada stoje jedna nasuprot drugoj i bore se za naklonost građana.
Globalizam je radikalna ideologija svjetskoga tržišta. Oslanja se na pretpostavku gubljenja moći države uz istodobno jačanje transnacionalnih aktera koji na različitim razinama pronalaze rješenja mimo dosadašnjih putova odlučivanja. S globalizmom se izravno povezuje ideja »svjetske vlasti« ili »svjetske vlade« koja na globalnoj razini rješava gotovo sve. Neki u tom kontekstu govore čak i o ideji jedinstvene svjetske religije, univerzalnoga vjerovanja koje bi zamijenilo sadašnje vjerske postulate i strukture.
Globalizam je doživio snažan zamah u kulturološkim gibanjima nakon Drugoga svjetskoga rata, promjenama u javnim sustavima vrijednosti, a kasnije je dobio realnu primjenu u privatizaciji i povlačenju države iz važnih javnih sektora te se naposljetku proširio kao neizbježna i svemoćna globalizacija. Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) u Helsinkiju 1975. svojim je završnim aktom, odredbom o tome da ljudska prava nisu unutarnja stvar država, postavila minu u temelje komunizma, ali i stvorila preduvjete za slabljenje države općenito. Ljudska prava u javnom izričaju u međuvremenu su se proširila kao pojam, a sve je više nadležnosti države u koja se smije svatko miješati.
Suverenizam je nastao kao izravni odgovor na globalizam. Temeljni ciljevi te ideologije usmjereni su na očuvanje nacionalne samostalnosti i suverenosti i time se protive nadnacionalnim strukturama. No jedno je definirati ciljeve, a stvoriti preduvjete za njihovo ostvarivanje nešto je sasvim drugo.
Politika je postala talac gospodarstva, koje se osamostalilo, oslobodilo se regulacijskih mehanizama države i sada joj diktira pravila igre. Političari nisu više vlast, nego izvršitelji. Kritičari nazivaju predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića podrugljivo i donekle neprecizno »bruxelleskim ćatom«, hoteći time reći da je on samo izvršitelj odluka donesenih na razini Europske unije. Međutim, nije samo Plenković »ćato«, »ćate« su svi političari koji imaju ikakvu važniju ulogu.
Može li zapadno društvo, unutar formalnoga okvira države, danas očuvati suverenost i vlastitu prepoznatljivost? Odgovor je: ne. Ono živi i razvija se u svim segmentima pod izravnim utjecajem ili čak nadzorom globalnih gospodarskih sila. Međunarodne korporacije diktiraju državama gospodarsku politiku, usmjeravaju gospodarska kretanja i izravno oblikuju socijalne prilike. Društvene mreže, koje su istodobno i mediji i gospodarske sile, upravljaju ponašanjem pojedinaca i izravno usmjeravaju njihove individualne postupke, pa time i njihove političke odluke. Klasične političke strukture poput udruga, stranaka i parlamenata tu više nemaju nikakvu ulogu. Zahtjevi suverenista da političke strukture preuzmu inicijativu stoga su potpuno promašeni jer one nemaju nikakvu moć.
Iznimka su države u kojima suverenisti imaju vlast. Ali one su, kao prvo, u manjini, a kao drugo, njihove su metode i sami ciljevi često upitni i u kontekstu prava i demokracije, kao i u smislu međunarodnih odnosa.
Uostalom, i suverenisti se prilagođavaju pravilima globalista, samo se prave da rade drugačije. To potvrđuju i prve izjave Giorgie Meloni nakon izbora, gdje je slala vrlo pomirljive poruke Europskoj uniji, zapadnim saveznicima i gospodarstvu.
Stoga je pogrješno pitanje koju opciju odabrati. Pravo je pitanje što je realno, odnosno što je moguće. Je li moguće zaustaviti napredovanje najveće političke sile, a to nije ni SAD ni Rusija ni Kina, nego umreženo svjetsko gospodarstvo?
Novi politički činitelji nemaju političku legitimnost, nitko ih nije birao, ne polažu račune biračima. Dok ih se ne prepozna kao takve, nije moguće ni potpuno sagledati njihovu ulogu, a kamoli utjecati na njih.
Možda bi bilo od koristi najprije zaključiti da su tradicionalne političke ideje i ideologije izgubile moć, a da su njihovo mjesto zauzele idejne škole globalizma i suverenizma. Pa se onda tek može raspravljati o njihovu smislu i mogućnostima.
Svijet je izložen velikim opasnostima, ne samo ratovima, nego i teškim poremećajima u gospodarskim i socijalnim strukturama. Smjer kojim ide manje je predvidljiv nego ikad prije. Politika je zasad izgubila bitku, pitanje je može li opet zadobiti moć ili je svijetom doista zavladala sila koju je svojedobno opisao George Orwell.
Svijet vrvi lažnim prorocima. Čini se da ih nikad nije bilo toliko kao sada. Kako ih prepoznati? To je, čini se, jedan od najvećih političkih izazova današnjice.
