Sve je čisto čistima; okaljanima i nevjernima pak ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest. (Tit 1, 15)
Od svih općih mjesta u opisu današnjice vjerojatno je najuvrježenija njezina ubrzanost. Doista, gunđanje protiv nje i galamljenje na nju neprestano je i sveopće. No od toga svijet nimalo ne usporava. Štoviše, sva ta buka brzo izaziva dvije nevolje. Jedna je prkos u slušatelju – jer tko god trajno zbori samo o ubrzanosti, zapravo savjetuje druge da k njoj ubrzaju. Druga je pak nevolja ravnodušnost u govorniku – jer tko god brzopleto ubrzanošću naziva raznovrsne pojave, više ne može razumjeti protiv koje mu se ubrzanosti valja boriti. U objema nevoljama brzo stradava volja: ili pristajući uz opaku ubrzanost ili ne pristajući uopće.
Jedrenjak koji brza morem od pamtivijeka je slika ljudske duše. To je plovilo naizgled toliko jednostavno da ga je lako čitava poistovjetiti s njegovim jedrima – onim što ga očito vuče naprijed. No jedrenjak ima i jarbolje, sve one grede na koje se jedra razapinju, i oputu, svu onu užad kojom se upravlja jarboljem. Bez opute jedra bi se povijala pod svakim naletom vjetra; bez jarbola ne bi se mogla podići da uhvate ma ni dašak. Volja je poput jedara. Bez opute savjesti ona se bez reda potuca; bez jarbolja razuma nema se kako ni pokrenuti.
Crkva s valjanim razlogom toliko ustraje na presudnosti Marijine čistoće; u toj se krjeposti, naime, zrcali izvorna čistoća čovjeka. Jer Bog ga nije tek stvorio čistim od grijeha, nego i s čistom razboritošću: nepovrijeđenom savješću, neozlijeđenim razumom. Marija je baštinila puninu te čistoće. Nepomućena razuma, uvijek je mogla razaznati svrhu svake ubrzanosti; neokaljane savjesti, nikada je se sama nije morala libiti. Sve je čisto čistima. Toliko čisto da i drugima blista.
