SVEĆENIČKA REĐENJA I REDOVNIČKI ZAVJETI Zar svećeničko ređenje nije dovoljna obveza na poslušnost?

Foto: Đakovačko-osječka nadbiskupija

Ovih se dana češće piše o svećeničkim ređenjima. Svakoga pravoga vjernika veseli kada čitamo, pa i u Glasu Koncila onda vidimo, koliko je novih svećenika u Hrvatskoj zaređeno. »Žetva je velika, a radnika malo.« To je na žalost danas tako. Sve je manje svećeničkih i redovničkih zvanja. Sve je manje djece u obiteljima, a i u našem društvu više se ne cijene obitelji, posebno one s više djece. Njih se čak na neki način i zapostavlja, da ne kažem obezvrjeđuje. Ali, da se vratim onomu što me zanima, a to su ređenja i posebno zavjeti. Obično se spominje da je netko zaređen za »tu i tu« biskupiju, a neki se rede kao redovnici. Znam da i jedni i drugi moraju obećati poslušnost svojim poglavarima i život u celibatu. Redovnici imaju i zavjete. Zar nije dovoljno da su se zaredili?

Čitatelj

Kada bismo odgovarali lakonski, rekli bismo: da, dovoljno je. No naš odgovor ne može stati na tome pa ćemo Vam pokušati odgovoriti nešto detaljnije. Ponajprije, s Vama dijelimo i zabrinutost i tugu zbog toga što je danas u svijetu, a ne samo u nas (gdje to još nije tako osjetno), sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja, a vjernička zajednica uvijek treba pastira. Vidimo koliko je teško zajednicama koje nemaju pastira – svećenika, čega je svjestan i papa Franjo, kao i mnoge biskupske konferencije po svijetu koje su prisiljene reorganizirati pastoral baš zbog nedostatka svećenika, posebno u zapadnim europskim zemljama i udaljenim dijelovima svijeta (Papa je sazvao Biskupsku sinodu o Amazoniji, a jedan od razloga bio je i to što joj nedostaje svećenika), u koje i mi iz Hrvatske šaljemo misionare. Vjerujući u Božju providnost, uzdamo se da će Božje milosrđe uvijek providjeti dovoljno svećenika i u budućnosti Crkve.

Javni zavjeti primaju se u ime Crkve

No da se vratimo na Vaše pitanje o redovnicima koji se rede za svećenika i zavjetima. Vjerojatno znate da postoje redovnici koji nisu svećenici i njih zovemo »časna braća«: oni se zavjetuju sa svojom subraćom reda kojemu pripadaju isto tako na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Zavjetovanjem poslušnosti redovnici prikazuju Bogu posvemašnje odreknuće vlastite volje kao žrtvu samih sebe i tako se čvršće i sigurnije sjedinjuju sa spasenjskom voljom Božjom, što bismo mogli reći za svakoga ređenika koji se obvezuje na poslušnost svomu crkvenomu poglavaru.

Redovnički zavjeti su »’izbor’ koji osobu čini slobodnijom od zemaljskih briga, bolje očituju svim vjernicima nebeska dobra prisutna već na ovom svijetu, bolje svjedoče novi i vječni život stečen Kristovim otkupljenjem i bolje predoznačuju buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva«.

Kako u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše Angela Anna Tozzi, zavjet je »obećanje dano Bogu da ćemo mu nešto dati ili darovati«, a riječ je o slobodnom i osobnom činu. Cilj mu je vrlo jednostavan (a opet tako složen): proslaviti ne sebe po tom zavjetu, nego Boga kojega se priznaje »apsolutnim gospodarom svega«. Sam je zavjet nešto što je duboko ukorijenjeno u dušu religioznoga čovjeka, tako da postoji i u drugim religijama – i u budizmu i u islamu, a ne samo u kršćanstvu. Osoba koja se zavjetuje uvijek mora biti potpuno slobodna i svjesna, a zavjeti koji nisu u skladu s obvezama vlastita staleža nisu valjani, piše Angela Anna Tozzi i objašnjava redovničke zavjete pozivajući se i na Zakonik kanonskoga prava (ZKP CIC). Tako kaže: »Zavjeti učinjeni bez izravna posredovanja Crkve smatraju se ‘privatnima’ (pa i kad su učinjeni javno); ‘javni’ su zavjeti oni koji su položeni u ruke zakonita poglavara, a on ih prima u ime Crkve. Zavjetovanik se pred Crkvom obvezuje da će obdržavati savršenu čistoću, opsluživati evanđeosko siromaštvo i pokoravati se poglavarima prema konstitucijama redovničke zajednice koju je Crkva odobrila (CIC, kan. 308, 487, 488). Zavjeti su svečana i trajna obveza na korijenit način živjeti evanđeoske savjete. Čistoću prigrljenu ‘radi kraljevstva nebeskoga’ (Mt 19, 12) treba cijeniti kao izvrstan dar milosti.«

Prije svega izbor boljega

U monaškoj se predaji redovnički zavjeti prikazuju kao drugo krštenje, a taj je nauk prema pisanju Angele Anne Tozzi preuzeo i Drugi vatikanski koncil koji je zapisao: »Cijeli su svoj život, naime, stavili na raspolaganje njegovoj službi; to, pak, tvori neku posebnu posvetu koja je duboko ukorijenjena u krsnom posvećenju te ga potpunije izražava« (PC 5). Polaganje redovničkih zavjeta ima svoje korijene u krsnom posvećenju, a redovnik se »posve predaje Bogu kojega najviše ljubi tako da je s novoga i posebnoga naslova stavljen u odnos prema služenju Bogu i prema čašćenju Boga« (LG 44). Posvećenje će biti to savršenije što su čvršće i postojanije veze koje su slika Krista, nerazrješivo sjedinjena sa svojom zaručnicom Crkvom.

Angela Anna Tozzi potom pojašnjava da zavjeti nisu neko »odreknuće«, »lišavanje« – kao što se ranije pretjerano naglašavalo tako da su se zavjeti prikazivali kao »dar« koji se prinosi Bogu, »a ponekad i kao prijezir prema drugim vrjednotama; oni su, naprotiv, ‘izbor’ koji osobu čini slobodnijom od zemaljskih briga, bolje očituju svim vjernicima nebeska dobra prisutna već na ovom svijetu, bolje svjedoče novi i vječni život stečen Kristovim otkupljenjem i bolje predoznačuju buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva« (PC 14). »Evanđeoski savjeti tako su velikoga značenja da su darovani Crkvi (usp. LG 43) i jasno očituju oblik života koji je prigrlio Sin Božji kad je došao na svijet da vrši volju Očevu, i koji je on ponudio svojim učenicima da ga slijede (PC 14).«