Svojim je promišljanjima i inicijativama koje često iskaču iz uobičajenoga, poput one da uz druge aktivnosti vezane uz službu biskupijskoga povjerenika za biblijski pastoral osnuje biblijsku WhatsApp grupu, pozornost privukao pripadnik mlade garde hrvatskih teologa đakovački svećenik dr. Ivan Benaković. Budući da i inače u medijima vidi mogućnost za evangelizaciju, sugovornik se spremno odazvao pozivu »Glasa Koncila« da neka svoja promišljanja i viđenja podijeli s čitateljima u svečanom velikogospojinskom broju.
Dobro je što kažete ovo »uvjetno rečeno« kad je riječ o »profesionalnom« bavljenju Svetim pismom. Naime, ako se Svetim pismom bavimo samo znanstveno, u opasnosti smo svesti ga na predmet različitih analiza. To je svakako potrebno, ali je nedovoljno ako imamo na umu da je Pismo živa riječ po kojoj nam progovara živi Bog.
Upravo na primjeru Marije, blizine koju joj vjernici iskazuju, potvrđuje se da je Božja riječ živa, da nastavlja djelovati onkraj samoga slova na papiru. Mjesta na kojima se Marija izravno ili neizravno spominje ima razmjerno mnogo, a neka su baš upečatljiva: začeće Sina Božjega i njegovo rođenje; prikazanje Isusa u hramu, njegov nestanak i pronalazak; u Ivanovu evanđelju Mariju susrećemo u Kani Galilejskoj i u presudnom trenutku pod križem… Najstariji spomen jest onaj u poslanici Galaćanima: »od žene bi rođen…« da nas oslobodi. Pavao ovdje govori o Mariji neizravno, kroz prizmu Krista. I to je, smatram, temeljno. Marija je, naime, uvijek ondje gdje je Isus. S Marijom smo uvijek blizu Kristu. Vjernički narod možda ne će znati nabrojiti ova mjesta, još će ih manje biti u stanju tumačiti kao što to činimo mi bibličari, ali će spontano i nepogrješivo prepoznati ono što je Marija u Pismu bila i što je činila: ona je u svojem životu aktualizirala činjenicu da je Bog živ, prisutan, da je Bog s nama.
Biblija prikazuje Mariju kao običnu ženu koja u mnogim situacijama ne zna što će se dogoditi, ali – vjeruje u Boga. Tu je i danas i uvijek veliki Marijin potencijal. Ona pokazuje što svaki vjernik treba biti i što treba činiti: osluškivati Riječ. Teško je u ovom turbulentnom vremenu ostati vjernik ako netko ne »pohranjuje u srcu« Božju riječ kao što je to činila Marija. Unatoč tomu što u danom času ne razumije Božju riječ, Marija sebi daje vremena da nad njom reflektira, pa i u trenutcima u kojima se čini da je Isus prema njoj bio grub. Sjetimo se prizora kad on ostaje u hramu i baca roditelje u brigu, ili kad joj u Kani kaže: »Ženo, što ja imam s tobom?« Marija u takvim situacijama ostaje uz Isusa, ne reagira negativno, nego osluškuje što joj to Bog želi reći.
Pripremajući se za ovaj razgovor, pronašao sam tekst apostolske konstitucije »Munificentissimus Deus« (»Silno darežljivi Bog«) kojom je papa Pio XII. proglasio dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije. Odlomak koji mi je privukao pozornost glasi: »Naš pontifikat je, kao i sadašnje doba, izmučen tolikim morama, zabrinutostima i strahovima zbog teških katastrofa te okretanja mnogih od istina i od krjeposti. Ujedno je, međutim, velika utjeha kad se vidi da se, dok se katolička vjera javno aktivnije iskazuje, svakoga dana sve više razbuktava pobožnost prema Djevici Bogorodici te gotovo posvud u svijetu živi poticaj i želja za boljim i svetijim životom.«
Bila je to 1950. godina, samo pet godina nakon katastrofe Drugoga svjetskoga rata, vrijeme blokovskih podjela… I danas smo u turbulentnom, kritičnom vremenu i mislim da su kako svetkovina Uznesenja Marijina tako i ove riječi vrlo važne. Ne prestaju biti s jedne strane utjeha, a s druge poticaj.
Istina jest da živimo ne samo u nesigurnom nego i u nejasnom vremenu. No mislim da se Crkva toga ne treba bojati. Zašto? Tko se sada boji nejasnoga vremena, zaboravlja na cijelu povijest Crkve. Povijest Crkve uvijek je bila turbulentna i uvijek je bilo različitih kriza, pokušaja nijekanja esencije kršćanstva. No svi su ti pokušaji nekako propali i doista se obistinila ona iz Djela apostolskih: što nije od Boga, propast će; što jest, opstat će. Pismo nas uči da Crkva ne može bez krize, bez pokušaja nijekanja, zato što je u srcu Crkve Krist koji je porazio Zloga i zlo.
Sad pak trebamo staviti ruku na srce i reći da mnogi u Crkvi, od takozvanih elita do takozvanih običnih vjernika, to ne žele prihvatiti. Tu se javlja Marija kao prva učenica. Marija nas uči zreloj vjeri, ona nas uči da je učeništvo, biti u Kristovoj školi, sve samo ne lagan put. To nije put na kojem ćemo se rasteretiti. Krist nigdje nije obećao lagodnost, »uravnilovku«, nedostatak problema, dvojba, patnja. Upravo patnje i problemi očituju zrelost vjere. Čini mi se da je to naš problem. Imamo mnogo ljudi koji slušaju Kristovu riječ i sve je dobro dok ne dođe kriza, sukob, oluja, rat, glad… Sve te neprilike mogu bili prigoda za rast. Ali komu? Samo onomu tko zrelo prihvaća svoje kršćanstvo. Onima koji ga ne uzimaju zrelo i ozbiljno, takve će situacije biti prilika za otpad od vjere. Kakav je to Bog koji dopušta zlo, reći će. Mnogi, uistinu, imaju pogrješnu sliku o Bogu. Marija nas pak uči pravoj, svetopisamskoj slici o Bogu. Ona dopušta da ju Krist, Sin, neprestano vodi za ruku. Ona u tom procesu dozrijeva. Mislim da bi i mnogi vjernici, članovi Crkve, trebali dopustiti da im Krist u dubini njihove duše i savjesti kaže ono što je rekao Mariji u Kani: čovječe, što ja imam s tobom? Ti nisi kršćanin! Ti živiš kao da Boga nema! Mnogi jesu u Crkvi, ali se ipak ne izlažu dokraja Božjemu svjetlu. Imaju, više ili manje svjesno, svoja rješenja. Tu je izvor krize Crkve.
Veliki problem o kojem bismo stalno trebali govoriti jest demografski slom Hrvatske i općenito problematika obiteljskoga života: u obiteljima započinje sve dobro i sve zlo. Problem je to ključan ne samo za opstanak nacije nego i za Crkvu. Svi naši projekti, ne bude li djece, padaju u vodu. Smatram da su dva razloga što se ljudi ne odlučuju ne samo na djecu nego se teško odlučuju i na sam brak. Jedan su razlog nedostatna ekonomska sredstva. Sve analize sociologa upućuju da je tako. No i u prošlosti je, gotovo uvijek, nedostajalo materijalnih sredstava. Sad bih postavio pitanje: u čemu je razlika između sadašnjosti i prošlih vremena kad su ljudi, bez obzira na nedostatna sredstva, ipak sklapali brakove i imali djecu? Razlika je u tome što su u prošlosti imali osjećaj za žrtvu, za istinsku kršćansku ljubav. Danas nam toga nedostaje. Budući da radim s ljudima u pastoralu u župi i na polju biblijskoga pastorala, izravno se susrećem s današnjim individualističkim mentalitetom. Mladi ljudi u braku skloni su, čim se dogodi prvi konflikt, ili drugi ili treći, reći da više ne mogu i da idu svatko na svoju stranu. Nema trpljenja, nema žrtve, nema odricanja.
Upravo tu vidim područje gdje Crkva može mnogo napraviti. Nije na Crkvi da se pretvori u sociološku strukturu i da stalno osmišljava neke sociološke projekte. Smatram da Crkva treba ostati Crkva: mala ponizna sluškinja koja, zato što istinski vjeruje Bogu, a ne sebi i svojim programima, može ljude poučavati mudrosti križa Kristova te na taj način mnogo dati ovomu društvu. Baš poput Marije. Ne zaboravimo da je najveću i najtežu Božju lekciju Marija imala podno križa. I mnogi ljudi počinju ozbiljno živjeti svoje kršćanstvo tek kad se suoče s doista velikim križem koji je samim ljudskim snagama nemoguće prevladati.
Dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja govori o Ženi zaogrnutoj suncem, mjesec joj pod nogama, na glavi kruna od dvanaest zvijezda, treba roditi; imamo i zmaja koji želi proždrijeti Dijete… Tradicija Crkve prepoznala je u toj Ženi lik Blažene Djevice Marije. Takvo je tumačenje potpuno legitimno. No treba reći da se taj lik može tumačiti i na druge načine, na više njih, što bibličari i čine. Ako u toj Ženi prepoznamo Mariju, onda treba reći da nije riječ u prvom redu o Mariji kao osobi, nego o Mariji koja predstavlja tijelo Crkve. Ta je slika vrlo pogodna kako bi pokazala ono što se uvijek događa, događalo se i događat će se u Crkvi: bit će napadana i osporavana, pa i progonjena, ali postoji rješenje, postoji izlaz. Knjiga, naime, govori o pobjedi Žene. Progon traje 1260 dana. Progon je ograničen. To je velika utjeha Crkvi. Knjiga Otkrivenja, dakle, nije tu da nas zaplaši, nego da nam pokaže realnost života. Život nije ružičast. Poteškoće, progoni, borbe njegov su sastavni dio. No vjernik i Crkva mogu računati s Bogom, koji će nad svime imati zadnju riječ.
Spomenut ću još jednu interpretaciju. Knjiga Otkrivenja spominje tri žene: bludnicu, spomenutu Ženu u 12. poglavlju i Zaručnicu spremnu za vjenčanje s Bogom. Tema žene može se čitati tim kronološkim redom te tumačiti kao proces pročišćenja Crkve i čovječanstva do konačnoga sjedinjenja s Bogom. Upravo se zato 12. poglavlje Otkrivenja čita na Veliku Gospu: da narod koji dolazi na misno slavlje i sluša taj tekst može svoj život tumačiti u njegovu svjetlu i odahnuti. Zašto odahnuti? Zato što nas Uznesenje uči da sve dobro koje činimo ovdje, bilo kao Crkva bilo kao građani ovoga svijeta, ima smisla, jer je Bog blizu svojemu narodu, spašava ga te će imati zadnju riječ nad ljudskom poviješću.
Da, Uznesena nam stavlja pred oči našu sudbinu u konačnom ostvarenju Božjega kraljevstva istine, ljubavi i mira. Nada je to i za čovječanstvo, da će se na kraju ipak otvoriti Bogu i ostvariti se u novom Božjem svijetu. »Evo, sve činim novo« (Otk 21, 5).
Uistinu je riječ jednostavno o iskustvu Crkve. Mislim da vjernici, posebno takozvani »obični« vjernici kojih je u Crkvi više od 90 posto, spontano ćute onu Marijinu »neznatnost« pred Bogom koja je opjevana u himnu »Veliča duša moja Gospodina« u Lukinu evanđelju. Činjenica jest da se vjernici utječu Mariji bilo kad se poljuljaju osobni temelji njihova života bilo kad nastupe kolektivne ugroze.
Sjetimo se mnogih povijesnih bitaka za opstanak. Sjetimo se, u konačnici, i Domovinskoga rata kad su branitelji umirali s krunicom oko vrata. Tko može i smije ignorirati te činjenice? Moramo zaključiti da nam je Bog u Mariji podario divni lik Zagovornice i Majke.
Uistinu, kako kažete, govor o boju danas nije baš popularan. Ipak, ne treba banalizirati ni govor o »Ecclesia militans«, o vojujućoj Crkvi. Samo ga treba ispravno shvatiti. Naime, duhovni boj, shvaćanje života kao borbe u samim je temeljima naše vjere: Krist je na križu porazio đavla; sv. Pavao izrijekom za sebe kaže da je »dobar boj bio…, vjeru sačuvao«, u Crkvi štujemo sv. Arkanđele, posebno sv. Mihaela i molimo ga da nam pomogne u borbi protiv zasjeda đavolskih… Sve je to dio naše baštine. Štoviše, boj protiv zla u samoj je biti Crkve. Mislim da smo pobrkali neke pojmove, a kad pojmovi nisu jasni, dolazi do nejasnoća na teološkom polju, a onda i u pastoralnim implikacijama. Dakle, ako tko boj shvaća kao nastojanje da se drugoga i drukčijega uništi i porazi, onda je to pogrješno i u tom su slučaju kritike na vojujući mentalitet opravdane. No ako je naš boj borba za dobro, borba protiv zla, pa i u javnom istupanju, onda je to nešto što nam pripada. Jasno, u svemu je potrebno razlučivanje i potrebno je kloniti se krajnosti.
Najprije bih razbio predrasudu koja možda živi u nekim glavama. Ljudi koji mole krunicu na trgovima u velikoj većini nisu nikakvi čudaci, nego je uglavnom riječ o vjernicima laicima koji u svojim životima itekako stoje na zemlji i koji u svojoj vjeri žele učiniti nešto za boljitak našega društva. Drugo, ne može im se zanijekati hrabrost. Jedan mi je od tih muškaraca rekao: »Misliš li da je lako izići na trg, uzeti krunicu u ruke i izložiti se?« Treće, je li nakana za koju mole ispravna i opravdana? Jest, svima bi nam u Crkvi trebalo biti jasno da nam je obraćenje potrebno. Četvrto, gdje to čine? U zemlji u kojoj se više od 80 posto ljudi izjašnjava katolicima. Kad bi tako izišli moliti krunicu u nekoj, primjerice, pretežno muslimanskoj zemlji, ja bih prvi ustao protiv provokacije. Čine to također u zemlji koja se deklarira kao demokratska i otvorena. Pa neka ta demokratičnost i otvorenost vrijede za sve. Dakle, ako ti ljudi uistinu iskreno mole, ne vidim zašto bi to nekomu bio problem. U Crkvi ima mjesta za različite duhovnosti, za različite načine iskazivanja vjere, a jedan je od njih i javna molitva. Jasno, razboritost i mjera uvijek su potrebni. Slični skupovi mogu biti magnet i za pojedince koji u njima vide priliku za svojih pet minuta…
