SVEĆENIK KOJI SE BAVIO I ŽELJEZOM Vrijedna etnografska baština Augustina Kristića

Kreševo

Mnogi franjevci i dijecezanski svećenici velikim su marom popisivali i proučavali blago narodnih običaja i tradicija Hrvata u Bosni i Hercegovini. Toj baštini svojim je radovima velik prinos dao etnolog, povjesničar i književnik Augustin Kristić.

Rođen je 26. kolovoza 1892., kršten imenom Ivan, u Kreševu, gdje je završio pučku školu. Gimnaziju je pohađao u Visokom 1904. – 1910., potom teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1915., uzevši redovničko ime Augustin. Bio je vjeroučitelj u osnovnoj školi u Kreševu 1915. – 1917., nastavnik u Visokom 1916. – 1917., vojni svećenik na talijanskoj fronti 1917. – 1918., zatim vjeroučitelj u Kreševu 1928., župnik u Osovi 1928. – 1929. i Kiseljaku do 1930., vjeroučitelj u Fojnici 1931. i Kreševu 1932. – 1935., kada je postao dijecezanski svećenik, prvo kao župnik na Palama do početka rata, a potom duhovnik časnih sestara u Samoboru do 1949., kada se vratio u Kreševo. Neko vrijeme djelovao je u Deževicama te naposljetku u Travniku. Godine 1918. bio je član Narodnoga vijeća Sarajeva te je djelovao u skupini jugoslavenski usmjerenih intelektualaca okupljenih oko lista »Slavenski jug«.

Iako nije imao formalne spreme za područja kojima se bavio, nedvojbeno je Kristić izvanredno zaslužan pisac zbog vrijednih radova s područja povijesti, etnologije i etnomuzikologije.

Na poticaj fra Julijana Jelenića, a onda i Hamdije Kreševljakovića od 1916. počeo se baviti numizmatikom, a potom intenzivno proučavanjem crkvene i narodne prošlosti. Studije, članke, reportaže i druge priloge objavljivao je u brojnim glasilima: »Našoj misli«, »Franjevačkom vjesniku«, »Kalendaru sv. Franje«, »Glasniku sv. Ante«, »Napretku«, »Sv. Ceciliji«, »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskoj tamburici«, »Jugoslavenskom listu«, »Vrhbosni«, »Katoličkom listu«, »Lovačko-ribarskom vjesniku«, »Katoličkom svijetu« i »Napretkovoj godišnjici«, a poslije rata u »Zborniku zavičajnog muzeja u Travniku«, sarajevskom »Glasniku zemaljskog muzeja« i »Biltenu Instituta za proučavanje folklora« te »Dobrom Pastiru«. Među važnijim člancima mogu se spomenuti »Kulturno-privredni dokumenti Hrvata-katolika Bosne«, »Razne vrste aršina i ulčija«, »Narodno liječenje željezom«, »Lokalizacija gvozdenih majdana i rudnica oko Kreševa«, »Narodni nazivi kovačkog obrta u Kreševu«, »Crkveno-narodni običaji Kreševa«, »Povijesni spomenici Kreševa«, »Bosanske crkve i njihovo obskrbljivanje za Otomanske vlade«, »Bilješke narodnog i kulturnog života Hrvata Bosne«, »Kapa ‘hrvatka’ u Bosni«, »Ustanak bosansko-hercegovačkih Hrvata za oslobođenje Bosne«. S čuvenim Dragutinom Lermanom istraživao je rude i rudnike oko Kreševa, a kada je Lerman umro 1918., upravo mu je Kristić podigao spomenik na kreševskom groblju. Nakon Prvoga svjetskoga rata zauzeo se za obnovu kiseljačke »banje« i punionice vode. Umro je 13. kolovoza 1960. u Travniku, gdje je i pokopan.

Suautor je »Spomenice Oblasnog odbora Crvenog Krsta u Sarajevu« 1929., a 1941. uredio je kao suautor »Spomenicu 50-godišnjice r.k. župe Stup 1890.-1940.«. Većinu knjiga objavio je malo prije ili tijekom Drugoga svjetskoga rata: »Građanski život Kreševa« 1939., »Kreševo. Jedno sredovječno središte bosanske Hrvatske« 1941., »Etnologija (Temeljne značajke prakultura)« 1944. Posmrtno su izišli »Povijesni spomenici Kreševa« 1995.

Bio je i dječji pisac. Pod pseudonimom Čika Krišto objavio je »Hrvatska Bosna priča djeci« 1941., »Sabor u carstvu leptira; Mišići i macan« 1943., »Mala djeca pjevajući – zabavljaju: dječji igrokazi sa pjevanjem« 1944.

U rukopisu ostali su zbirka dječjih pripovijesti »Put pisanice kroz tri carstva i kraljevstva«, »Dnevnik« i »Rječnik Kreševa i okolice«, »Etnografska čitanka«, »Bilješke o Dragutinu Lermanu«. Neki spomenuti i drugi rukopisi čuvaju se u arhivu franjevačkoga samostana u Kreševu, a nekima se izgubio trag.

O motivima njegova rada možda ponajbolje govori urednički citat iz knjige o Stupu: »Sada iza 1300 godina, kada naši prašukundjedi uzeše krst na čelo i katoličku vjeru, sada kada navrši župa Stup svoju prvu 50-godišnjicu treba da svi Hrvati-katolici Sarajevskoga polja dobro razmisle: koliko truda i muke, nevolja i patnje trebahu naši oci i praoci, pa da nam očuvaju ovu grudu!? Kako je to bilo moguće? To su nama rekli naši pradjedovi: ‘Bogu se moli i pravo hodi!’ – t. j.: drži se svoje katoličke vjere, pravo i pošteno misli i radi. A to u isto vrijeme znači: trijezan biti jer vele naši stari: ‘Od rakije kuća poplakuje!’ Naši su praoci i oci, djedovi i šukundjedovi cijenili samo pošten rad: ‘Gdje je rada, nije glada!’« Podsjećao je, dakle, narod na njegove nacionalne i vjerske korijene, i ujedno davao moralnu pouku o tome kako treba živjeti.

Iako nije imao formalne spreme za područja kojima se bavio, kako je u nekrologu u »Dobrom Pastiru« zapazio fra Rastislav Drljić, nedvojbeno je Kristić izvanredno zaslužan pisac zbog vrijednih radova s područja povijesti, etnologije i etnomuzikologije. Može ga se smatrati najplodnijim piscem kreševskoga područja i jednim od najplodnijih u Bosni i Hercegovini svojega doba. Ostaje prikupiti njegove rukopise, proučiti, vrjednovati i predstaviti.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2019.
Prethodni članakDUHOVNO PRODUŽENJE BOŽIĆA Zavjetni kip Djeteta Isusa iz 16. stoljeća privlači u prašku baroknu crkvu
Sljedeći članakKAKO JE TRUDNICA POKRENULA POBOŽNOST MARIJI NOSITELJICI ŽIVOTA Oslikan zaziv »blagoslovljen plod utrobe tvoje«