SVETA OBITELJ – OAZA POSLUŠNOSTI BOGU Dvanaestogodišnjak, a učitelj

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

1 Sam 1, 20-22. 24-28; 1 Iv 3, 1-2. 21-24; Lk 2, 41-52

Prva knjiga o Samuelu donosi pripovijest o rođenju Anina sina. Čitava pripovijest smještena je u središnji dio Svete Zemlje, oko svetišta u Šilu, središnjega svetišta Efrajimova plemena. Elkana, Anin muž, i sama Ana, vratili su se iz Šila u svoje naselje Ramu, desetak kilometara sjevernije od Jeruzalema. Božjom intervencijom Ana »zatrudnje i, kad bi vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel«. Godinu dana kasnije Elkana sa svojom obitelji ponovno hodočasti u Šilo. Ana je odlučila ostati kod kuće, »dok se dijete ne odbije od prsiju«. U starini je razdoblje dojenja bilo prilično dugo. Ana želi da njezin sin još neko vrijeme bude uz nju. Dok još nije mogla zatrudnjeti dala je zavjet da će sina »darovati Gospodinu za sve dane njegova života«. Sada se prisjeća toga dragovoljnoga zavjeta. U židovstvu je bilo poznato prikazanje prvorođenca Bogu, jer Bogu su pripadale prvine svih plodova, prvorođenci svih životinja, pa tako i prvorođenci u ljudi, no ljudski su se sinovi »otkupljivali« tako što je u zamjenu Bogu prinesena neka žrtvena životinja. Ana se odriče prava na takvu zamjenu te želi svoga sina doista posvetiti Bogu. Stoga ga, čim je on za to dovoljno odrastao, vodi u svetište, a s njime i žrtvene prinose: junca, brašno i vino, pa tako ulazi u hram u Šilu. Nakon prinošenja žrtve započinje razgovor Ane i Elija, svećenika u Šilu. Ana kaže Eliju: »Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila.« Upravo zbog toga, jer je »isprošen od Gospodina«, Ana predaje svoga sina Bogu. Tim Aninim činom predanja sina Bogu započinje velika povijest izraelskoga kraljevstva. Upravo će Samuel biti onaj prorok koji će pomazati Šaula kao prvoga izraelskoga kralja, ali i onaj koji će, izvršujući Božji nalog, pomazati za novoga kralja Davida. Njegovim djelovanjem i njegovom poslušnošću Bogu počinje povijest Davidove dinastije. Time se Samuel nalazi u temeljima mesijanskoga iščekivanja.

U čitavu Lukinu evanđelju Hram ima sasvim osobito mjesto. Evanđelje započinje unutar Hrama, spominjanjem Zaharijina viđenja, a završava opet ondje kad se učenici, nakon Isusova uzašašća, radosni vraćaju u Jeruzalem »te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga«.
Poslušan Otcu i roditeljima

U čitavu Lukinu evanđelju Hram ima sasvim osobito mjesto. Evanđelje započinje unutar Hrama, spominjanjem Zaharijina viđenja, a završava opet ondje kad se učenici, nakon Isusova uzašašća, radosni vraćaju u Jeruzalem »te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga«. I Isus je na osobit način vezan uz Hram. Već je na početku prikazan u Hramu, za svoga javnoga djelovanja »sa svom odlučnošću« kreće prema Jeruzalemu, no to je zapravo put prema Hramu, što je vidljivo u trenutku njegova ulaska u grad. U tom ga odlomku na hodočašće u Jeruzalem dovode roditelji, i to u dobi od dvanaest godina. To je dob kada mladi Židovi i službeno preuzimaju odgovornost za svoj vjerski i duhovni život. Nije ipak jasno treba li u tom posjetu Hramu prepoznati i obred bar micva, to jest inicijacije dječaka. Kad su roditelji, uvjereni da je i Isus među suputnicima, krenuli putem povratka, on je ostao u Jeruzalemu. Uvidjevši da se dječak ne nalazi s njima u karavani, vraćaju se u Jeruzalem. Nalaze ga »nakon tri dana«. Ta napomena upućuje na ona tri dana što će ih Isus provesti u grobu, baš kao što i Jeruzalem podsjeća na njegovo vazmeno otajstvo. Našli su ga u Hramu kako razgovara s učiteljima. Vjerojatno su se nalazili uz neki od hramskih trjemova kojima će Isus kasnije prolaziti sa svojim učenicima. Bilo je uobičajeno da ondje učitelji poučavaju i raspravljaju. Isus već sada preuzima ulogu učitelja, no još važnije, na pitanje svoje majke on odgovara da se nalazi u »onom što je Otca njegova«. To ga ne sprječava da, u skladu sa svojim uzrastom, ostane poslušan roditeljima, a njegov je rast podjednak u odnosu prema Otcu i prema ljudima.

Nije sav svijet zlo

Drugo čitanje donosi dva odlomka iz trećega poglavlja Prve Ivanove poslanice. Prethodno je pisac poslanice pozvao kršćane da žive u svjetlosti, tako što će izbjegavati grijeh, čuvati zapovijedi, a osobito zapovijed ljubavi tako što se ne će povoditi za svijetom i što će se kloniti antikrista. Temeljeći se na tim pozivima, zaključuje: »Ako znate da je on Pravedni«, govoreći to o Otcu i Sinu, »znate i da je svaki koji čini pravdu od njega rođen«. Rođenje od Boga uobičajena je tema Ivanove tradicije te se susreće i u Ivanovu evanđelju, osobito u Isusovu razgovoru s Nikodemom. Kršćani su vjerom rođeni »odozgor«, to jest »iz vode i Duha«. Na taj način oni postaju djeca Božja. Upravo o tome govori i današnji odlomak. Božjom ljubavlju nazivamo se djecom Božjom i to »i jesmo«. Sveti pisac želi naglasiti to novo stanje Kristovih vjernika. Po tom svom novom stanju oni više ne pripadaju svijetu te ih on »ne poznaje«. Riječ je o svijetu kao sjedištu zla. Ne treba iz toga zaključiti da je sav svijet u današnjem smislu zlo, nego je riječ samo o svijetu koji »ne poznaje njega«, to jest Otca i njegovu ljubav. No ni velika stvarnost Božjeg sinovstva nije ravna budućem stanju onih koji su Božji: »Bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.« U starozavjetnoj predaji nije moguće vidjeti Boga i ostati na životu. Božja ljubav ovdje mijenja takvo stanje stvari. Kršćani će u konačnici gledati Boga, ne u slici, ne u nekom simbolu, ne po nekom posredniku, nego onako »kao što jest«. To podrazumijeva i bitnu promjenu čovjeka, koji će biti Bogu sličan. Da bi se to ostvarilo, ponavlja pisac poslanice, valja čuvati Božje zapovijedi i vršiti njegovu volju.