Osamstoti spomen »živih jaslica« svetoga Franje Asiškoga donekle je zasjenio raznolikost betlehemskih lučica brojnih drugih svetaca Crkve. No istodobno je rasvijetlila samorazumljivu, pa stoga i vazda zaboravljanu činjenicu. Životi su svetaca nerazmrsivo prepleteni blagdanima; ta i oni su za života bili tek vjerni kršćani! Stoga jedva da ima svetca koji Božiću nije bio posvećen. No nije riječ samo o ljudima koji su ponijeli ime izraslo iz božićnoga otajstva – Noel ili Natalija, Božidar ili Božica – ni o osobama koje su se baš na Kristov rođendan rodile za nebo. I kada nije bio trenutkom odluka presudnih za pojedince ili danom preokreta sudbonosnih za narode, Božić je za svete bio izvorom odsudnih nadahnuća, pa i uvirom duhovnosti u kojoj vjerni i danas sudjeluju. Te će tvrdnje dokazati čak tri tropleta božićnih svetaca.
Tri Božića koja su izmijenila povijest
Bezbroj je Božića koji nose pridjevak povijesnoga, no jedini koji taj naslov sakramentalno opravdava neodvojiv je od prvoga nadbiskupa Canterburyja svetoga Augustina. Taj je monah, naime, baš na Božić 597. u rijeci Swale krstio više tisuća podanika kentskoga kralja Ethelberta, otpočevši tako pokrštavanje cijele Britanije. Dvjestotinjak godina kasnije, na Rođenje Kristovo 800., franačkoga je kralja Karla Velikoga u rimskoj bazilici svetoga Petra za rimskoga cara okrunio sveti Lav III., najavljujući tako doba u kojem će čitavo europsko društvo disati kršćanski. A već dvjesto godina kasnije krunom koju mu je poslao papa Silvestar II. okrunio se i sveti mađarski kralj Stjepan I. Arpadović.
Istom su se krunom od 1102. pa sve do 1916. krunili i hrvatski kraljevi, što objašnjava činjenicu da je zagrebačka prvostolnica – uz sv. Ladislava i Marijino uznesenje – posvećena upravo »kralju Ištvanu«.
Svetci su pisali i prve božićne pjesme
Neosporna je činjenica da su najraspoznatljivijim znakom Kristova rođenja božićne pjesme kojima se rijetko zna za autora. No prve božićne pjesme pisali su ljudi čija imena pamte upravo katolički kalendari. Naime, sredinom četvrtoga stoljeća jednu je od prvih »božićnica« – »O dođi, Spase naroda« – na latinskom zapisao sveti milanski biskup Ambrozije. No Crkva je i na Istoku zarana pjevala Božiću. Već je Ambrozijev suvremenik sveti Efrem Sirac najveći od svojih himnodijskih ciklusa posvetio Rođenju Kristovu, spjevavši čak 29 opsežnih božićnih himana prožetih marijanskom ikonografijom. No možda je i manje od toga pothvata poznata zanimljivost da o Božiću pjeva i jedan od »sedam velikih himana srednjovjekovne Crkve«, čijega »brata blizanca« malo tko od poklonika križnoga puta ne zna napamet. Naime, osim sekvence »Stabat mater« – »Stala plačuć tužna mati« – blaženi Iacopone iz Todija vjerojatno je autor i betlehemske »Stala kličuć ljupka mati«.
Rimski tvorci božićnoga slavlja
Božićne bi pjesme ostale tek ljupkom pučkom pobožnošću da nisu dobile i mjesto u liturgiji Crkve. A za liturgijsko su se uzvišenje Kristova rođenja – po svemu sudeći – pobrinula trojica svetih papa. Sedmomu Petrovu nasljedniku koji je Kristovom barkom ravnao desetak godina drugoga stoljeća, svetomu Telesforu, pripisuje se slavljenje prve ponoćne mise. No dan kada se slavila polnoćka razlikovao se – kažu neki – od Crkve do Crkve sve dok na Petrovu stolicu 337. nije zasjeo sveti Julije I.
Božićne zasluge petostoljetnoga pape Siksta III. ipak su mnogo izvjesnije od prethodnih predaja. Ako odluka da se na Božić imaju slaviti čak tri mise – o ponoći, o svanuću i o trećem času – i nije njegova, ipak mu se mora priznati da je u Svetoj Mariji Velikoj dao podići kapelu u koju će hodočasnici iz Svete Zemlje donositi djeliće Isusovih jaslica. Zna li se da je isti papa odigrao presudnu ulogu u proglašenju dogme o Marijinu bogomajčinstvu, jasno je zašto su i današnji pape toliko privrženi jaslama: na njima je zasnovana i Petrova stolica.
