Prema izvještaju Knjige o Samuelu, nakon Šaulove pogibije i nakon borba s njegovim sinom Jišbaalom David postaje jedini vladar u Izraelu te mu i sjeverna plemena počinju priznavati vlast. Stoga se starješine svih plemena i sabiru konačno u Hebronu, Davidovu sjedištu u Judi, kako bi ga pomazali za kralja.
Oni mu priznaju da je bio jedini pravi vojskovođa u Šaulovo doba, ali, što je još važnije, i da je njegova vlast božanskoga podrijetla. Stoga i kažu: »Gospodin ti je rekao: ‘Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« David je tako prikazan kao pastir. Kao što je pastir dužan čuvati stado i brinuti se o njemu u ime vlasnika stada, tako i kralj mora čuvati narod i brinuti se o njemu u ime Božje, te je Bogu odgovoran za svakoga pripadnika povjerenoga mu naroda. U Hebronu je tada sklopljen savez između Davida i narodnih starješina, a sklopljen je »pred Gospodinom«. Tako je Bog jedna od ugovornih strana toga saveza i jedina koja će mu do kraja ostati vjerna. David je u Hebronu vladao sedam i po godina nad Judom, a još 33 godine nad cijelim Izraelom. Nakon njega jedinstvenim je kraljevstvom vladao još samo Salomon. Po njegovoj smrti kraljevstvo će se ponovno podijeliti između sjevera i juga, a kraljevi ne će vladati prema Božjoj volji. Stoga će se u narodu razviti sjećanje na svojevrsno zlatno doba Davidova kraljevstva, a osobito će nakon babilonskoga progonstva i utrnuća Davidove dinastije jačati iščekivanja novoga kralja, potomka Davidova, koji će biti do kraja vjeran Bogu i osloboditi svoj narod od svih neprijatelja i nevolja. On će biti pravi pomazanik – Mesija.
Evanđeosko čitanje u misli vraća Kristovu muku na križu. Isus je razapet, a narod i vojnici ga izruguju. Osobito ga vojnici izazivaju riječima: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« Poticaj za to dao je natpis koji je visio na križu: »Ovo je kralj židovski.« Izvještaj o dvojici razbojnika koji su razapeti uz Isusa, a vlastit je Lukinu evanđelju, pojašnjava kakav je Isus zapravo kralj. Dok mu se jedan razbojnik također ruga kao »Kristu«, to jest Mesiji, a to znači i iščekivanomu kralju i spasitelju, drugi razbojnik shvaća svoj položaj prijestupnika i grješnika koji je pravedno osuđen, za razliku od Isusa koji je visio do njega. Stoga on upućuje Isusu istinsku molitvu: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« Da bi mogao upraviti takvu molitvu punu pouzdanja i povjerenja u Isusa, taj je razbojnik morao najprije shvatiti istinu o Isusovu kraljevstvu. To nije kraljevstvo ovoga svijeta. Isus ne treba sići s križa da bi ušao u svoje kraljevstvo, da bi se pokazao kraljem. Upravo takav, ponizan i ponižen, dok dragovoljno prihvaća muku i smrt, on je pravi kralj i nadmoćno pobjeđuje svoje mučitelje i izrugivače. Upravo takav, razapet na križu i izmučen, dok gleda razbojnika uza se, on je doista Otkupitelj ljudskoga roda. Stoga, prije nego što upravi svoje posljednje riječi Otcu, predajući svoj duh u njegove ruke, Isus se okreće raskajanu grješniku te mu govori velike riječi utjehe i pobjede: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Kristova pobjeda na križu nije samo njegova. To je pobjeda čitavoga ljudskoga roda. U njemu svi ljudi kraljuju.
U uvodnom dijelu kristološkoga hvalospjeva iz Poslanice Kološanima kršćani podrijetlom iz poganstva spomenuti su da su postali baštinicima svetih, to jest sudionicima u baštini izabranoga naroda, a ta je baština označena svjetlošću spasenja. To se dogodilo Božjim djelovanjem, jer sâm ih je Bog izveo iz vlasti tame, to jest iz podložnosti grijehu, idolopoklonstvu i smrti, te ih je prenio u kraljevstvo svoga Sina, koje je označeno ljubavlju. Krvlju Sina oprošteni su im grijesi te su po njemu i otkupljeni. Slijedi svojevrsni diptih: pjesan koja se može podijeliti u dvije strofe. U prvoj primat toga Sina i Otkupitelja, Isusa Krista, predstavljen je u odnosu na naravno stvaranje. On je rođen prije svega stvorenja, predegzistentan je. I ne samo to, nego je po njemu sve stvoreno. Isus Krist je sudionik Božjega stvoriteljskoga nauma i djela. To se odnosi kako na vidljive stvari poput neba i zemlje tako i na one nevidljive poput »Prijestolja, Gospodstava, Vrhovništava i Vlasti«. Riječ je o duhovnim bićima koja okružuju Božje prijestolje. Stoga je on »prije svega i sve stoji u njemu«. Sve stoji u njemu jer je on počelo održavanja svega svijeta. Bez njega svijet, jednom stvoren, ne bi mogao postojati. Druga strofa predstavlja Kristov primat u odnosu na novo stvaranje, to jest na Otkupljenje. U tom novom stvaranju, čiji je plod Crkva, Krist je Glava Crkve, Glava Tijela, pa kao što je bio počelo prvoga stvaranja, tako je i sada »Početak, Prvorođenac od mrtvih«. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem on je prvi pokazao put u puninu života i otvorio vrata svim ljudima. On je Prvorođenac, ali je omogućio i da se mnogi nakon njega nanovo rode. To je omogućeno jer je krvlju njegova križa uspostavljen mir te je sve stvorenje izmireno s Bogom. Uspostavljen je onaj prvi mir kakav je bio prije grijeha, ali je darovan i novi život u Bogu. Sve je po Kristu stvoreno, on je prvi u stvaranju, ali on označava i svršetak, Puninu.
