SVJEDOČANSTVA ZAGOVORA I USLIŠANIH MOLITAVA MAJCI BOŽJOJ (4) Svjedočanstvo Antona Marijanovića, hodočasnika Gospi u Dragotin

Anton Marijanović

Bog i Božji zahvati ne mogu se staviti pod kontrolu, za njih nema propisa bez obzira o kakvoj se instituciji, zakonu i pravilima radilo. Bogu je moguće ono što je čovjeku nemoguće. U tome je tajna vjere! Bog djeluje preko »svojih asistenata« na načine koji su čovjeku neobjašnjivi, a najomiljeniji »asistent« među pukom je Blažena Djevica Marija. Brojna čuda, ono što je čovjeku nemoguće i neshvatljivo, izmoljena su u njezinim svetištima i po njezinu zagovoru. Diljem svijeta prijavljena su brojna duhovna i tjelesna ozdravljenja, od Lurda preko Fatime do Međugorja, Remeta, Sinja, Trsata, Marije Bistrice… Podatci potvrđuju na brojnim primjerima da medicinska znanost staje pred tom tajnom, tajnom Božjega zahvata koji je često nelogičan za medicinu i ljudske spoznaje. Primjerice, Međugorje, koje su stručnjaci istraživali, potvrđuje do sada desetak dokazanih čudesnih tjelesnih ozdravljenja. Prijavljeno ih je na stotine, ali oni koji imaju uporište dokaza u medicini s nalazima potvrđuju da se dogodilo nešto što je medicinskoj znanosti neobjašnjivo. Oni koji su to doživjeli vjeruju u vanjsku intervenciju, u intervenciju Majke Božje. Štoviše, imenom i prezimenom predstavljeno je s dijagnozama i kasnijim statusom još 2011. na Svjetskom liječničkom kongresu komplementarne medicine u Kini osam čudesnih ozdravljenja po zagovoru Majke Božje u Međugorju. To je uvršteno u bazu »Journal of Tradicional Chinese Medicine«. Voditelj rada bio je doc. dr. Aleksandar Racz, uz dr. Jadranku Pavić i suradnike. Štoviše, rad je proglašen najvjerodostojnijim na tom Svjetskom kongresu. U Međugorju se i dalje prijavljuju svjedočanstva, od ozdravljenja najtežih tjelesnih bolesti do obraćenja, odricanja od ovisnosti i pomirbe s Bogom. Brojna su uslišanja i u drugim svetištima, o čemu donosimo svjedočanstva.

»Bosonogi Anto« pod Gospinom zaštitom 

 

»Kad smo se doselili u Vrpolje, doznao sam da u blizini postoji Gospino svetište Dragotin, u koje svake godine rijeka vjernika za svetkovinu Velike Gospe hodočasti na nakanu svojih najbližih«, navodi Anton Marijanović, koji godinama bosonog hodočasti za Veliku Gospu. »Tu se moli za spas teško bolesnih, siromašnih, ostavljenih i svih kojima Bog i Kraljica Majka mogu pružiti utjehu na bolesničkoj misi koja se slavi na uočnicu, a pretežno je predvodi đakovačko-osječki nadbiskup.«

Marijanović je umirovljen kao hrvatski ratni vojni invalid. Rođen je 1965. u Brankovićima nedaleko od Žepča u Bosni i Hercegovini. Roditelji su mu pokojni Marijan i majka Ljubica rođ. Antolović koji su se poput mnogih Hrvata iz srednje Bosne doselili u malo slavonsko selo Beravce. Marijanović ističe da se u kratkom vremenu od 1962. do 1970. samo u Beravce doselilo 46 obitelji iz župe Radunice u Bosni.

»Odlučio sam poći bos, s krunicom, molitvenikom i molitvom Kraljici Majci da djetetu, koliko je u Božjoj milosti, podari zdravlje. Put od 12,5 kilometara, a ja bos hodočastim po užarenu asfaltu. To nije lak put, pogotovo jer sam, iako sam ga vidio, stao na kamenčić, što je bolno. No vjera i ljubav prema cilju ostavljaju me na putu i dalje«, svjedoči Marijanović.

»Prve godine kad sam krenuo na hodočašće jedno je dijete bliže rodbine bilo oboljelo i budući da se na zavjet hodočasti većinom pješke, odlučio sam poći bos, s krunicom, molitvenikom i molitvom Kraljici Majci da mu, koliko je u Božjoj milosti, podari zdravlje. Put od 12,5 kilometara, a ja bos hodočastim po užarenu asfaltu. To nije lak put, pogotovo jer sam, iako sam ga vidio, stao na kamenčić, što je bolno. No vjera i ljubav prema cilju ostavljaju me na putu i dalje. Dolaskom u svetište prvo se ispovjedim, zatim dadnem misnu nakanu i uzmem za bližnje nešto darova koje se nakon mise blagoslovi te svijeću za procesiju. Po završetku mise, procesije i blagoslova pričekam da vozila i autobusi napuste s mirom svetište i lagano uz molitvu i zaziv Boga da me očuva na putu domu svomu. Obično je tada noć bez mjeseca, a ja lagano krenem pješice. Na povratku molim i, što je jako zanimljivo, svaki sam put osjetio snagu kao da lebdim. Jednostavno nisam osjećao umor, a kući sam se vratio a da na putu nisam stao ni na jedan kamenčić. Naravno, obitelj mi poput nevjernoga Tome nije vjerovala, no kad su vidjeli moje noge i kako sljedeći dan hodam kao da nisam nikamo išao, sami su rekli da je to čudo i da je Bog bio uz mene.«

Marijanović ističe da od tada svake godine uza nj hode sin, njegova djevojka i supruga te najmlađi sin, koji uvijek hodočasti na nakanu za spas nekoga drugoga. »To dijete za koje sam hodočastio danas je zdrava djevojčica i odlična učenica.«

Marijanović je i sam doživio nekoliko nedaća u kojima ga je, kako ističe, samo Bog spasio, a čvrsti je zagovornik Majke Božje iz Dragotina. »Prisjetim se 18. studenoga 2002. Ustao sam kao i uvijek malo ranije da se pomolim Bogu i skuham kavu kolegama, pogotovo što je taj dan obljetnica pada Vukovara, za što me također vezalo tužno sjećanje jer sam tijekom ekshumacije stradalih na Ovčari devet subota išao na pogrebe. Samo prvi put podijelio sam 15 zastava, a i danas vidim te ljude, žene, djecu, roditelje. Oko 12 sati iznenada mi je pozlilo i onesvijestio sam se. Kada sam izišao iz tunela prema svjetlu, ugledao sam kolege kako plaču i viču: ‘Bože, hvala ti, živ je.’ Hitnom su me prebacili u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu, gdje mi je rutinskim postupkom srce sanirano i ugrađen stent. Znam da je liječnik rekao da sam imao sreće i da Bogu zahvalim što sam bio blizu Zagreba, jer da nisam saniran u roku od dva sata, srce bi stalo. Odmah nakon rehabilitacije vratio sam se na učilište i završio školovanje kao bolji instruktor uz pohvalu. Vratio sam se u postrojbu i nastavio raditi, ali su me na kraju 2003. opet pozvali na povjerenstvo. ‘Gospodine naredniče, imate 38 godina, čin narednika. Hvala lijepa na službi, vidimo se u sljedećem ratu.’«

»Pomislio sam da sam u raju«

To je Marijanovića pogodilo, no nije odustao, živa vjera i dalje ga je vodila kroz život. »Ponovno sam imao infarkt 2005. nedugo nakon rođenja najmlađega sina Patricka. Taj put su mi ugrađena još četiri stenta, tako da sam se morao čuvati fizičkih napora, ali je život bio težak pa sam pomalo išao raditi k privatniku. Budući da su stariji sinovi završili školu, odmah sam im osigurao posao, govoreći da što zarade čuvaju sebi, a ja ću iškolovati sestru i podići maloga brata na noge. Tako sam išao dodatno raditi i 2015. prijatelj me zamolio da mu prije zime dođem pomoći završiti konstrukciju krova jer je gradio halu za mali obrt, a radnika nije bilo. Radio sam sa starijim čovjekom od 70-ak godina na krovu, a on je pripomagao. Te godine 4. studenoga normalno sam radio i onda odjednom mrak. Učinilo mi se kao da sam zažmirio, a kad sam otvorio oči i pogledao oko sebe – sve bijelo, a ja sav u gipsu, umotan, i tišina. Pomislio sam da sam u raju.«

Od sto tisuća, jedan preživi!

Marijanović je tada pao s desetak metara visine, slomio kralježnicu, oštetio lubanju. Tada je dobio 24 dijagnoze. Statistički gledajući, od sto tisuća osoba s tim dijagnozama i ozljedama preživi najviše jedan. Stoga Marijanović i dalje hodočasti svojoj Gospi u Dragotin i zahvaljuje joj što je preživio, ali više moli za druge. »Sjetim se pristupa liječnika i drugoga medicinskoga osoblja: ‘Gospodine Marijanoviću, jeste li budni, kako ste?’ Prvo sam pomislio da anđeli pričaju sa mnom, ali odakle u raju tituliranje gospodin. Objasnili su mi da sam prije sedam dana pao s krova te pretrpio teške ozljede: frakturu glave, kralježnice, ruku i raznorazne unutarnje ozljede te nakon šest dana u intenzivnoj i pet operacija nekim čudom ostao živ. Pomislih, Bogu hvala, i kao da osjetim njegovu ruku na ramenu i čujem riječi: ‘Pričaj, ne boj se, ja sam uz tebe.’«

Marijanović je tjedan dana kasnije izišao iz bolnice na svojim nogama, liječnik mu je na rastanku rekao: »Gospodine, pedeset godina radim ovaj posao i još nisam imao takav težak slučaj i da je pacijent preživio. Davali samo Vam najviše pola sata života, ali imate anđela čuvara.« Marijanović ističe da su ga Gospa i Nebeski Otac spasili. »Bosonogi Anto«, kako ga od milja zovu, posebno župnik Đuro Kedveš, ispunjava svoj zavjet. Unatoč vrućinama, kamenju, mrkloj noći i dalje hodočasti svojoj Gospi u Dragotin.