SVJEDOČANSTVO JASLIČARA IZ GAJNICA DANIJELA ŠIMUNOVIĆA Kako je nekadašnji voditelj gradilišta zgrada postao graditelj božićnih jaslica

Snimio: B. Čović | Danijel Šimunović
Danijel Šimunović Zagrepčanin je koji je oblikovao brojne jaslice, koje su bile i na svjetskim izložbama, a pripada rijetkim vjernicima kojima su poslodavke redovnice

Nekad aktivni župljanin župe sv. Blaža, a danas sv. Josipa radnika u Zagrebu Danijel Šimunović poslom je svakodnevno povezan s redovnicama karmelićankama na zagrebačkom Vrhovcu. Uz cjeloživotni aktivni vjernički angažman posebno se istaknuo kao graditelj božićnih jaslica, u čemu bilježi uspjehe i priznanja. U svemu ga tome podupire njegova obitelj.

Dijete kazališnih djelatnika

Danijel je rođen 25. travnja 1984. u Zagrebu. Mama mu je bila Ana, djevojački Koren, iz Mihovljana u Hrvatskom zagorju. Radila je kao spremačica u HNK-u, a umrla je u 72. godini u molitvi u crkvi sv. Blaža. Tata Josip Šimunović rodom je iz Dervente, a u Zagrebu je od mladosti. I on je radio u Hrvatskom narodnom kazalištu, kao dostavljač, sada je u mirovini. Njih su se dvoje upoznali u Sv. Mariji na Dolcu pa su se tamo i vjenčali. Stambeno su se skrasili u blizini HNK-a. Teritorijalno su pripadali župi sv. Josipa na Trešnjevci, ali kako im je do Sv. Blaža bilo bliže, redovito su išli tamo. Dobili su četvero djece. Najstariji je Josip, rođen 1971. Svećenik je, profesor, dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prebendar prvostolne crkve zagrebačke. Zatim je 1974. rođena Bernarda. Završila je za vjeroučiteljicu, a bavi se turizmom. U Zagrebu je, nije se udavala. Ivan je 1979. godište. Kuhar je, radi u struci. Sa suprugom i kćerju živi u Zagrebu. Danijel je najmlađi.

Rađanje jasličarskoga poziva

»Bili smo oveća obitelj pa je kod nas uvijek bilo dinamično«, pripovijeda Danijel. »Odgajali su nas u praktičnoj vjeri. Braća i ja smo ministrirali, a sestra je pjevala u zboru. U crkvu su nas vodili oboje, više mama, poslije smo išli sami. Mama je bila blaga, nježna, tiha, posvećena nama djeci, a tata je bio stroži, ali pravedan. Dobro su nas odgojili. Baš su se bavili nama djecom.

»Nešto je do nas vjernika jer je jasno da kad stvaramo obitelj i svoj poslovni svijet, ne možemo biti jednako aktivni kao u djetinjstvu i mladosti ili u zrelosti kada nam je već sve posloženo. No nešto je i do svećenika. O njihovu pristupu vjernicima jako puno ovisi koliko će vjernika i u kojoj mjeri biti uključeno u pastoralni i ekonomski život župe.«

A nas se četvero međusobno podupiralo. Išao sam u Osnovnu školu Izidora Kršnjavoga. Bila je to jača škola, dobro sam učio, društvo je bilo dobro. Od najranijih dana bio sam nogometni navijač. I igrao rekreativno. Moj je klub NK ‘Zagreb’. Puno sam putovao za njima. Bavio sam se i jaslicama. Zanimale su me još od osnovne škole, fascinirale me. Doma smo imali figure, ali nije bilo dodataka. Pa sam ih oblikovao ja, i kućicu i štalicu. Za srednju sam školu izabrao graditeljsku tehničku u Sopotu. Dobro mi je bilo. I dalje mi je u fokusu bilo ministriranje, gradnja jaslica i nogomet, sve do punoljetnosti. Započeo sam studij građevine, a onda sam otišao u vojsku. Po povratku sam se 2006. zaposlio. Bio sam voditelj gradilišta u jednom poduzeću. Bavili smo se knaufom i malerijom. Ostao sam do 2013. Dobro mi je bilo. Nakon toga sam do 2015. vodio još jedno gradilište. A onda sam neko vrijeme bolovao, išao na dvije operacije. Od 2017. zaposlio sam se kod karmelićanki Božanskoga Srca Isusova na Vrhovcu. Njihov sam univerzalac, kućni majstor, obavljam sve što treba na njihovu kompleksu, koji je uistinu velik. Dobro mi je kod sestara. Jako su fer prema meni. A ja se trudim opravdati njihovo povjerenje. O poslu se dogovaram sa samostanskom poglavaricom i ekonomom.«

Obiteljski rast u Gajnicama

»U međuvremenu sam se oženio, i to 2011. Supruga je Višnja, djevojački Dužić. Rođena je 1984. u Zagrebu. Završila je višu ekonomsku školu, radi u građevinskom poduzeću, dobro joj je. Imamo dvojicu sinova. Matej je rođen 2012. Ide u 4. razred Osnovne škole ‘Dragutin Domjanić’ u Gajnicama. Mihael je na svijet došao 2014. On je u 1. razredu iste škole i intelektualni je tip. Treće nam je dijete na putu. Stiže nam Monika. Živimo u Gajnicama i sretni smo ondje. Obitelju sam zadovoljan. Supruga je divna, brižna majka, uvijek je uz mene i sinove. Dobro sam se oženio. Dijelimo život, i kuhinju i kućanske poslove. Dečki su nam dobri. Životom smo zato jako zadovoljni.«

Na izložbama u Rimu i Salzburgu

»Pripadamo župi sv. Josipa radnika u Gajnicama. Za vrijeme župnika Ljube Vukovića bio sam pastoralni vijećnik i izvanredni djelitelj pričesti. A sada za župnu crkvu stvaram jaslice za Božić. I ranije sam to činio pa je tradicija ostala. Jaslice su, naime, s godinama postale moj ozbiljan hobi. Napravio sam ih za tri zagrebačke župe: za svoju, za Sv. Mariju na Dolcu i za crkvu u Sesvetskom Kraljevcu. Oblikovao sam i više od 50 manjih jaslica za razne izložbe. Nešto sam i prodao. Danas su moje jaslice ozbiljno djelo. Od dječjega hobija u osnovnoj školi do danas jako sam napredovao. Triput su moje jaslice išle na međunarodnu izložbu u Rim, i to 2011., 2015. i 2018. Godinama su po zagrebačkim izlozima, na županijskim svečanostima, a bile su i na adventskim svečanostima u Austriji, u Salzburgu i Bad Ischelu. Radim i makete hrvatskih veduta u raznim materijalima. Najviše u drvu i stiroporu. To me jako veseli. Atelje mi je u stanu. Nekako se stisnemo. S vremenom sam postao član Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica. Vodi nas poznati etnolog prof. Josip Barlek. Većinom se sastajemo vezano uz izložbe. U udruzi je 40-ak ljudi koji stvaraju jaslice. Ostali su članovi zaljubljenici u jaslice i božićni duh.«

Sjećanja na KMNL

»U vremenu kada sam završavao srednju školu i zapošljavao se bio sam jedan od voditelja katoličke malonogometne lige. Vodio sam župnu ekipu sv. Blaža i ekipu krizmanika. Tada je ta liga bila u povojima. Povjerenik za mlade bio je odličan Domagoj Matošević, i sam nogometaš. Bio sam mlad, a poslije su počele obiteljske i poslovne obveze pa sam se izuzeo i voditeljstvo u ligi prepustio mlađima. S obitelju sam danas redovito na misi u našoj župi u Gajnicama. Župnik nam je sada mladi Branimir Budinski. Dobar nam je. Meni je crkveno okruženje prirodno. Odmalena su oko mene stalno svećenici. Firmani kum bratu Josipu bio je mons. Danijel Labaš. Na kraju je i brat postao svećenik. Dobar nam je brat. Baš se brine o svima nama u obitelji. Premda ima uistinu puno obveza po Kaptolu i uokolo. Uvijek nam je blizu, možemo se osloniti jedan na drugoga.«

Ključ je u zajedništvu svećenika i laika

»Imam više prijatelja svećenika. Osobno mi angažman u Crkvi puno znači. Daje mi mir, a osjećam i osobno zadovoljstvo. Aktivnošću zahvaljujem dragomu Bogu što je uz mene, što mi pomaže naći sva rješenja važna za život. Istina je da nisam bio jednako aktivan u svim životnim fazama. Ali to je normalno. Nešto je do nas vjernika jer je jasno da kad stvaramo obitelj i svoj poslovni svijet, ne možemo biti jednako aktivni kao u djetinjstvu i mladosti ili u zrelosti kada nam je već sve posloženo. No nešto je i do svećenika. O njihovu pristupu vjernicima jako puno ovisi koliko će vjernika i u kojoj mjeri biti uključeno u pastoralni i ekonomski život župe. Sve je u zajedništvu.«

Bez osobnoga pristupa čovjeku nema uspjeha
Za svaku bi vjerničku zajednicu bilo bolje da je u njoj više aktivnih ljudi. Župnik ne može sam. I pomesti crkvu jako je važno. A kamoli nešto zahtjevnije. Dok sam bio mlađi, u crkvama sam više viđao časne sestre. Sad ih je sve manje. Osjeća se manjak posvećenih ljudi. Zato je važno motivirati laike. Najprije čovjek sam u sebi treba osjetiti potrebu, želju, poziv da bi učinio nešto dobro za zajednicu. No bez svećenikove inicijative nema ništa. Župnik treba biti otvoren ljudima. Bez osobnoga pristupa čovjeku nema uspjeha. Zatvoreni župnici ne uspijevaju u potpunosti u svojem pozivu.