SVJEDOČANSTVO MAJKE U POVODU 100 GODINA OD OSNUTKA »CIBALIJE« I TRI GODINE OD SMRTI NJEZINA NAJGORLJIVIJEGA NAVIJAČA »Bolje vam je ostavite sve i molite se«

Uspomena na obiteljsko zajedništvo
»Kasnije su nam rekli da se sve podudaralo, i srčani i epileptični napadaj. ‘Ako je sad vrijeme da se Stjepan preseli, on će se preseliti’, rekla sam. Bilo je to kao u filmovima, kad čovjek čuje i vidi onu ravnu crtu, zvuk hitne. I tako mi stojimo i čujemo, i znamo da je otišao.«

Ove godine u vinkovačkom se kraju slavio izniman jubilej: 100 godina postojanja nogometnoga kluba »Cibalia«, a proslava je, što je za nogometni svijet iznimka, uključila i zahvalno misno slavlje. Iako bi se o jubileju toga Vinkovčanima omiljenoga nogometnoga kluba moglo pisati i iz perspektive vodstva kluba ili igrača, povijesnih previranja i režima, nitko ne može zamjeriti ako se fokus usmjeri na vjerojatno najgorljivijega navijača u povijesti toga kluba, kojega su voljeli i igrači i navijači, a na poseban način on njih, zajedno sa svojom obitelji. O toj ljubavi pokojnoga mladića Stjepana Vojnića, čija se treća obljetnica smrti navršava 29. srpnja, govori njegova majka Marijana.

»Plakali smo, ali sretno živjeli«

Marijana Vojnić rodom je iz Livna, živi u Vinkovcima, supruga je, majka dvoje djece i udomiteljica troje djece. Po zanimanju je odgojiteljica i radi u dječjem vrtiću u Vinkovcima. Pripada župi bl. Alojzija Stepinca, ali nakon smrti svoga sina Stjepana, utjehu je, kako kaže, našla u propovijedima o. Martina Dretvića u vinkovačkoj samostanskoj crkvi Sv. Antuna te nedjeljom i kroz tjedan rado tamo odlazi. Stjepan, najstariji sin u dobi od 19 godina, preselio se u vječnost prije tri godine.

»Moj sin imao je cerebralnu paralizu. Život smo proveli kvalitetno i s vjerom u Boga. Nismo očajavali, živjeli smo. Plakali smo, ali sretno živjeli. Nije bilo lako gledati dijete kako fizički pati, ali Stjepan nas je uvijek pozivao da ne patimo s njim, nego da molimo zajedno«, svjedoči Marijana, koja se sa suprugom Ivicom iz Livna preselila u Vinkovce radi Stjepanovih potreba, nakon što su osam mjeseci u Slavonskom Brodu kod o. Ilije Jerkovića proveli u ustanovi za rehabilitaciju i odgoj djece »Zlatni cekin«. »Poveznica sa Slavonijom bila je i to što je suprug Ivica rodom iz Slavonije, ali su ga životne nevolje odvele u Livno, pa je tamo bio sve dok se nismo preselili. Onda smo se zbog ‘Cibalije’, rodbine, preselili u Vinkovce, napravili kuću, a istodobno se gradio Centar za rehabilitaciju ‘Mala Terezija’. Vidjeli smo tu budućnost za Stjepana i zadovoljni ostali u Vinkovcima.«

Kad bi se on pojavio, nestajao bi svaki nered 

Majka Marijana za svoga sina Stjepana kaže da je bio iznimno plemenita duša. »Kad sam ga rodila, a Bog nam je u život uvijek slao ljude, bilo svećenike, časne sestre ili ‘obične’ ljude, koji su nas nekako usmjeravali, sa Stjepanom smo krenuli po duhovnim obnovama, tražili duhovnu pomoć, molitve za ozdravljenje, i uvijek slušali ono što i ja sad često kažem ljudima: ‘On je vaš dar od Boga, on je vaš blagoslov.’ Teško je pomiriti se s tim da netko kaže roditelju za njegovo bolesno dijete, koje jedva drži u rukama, da je ono blagoslov i dar od Boga. Mislimo: ‘Pa kakav je to dar, ne mogu se nositi s tim’, ali onda se tek poslije vidi koliki je on blagoslov za sve, ne samo za našu obitelj, koju je on stalno držao u zajedništvu, nego i za sve ljude koji su se kretali oko njega, za sve ljude koji su se družili s nama. On je jednostavno svijet činio boljim. Bilo je dosta njegovih intervencija u životu.«

»Teško je pomiriti se s tim da netko kaže roditelju za njegovo bolesno dijete, koje jedva drži u rukama, da je ono blagoslov i dar od Boga. Mislimo: ‘Pa kakav je to dar, ne mogu se nositi s tim’, ali onda se tek poslije vidi koliki je on blagoslov za sve, ne samo za našu obitelj, koju je on stalno držao u zajedništvu, nego i za sve ljude koji su se kretali oko njega, za sve ljude koji su se družili s nama. On je jednostavno svijet činio boljim. Bilo je dosta njegovih intervencija u životu.«

»S obzirom na to da je bio nogometni navijač, kad bi se on pojavio, nestajao bi svaki nered. Jako, jako mu je bilo važno zajedništvo. Bio je najmirniji kad smo svi u kući na broju. Točno je znao raspored brata i sestre, tate kad dolazi s posla. Bila mu je važna zajednička molitva, i dan prije nego što će preminuti, svima nam je pokazao koliko mu je to bilo važno. Naše posljednje zajedničke večeri Stjepan je oko 20 sati predložio da se molimo, a mi, svatko sa svojim poslom okolo, nismo odmah poslušali. U 23 sata, dok smo sjedili s mobitelima i ispred televizora, rekao nam je: ‘Bolje vam je da sve ostavite i molite se sa mnom.’ Malo me potresao takav poziv te smo djeca i ja, Damjan i Jelena, uzeli krunice i bili spremi za molitvu. Suprug je tu večer bio na dežurstvu u vojarni. Stjepan je nastavio sa željama i rekao: ‘Molit ćemo Božanskom milosrđu. Ja ću govoriti: Po pregorkoj muci Isusovoj, a vi recite: Smiluj se Stjepanu i cijelomu svijetu.’ Tek sam poslije shvatila da je njegova duša osjetila da se bliži čas. Poslije krunice smo se izljubili, kao i svake večeri, i to je bio naš rastanak«, prisjeća se Marijana. Stjepan je sutradan preminuo u tatinu naručju. Naime, u podne je zatražio jesti, i dok ga je tata hranio, doživio je i srčani udar i epileptički napadaj, gušenje…

Ona ravna crta, zvuk hitne

»Kad me suprug nazvao i rekao da dođem u Hitnu službu, i ako me netko može dovesti, da ne idem sama, a nama je otići u Hitnu bilo često, jednom mjesečno, nisam to doživjela ništa tragično, ali mi je bilo neobično kad je rekao da me netko doveze kad sam mogla i sama doći. I na putu za Hitnu, a bila je Sv. Marta, 29. srpnja, molim se njoj i kažem: ‘Ako je bio epileptički napadaj, možemo mi s tim živjeti, samo neka bude dobro.’ I ne mislim da će biti smrtna posljedica od takva napadaja. Dolazimo u bolnicu i suprug kaže kako se ne čini da je dobro, a ja mu govorim da možemo s tim živjeti, odnosno naučit ćemo i s tim živjeti. Suprug mi kaže da su prošli s bijelom plahtom, i da mu se to ipak ne čini dobro. U tom trenutku shvaćam što mi govori, i teško je zamisliti kakva je to bol, ali i snaga, kad sam u tom trenutku rekla: ‘Ivice, mi smo za svoje dijete, kao otac i majka, učinili sve što smo mogli. Ništa si ne ćemo zamjeriti, nikakvo praštanje’, jer sam se u tom trenutku malo bojala, ako je on njega držao i hranio, da će se sam kriviti da se Stjepan zbog njega ugušio. Kasnije su nam rekli da se sve podudaralo, i srčani i epileptični napadaj. ‘Ako je sad vrijeme da se Stjepan preseli, on će se preseliti’, rekla sam. Bilo je to kao u filmovima, kad čovjek čuje i vidi onu ravnu crtu, zvuk hitne. I tako mi stojimo i čujemo, i znamo da je otišao.«

Kako to i biva, kad je Stjepan preminuo, svi su zvali, tješili. »Nisam nikomu mogla objasniti da nisam očajna. Ostavio je poruku: ‘Bolje vam je ostavite sve i molite se.’ Mislio je na stvari koje nam uzimaju vrijeme: televizor, mobitel, laptop… Na njegovu smrt gledam kao na prelazak nebeskomu Otcu. Tužna budem, očajna nikad«, svjedoči majka.

Međugorsko iskustvo
Rado se majka prisjeća njihova pohoda Međugorju, sa zajednicom »Vjera i Svjetlo«. »Bila sam bosa, a Stjepan mi je rekao da i njemu skinem cipele jer bi i on išao bos. To mi je bilo prekrasno svjedočanstvo zato što sam tada odlučila da ga na brdo Križevac sama odnesem, iako je u našem autobusu bilo i muških koji su mi htjeli pomoći. Rekla sam da sam tako odlučila, ali kad budemo silazili, onda mi mogu pomoći. Stjepan je tada imao 45 kilograma. Došli smo do treće postaje križnoga puta i više nisam mogla. Sjela sam, a Stjepan meni kaže: ‘Mama, idemo dalje. Tek je treća postaja.’ Kažem mu: ‘Stjepane, mislim da ne ću moći dalje, da ne ću moći to ispuniti.’ Tada smo se nas dvoje pomolili i to je nešto najjače što sam u životu osjetila. Imala sam osjećaj da me nešto nosilo gore. Da me je Gospa uzela. Nisam bila svjesna ni hodanja, ničega. Samo sam se našla gore na brdu sa Stjepanom. To se ne može opisati riječima, to se treba doživjeti. Kad smo silazili, i ne znam koliko se ljudi izmijenilo. Svi su htjeli sudjelovati u Stjepanovu Međugorju pa su ga spuštali do podnožja«, svjedoči majka.

 

O ljubavi Stjepana i »Cibalije«

Stjepan je bio najpoznatiji navijač vinkovačke »Cibalije«. »Kad je bio još maleno dijete, i kad bismo bili gotovi s vježbama i šetnjom, pokušavali smo ga naviknuti da gleda crtiće, jer je on mentalno bio zdrav, no to ga nije previše zanimalo. Onda u jednoj šetnji po Slavonskom Brodu, imao je tada 2-3 godine, išli smo pokraj stadiona Nogometnoga kluba ‘Marsonia’ i upravo je trebala početi utakmica između ‘Marsonije’ i ‘Dinama’, i on je onako upitno reagirao. Suprug mu je objasnio i htio je pogledati utakmicu. Suprug mi je govorio o vinkovačkoj ‘Cibaliji’, za koju je navijao. I Stjepan je jedan vikend htio pogledati nogometnu utakmicu u Vinkovcima. Kako imamo predivnu rodbinu u Vinkovcima, koja nas je svaki vikend ugošćavala, jer smo u Slavonskom Brodu bili bez rodbine, tako smo pošli pogledati ‘Cibalijinu’ utakmicu. Možda je nekomu tko je daleko od Vinkovaca teško shvatiti što je to ‘Cibalia’, da to nije klub koji živi od novca, ulaganja, nego sav taj uspjeh ide od zajedništva, ljubavi igrača i navijača. Stjepan je bio sa strane, i svaki je igrač, koji je odigrao utakmicu, a tada su bili u Prvoj ligi, došao do njega i pozdravio ga. Tako je počela ljubav Stjepana i ‘Cibalije’. Od tada nije preskočio ni jednu ‘Cibalijinu’ utakmicu. Imao je i svoje posebno mjesto na stadionu. Od prvoga dolaska na stadion, i kada su igrači vidjeli koliko on voli njih, ‘Cibaliju’, navijače ultrase, koliko voli svakoga tko nosi taj dres, nikada nitko nije izišao na teren a da ga nije pozdravio, i nikada nitko nije izišao s terena nakon utakmice a da ga nije pozdravio, bez obzira na rezultat. Ako je ‘Cibalia’ izgubila, Stjepan je uvijek govorio da će biti bolje, a kad je pobjeđivala, dijelio je radost s igračima. Bila je to neizmjerna ljubav.«

»Jednom smo bili kod vlč. Sudca. Kad je rekao: ‘A sad se molite za ono što želite’, kažem Stjepanu da jako zamoli dragoga Boga da ozdravi, jer sam ja jako vjerovala u ozdravljenje. Pitam ga: ‘Moliš li?’ A on odgovori: ‘Da Cibalia uđe u Prvu ligu.’ Tako da mu je to bilo jače od svega. I stvarno je bila istina. Nikada nije molio za sebe. Rekao je da se malo pomolimo jer ga bole leđa, to je bila trenutačna bol. Za svoje ozdravljenje nije nikada molio, uvijek je molio za brata, sestru, za njihove uspjehe, nikada nije molio za sebe. To mu nije prvo bilo što mora. ‘Ja mogu ovako, a vi se samo malo molite da me ne bole leđa’, znao je govoriti«, prisjeća se majka.

Kapetanov »anđeo čuvar« 

Ističe kako je njezina obitelj uvijek bila društveno aktivna. Dugi niz godina Marijana prati u stopu, piše, fotografira i objavljuje na svojoj mrežnoj stranici »Moja Cibalia – jedna i jedina« sve o vinkovačkom nogometnom klubu koji ove godine slavi 100. rođendan.

»Od prvoga dolaska na stadion, i kada su igrači vidjeli koliko on voli njih, ‘Cibaliju’, navijače ultrase, koliko voli svakoga tko nosi taj dres, nikada nitko nije izišao na teren a da ga nije pozdravio, i nikada nitko nije izišao s terena nakon utakmice a da ga nije pozdravio, bez obzira na rezultat.«

»Stjepanova bolest nije nas zatvorila u kuću. Naprotiv, imamo širok krug prijatelja, a ne propuštamo ‘Cibalijine’ utakmice. Stjepan nas je tom ljubavlju sve zarazio.

Kako sam ispočetka samo pazila na Stjepana za vrijeme trajanja utakmicâ, ponijela sam jednom i fotoaparat, jer jako volim fotografirati, i počelo je nešto što traje sad već desetak godina. Fotografijama stvaramo uspomene i igračima i navijačima. Onda je, opet Stjepan, predložio da napravimo stranicu kako bi se znalo tko prolazi kroz ‘Cibaliju’, i tako je nastala stranica. Pratili smo dok je bio živ sve uzraste, sad malo posustajemo zbog godina. Praćenje ‘Cibalije’ dovelo je u naše živote mnogo divnih ljudi i prijateljstava. Neki od njih često posvjedoče kako im je Stjepan kroz svoj život pokazao pravi put, a jedan od njih, dugogodišnji kapetan ‘Cibalije’ Frane Vitaić, često ističe da mu je Stjepan kao anđeo čuvar«, govori Marijana.

Obitelj bogatija za troje djece

»Nakon Stjepanove smrti nisam znala što ću sa svojim danom, jer nismo živjeli ‘normalno’. Stalno se nešto moralo, stalno se nešto radilo. Ali se dogodilo, ne znam kako, da i nije bilo previše vremena. Valjda sam krivo trošila vrijeme. Onda sam se molila za dar molitve i da Bog upravlja mojim vremenom. Odgovor je došao kroz dječicu. Odlučili smo biti udomitelji. Naime, suprug i ja smo planirali imati veliku obitelj, petero, šestero djece. Sanjali smo o tome. Stjepan je imao dvije godine kad sam zanijela Damjana. I mi smo to njemu objasnili. Imala sam teške trudnoće, i dok sam bila trudna nisam mogla nositi Stjepana. Stjepan se radovao i svomu bratu, kao i sestri koju sam rodila kad je njemu bilo šest godina. S Jelenom sam u bolnici čuvala trudnoću.

O udomiteljstvu smo već duže razmišljali, ali papire smo predali tek prošle godine. Danas je naša obitelj bogatija za troje djece u dobi od 15, pet i jedne godine. Sad se molimo da činimo dobro djeci koja su nam dana.«

»Sve što mi se događa, i dobro i loše, stavljam u molitvu i dobijem odgovore. Najteže što se roditelju može dogoditi, dogodilo se. Izgubila sam dijete, ali prihvatila sam to uz objašnjenje da smo svi upisani u dlanove Božje te da on određuje kad dolazimo i kad odlazimo. Kad vjeru jednostavno prihvatimo, sve je objašnjeno. Kao, trebamo imati nekakvu žrtvu da bismo se približili Bogu, ali ja to ništa ne vidim kao žrtvu. To je za mene samo veliko ispunjenje. Nadam da se to Bogu sviđa, ali žrtva nije. Učinimo danas dobar dan ljudima koji su nam darovani. Za sutra će se Bog pobrinuti. Živimo dan po dan, predajući se Bogu«, poručuje Marijana Vojnić.

IZVORGlas Koncila br. 30/2019.
Prethodni članakNA TJEDAN SE POJEDE JEDNA KREDITNA KARTICA Plastika u čovjeku i okolišu
Sljedeći članakUZ IMENOVANJE NOVIH MINISTARA Vrijeme je za istinsko prisezanje