SVJEDOČANSTVO MOLITELJA I PJEVAČA DAVORA EZGETE SA SPLITSKIH POJIŠANA »Naučio sam iskreno pomagati drugima, bez ikakvih osobnih očekivanja«

Davor Ezgeta s kapucinima i sv. Leopoldom Mandićem povezan je i u župi i na radnom mjestu
Kako je Davor Ezgeta iz župe Gospe od Pojišana u Splitu uspio u dva tjedna osvojiti suprugu, nakon sina, protiv liječničkih prognoza, dobiti kćer i kako je pronašao recept za brzi povratak nade

Pastoralni suradnik župe Gospe od Pojišana u Splitu, koju vode franjevci kapucini, Davor Ezgeta među najaktivnijim je vjernicima. Rođen je u Sinju 8. rujna 1962. U obitelji njegovih roditelja Tomislava i Mare, djevojački Nikolić Malora, oboje Sinjana, bilo je petero djece: Ante, Leandra, Andro, pa naš Davor i najmlađi Siniša. Svi su danas, osim Davora, u Sinju. Otac i majka bili su vjernici koji su davali sve od sebe da im kao radnici pruže normalan odgoj i djetinjstvo.

»Nažalost, prerana smrt moga oca Tomislava u 43. godini život je učinila dosta teškim za našu majku koja je ostala sama s nas petero djece«, pripovijeda Davor. »Rano smo svi počeli dozrijevati kao osobe, u čemu nam je vjera bila najveća pomoć. Bog je na svoj način u naš život stavljao neke ljude, koji su nam olakšavali život i odrastanje. Starija braća i sestra brzo su krenuli svojim putom. U međuvremenu se majka razboljela pa su brigu o meni i mlađem bratu preuzeli teta Zdenka Ezgeta i stric Branko Single Ezgeta. Otada je bilo lakše odrastati i smjer kojim treba ići postao je vidljiv. Sakramente sam kao dijete primio u crkvi Gospe Sinjske. Iskreno, u tim trenutcima još puno toga u vjeri bilo mi je daleko, ali me stalno vuklo u crkvu u kojoj je i moj djed dugo godina radio i održavao sinjski samostan i dvor. Nakon što je završila školu, brigu o meni i bratu preuzela je moja pokojna sestra koja me po završetku moje osnovne škole poslala u Zagreb na školovanje u srednju zubotehničku školu. Bilo je to doista vrijeme moga odrastanja i dozrijevanja kao osobe jer sam bio sam i vodio sam samostalan život u Zagrebu, naravno uz pomoć i odricanje moje obitelji koja je ostala u Sinju.«

Nakon dva tjedna u brak

»Po završetku školovanja vratio sam se u svoj rodni grad i odmah se zaposlio da olakšam život sebi i svojoj obitelji jer je tada i majka ozdravila i ponovno bila naš oslonac. U svojoj 22. godini upoznao sam svoju suprugu Pamelu Strmo, također iz Sinja, i nakon samo dva tjedna poznanstva odlučili smo ući u brak, na čuđenje svih oko nas. Pamela je po struci medicinska sestra, radi kao zubna asistentica u Domu zdravlja Split. Supruga je plemenita, brižna majka, važno joj je da sve štima. Drugima jako puno pomaže, maksimalno se daje. Uvijek priskoči starijima. Meni je predivna, još uvijek ne bih je mijenjao. Šalim se, naravno. Dva smo različita karaktera, ali se jako dobro slažemo. Danas imamo 39 godina braka u kojem smo dobili sina Joška i kćer Esteru koju smo, 16 godina nakon rođenja sina, dobili kao dar Božji nakon molitve kod fra Zvjezdana Linića u Samoboru, iako su svi mogući liječnici savjetovali da zbog tadašnjega zdravstvenoga stanja supruge to nije moguće. Eto, to nije bilo točno jer je Bogu sve moguće. Joško danas ima 38 godina, viši je zubni tehničar, živi u Sinju. A Estera je s nama, studira predškolski odgoj na splitskom Filozofskom fakultetu.«

Od zubnoga tehničara do nastavnika

»Od trenutka odlaska u Samobor naš se život još više promijenio i supruga i ja s nekolicinom smo prijatelja postali sastavni dio molitvene zajednice kod don Mije Grozdanića, u kojoj je vjera konačno poprimila pravu vrijednost i bogatstvo života. Često smo odlazili k njemu u njegovu župu, ali isto tako u to vrijeme, zbog blizine Međugorja, i na brdo ukazanja. Tada sam naučio kako stvarno iskreno do kraja pomagati drugima, bez ikakvih osobnih očekivanja jer smo stalno ili molili za druge ili im na bilo koji drugi način pomagali. To je u meni ostavilo trag koji me usmjerio i dao mi pravac po kojem i danas živim i djelujem. Tada smo se već kao obitelj preselili u Split i živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ženinim roditeljima. Skupa smo bili trinaest godina dok nismo došli do svoga stambenoga prostora. Počeo sam raditi u stomatološkoj poliklinici, u kojoj sam bio sve do prelaska u moju današnju firmu, tj. srednju školu Dental centar ‘Marušić’. Do sada sam u radu s djecom proživio svoje najbolje dane. Uz njih u punini živim vjeru prenoseći je na mlade ljude svojim primjerom kako živjeti, jer živjeti u vjeri i po vjeri u ova vremena stvarno nije lako. Vremena nikada nisu bila laka, a sada kada se toliko toga kršćanstvu nameće i podmeće, teško je mladomu čovjeku ostati na ispravnu putu. Dolaskom u tu školu upisao sam na Filozofskom fakultetu u Splitu pedagoški ispit, koji sam uspješno položio, kao i stručni ispit, pa sam postao strukovni nastavnik.«

Psalmi ispjevani s kćerju

»U našoj župi Gospe od Pojišana, u kojoj smo gotovo 20 godina aktivni i supruga i ja, pjevamo u crkvenom zboru. Probe su dva puta tjedno, ponedjeljkom su žene, utorkom muškarci, a četvrtkom smo zajedno. Dobri smo. Pjevamo na nedjeljnoj župnoj misi u 10 sati i prema potrebi kada su svečanosti. Ima nas tridesetak, dvadesetak je baš aktivnih. Vodi nas dirigent Duško Videka, odličan gospodin, pun duha i životne radosti. Razvili smo u zboru divna prijateljstva. I putujemo dosta. Kći sa mnom pjeva psalme na misi. Ona je glazbeno obrazovana. Završila je osnovnu glazbenu školu za klavir. Pomažemo i u raznim drugim aktivnostima u našoj župi. Gvardijan nam je fra Žarko Lučić, a fra Antonio Lovrić nam je župnik. Uskočim im kad god im zatreba, kad je neka organizacija, prihvat gostiju, prijevoz, tehnička pripomoć. Fratri su nam odlični. Kapucini su nam svima mili. Volim njihov stil života, volim kako razmišljaju. S mojom školom, tj. s učenicima i djelatnicima svake godine na blagdan sv. Leopolda Mandića slavimo misu jer je on i zaštitnik naše škole pa u to vrijeme u dogovoru s vlasnikom škole Hrvojem Marušićem na razne načine provodimo i humanitarne akcije u koje su svi iz škole uključeni.«

Sitne stvari mijenjaju svijet

»Tijekom moga života smjenjivali su se razni osjećaji, problemi i radosti, moram iskreno priznati, i lutanja, ali znam gdje mi je cilj. Tomu cilju učim svoju djecu, ali i djecu u školi. Djelovanje mi je u crkvenom i svjetovnom životu savršeno isprepleteno. Nismo ni svjesni koliko ponekad sitne stvari koje činimo mijenjaju svijet nabolje, ali isto tako našim načinom života može biti gore. Nedavno sam od jednoga našega svećenika kapucina na propovijedi čuo da nekada moramo ući i u svađu s Bogom da bismo shvatili sebe i ono što nam on nudi. Nije lako, ali može se sve kada se vjeruje i živi u nadi. Vjera mi je sve, ne znam kako bih bez vjere živio svoj život. Svako jutro molim svoju osobnu molitvu: ‘Vidiš, Bože, kakav sam, nedostojan sam, zato me se siti danas.’ Tako je i mojoj obitelji. Vjera nam je svima sve. Iako se nekada izgubi nada u neke stvari. No onda se čovjek sjeti da je vjernik pa se nada brzo vrati.«

Malim pomacima pomaknimo brda
Ništa se u Crkvi ne može dogoditi, ni pozitivno ni negativno, bez kohezije svećenika i laika za dobrobit svih. Reći da je netko bolji ili lošiji laik, bez obzira na to gdje bio i što radio, na osnovi moga životnoga iskustva pogrješno je jer sve nas pokreće želja za boljim i kvalitetnijim životom. No ništa bez vjere jer i nevjernici ipak u nešto vjeruju i mijenjaju svijet. Svi smo mi u Crkvi dužni biti bolji ljudi prema potrebitima i ne izbjegavati odgovornost računajući da će netko drugi umjesto nas. Budimo pokretači i malim pomacima pomaknimo brda, i borimo se sa sobom da ispravimo sve što ne valja za dobrobit i nas i Crkve. I molimo svakodnevno da nam Bog da snage za dalje svatko na svoj, ali nadam se iskren način, u tajnosti svoga srca.