Moje jutro u Rimu 10. listopada 2022. bilo je potreseno desetcima poruka o masovnim ruskim udarima na Ukrajinu. Kijiv, Ljviv, Hmeljnickij, Zaporižja, Žitomir, Poltava, Dnjipro i mnoga druga mjesta doživjela su terorističke napade. Ruske su snage toga jutra ispalile više od 83 projektila i to je bio samo prvi val za taj dan. To je jako podsjećalo na 24. veljače 2022., prvi dan eskalacije rata u Ukrajini.
Toga jutra duboko sam udahnula moleći Boga da zaštiti sve koji su se našli na udaru i da im snage. Nakon toga napisala sam brojne poruke sestrama i rodbini diljem Ukrajine da vidim jesu li na sigurnom. Tišina s druge strane bila je izazovna: morala sam ostati smirena i dopustiti misao da možda nemaju signal ili da su isključili telefone kako bi što duže očuvali bateriju za kasnije. Udisaj i izdisaj, molitva i iščekivanje barem neke vijesti zaokupili su me nekih 5 do 10 minuta. A prvi odgovori stigli su iz Kijiva, sestre su odgovorile: »U podzemnoj smo željeznici…« i iz Ljviva: »U skloništu smo. Dobro smo. Čujemo eksplozije i vidimo dim« itd. Osjetila sam zahvalnost što su se sve odazvale i s Isusovim imenom u mislima i na jeziku počela sam dijeliti tu krhku privremenu radosnu vijest svim sestrama bazilijankama. Raketiranje nije prestajalo pa sam nakon dva sata po završetku zračne uzbune pitala sestre što se ponovno događa kod njih. Neki od njih bili su bez struje i vode. Nitko nije znao koliko dugo. Začudilo me da se u tim porukama, pogotovo nakon što je prošao prvi val granatiranja, nije osjećao strah ni panika. Nakon osam mjeseci života u stalnoj opasnosti ovdje je bila zahvalnost za život. Sestre su, slikovito rečeno, naučile moliti pod bombama. I ne samo one. Prateći ozračje u društvu, primijetila sam odsutnost prigovaranja i tjeskobnoga jadikovanja. Naravno, samo masivno raketiranje izazvalo je osjećaje daleke od pozitivnih. Ukrajinci snažno žele zaustaviti taj delirij zla i čvrsto vjeruju da se bore za istinu, pravdu, suosjećanje i život.
Postajemo sve svjesniji da je ovaj rat neka prekretnica u vrtlogu stoljeća, a jezik koji objašnjava njegovu bit više je biblijski ili mitološki. Vara se tko još misli da se radi o lokalnom ratu u istočnoj Europi. To je rat između civilizacija. Ovo je zapravo rat koji dovodi u pitanje naše ljudske vrijednosti. Je li laž prihvatljiva ako lažov ima moć, resurse i nuklearno oružje? Ima li jači pravo da vam oduzme život, imovinu, jezik, kulturu? Ako svjedočite nepravdi, trebate li ostati »zabrinuti« za svoju sigurnost ili priskočiti u pomoć žrtvi? Što je važnije: niže cijene ili životi nevinih žrtava? Postoji li netko na ovom svijetu tko ne može pridonijeti pobjedi istine, ljubavi i pravde? Tko može reći u bilo kojem dijelu svijeta, bilo u Rusiji ili u Sjedinjenim Državama ili u bilo kojem drugom dijelu svijeta da nije odgovoran za ono što se događa u Ukrajini, Siriji, Mjanmaru? Odgovori na ta pitanja pokazat će kojoj »civilizaciji« netko pripada.
Pitanja i svakodnevno iskustvo mržnje i teroriziranja s jedne strane i prihvaćanja sa suosjećanjem s druge strane pokrenuli su neke promjene kod Ukrajinaca, uključujući i naše sestre bazilijanke. Što smo naučili iz tih mjeseci rata? Prije svega u potpunosti vrjednovati svaki dan i svaki trenutak života jer naše sutra možda ne će doći. To znači ne odgađati za budućnost reći: »Volim te«, kupiti igračku koju je vaše dijete dugo željelo i vidjeti tu radost jer još danas neki dron iz Irana može eksplodirati u vašem stanu i zakasnit ćete s poklonom. Napišite esej ili složite pjesmu – tko zna, možda je to vaša zadnja poruka svijetu; operite posuđe jer možda za sat vremena ne će biti vode i struje danima.
Drugo, naučili smo da smo jaki. Da, jači smo od svih prognoza raznih vojnih stručnjaka. Ukrajinci se manje boje ruske moći nego mnoge druge organizacije i institucije. Ne bojimo se razljutiti ruskoga Führera. Po mom mišljenju Ukrajinci su raskrinkali mit o ruskoj vojnoj moći, tako da svi mogu vidjeti običan teroristički režim koji ubija civile, žene i djecu, ali ne može postići nikakve impresivne rezultate na ratištu. To otkriće plaćeno je krvlju tisuća žrtava Buče, Irpinja, Mariupolja, Izjuma, a popis će biti sve duži sa svakim gradom i selom koji budu oslobođeni od okupacije. Ukrajinska protuofenziva također pokazuje da smo jači uz potporu naših prijatelja i da je bolje umrijeti slobodna duha braneći svoje voljene i svoj dom nego umrijeti u koncentracijskim logorima i gulagu. Svi koji Ukrajini daju savjete da se prestanemo braniti i idemo na kompromis s Rusijom nisu svjesni da je ta izjava jednaka preporuci da umremo u mukama, a da ruski tenkovi budu pozvani u druge zemlje. Sestre bazilijanke također ostaju u svojim zajednicama diljem Ukrajine, odlučne nastaviti svoju molitvu i potporu unatoč opasnosti koja prijeti njima i ljudima oko njih.
Treće, naučili smo koliko ljudi otvorena srca i dobre volje živi na našem planetu. Da, to nam grije srca i daje nadu. Ovaj val ljubavi, velikodušnosti i suosjećanja čini se poput čuda. Doživjele smo to kao sestre bazilijanke na toliko različitih načina. Mogla bih u budućnosti napisati zaseban članak o organizacijama i pojedincima koji su nam pomogli i još pomažu ove teške i gorke 2022. godine. Zbog vas, dragi prijatelji, toliko je izbjeglica imalo hranu, sklonište, lijekove, toliko je ranjenika dobilo potrebno liječenje i terapiju, toliko je života spašeno.
Ali rat nije gotov i bitna je ustrajnost. Ukrajinski očevi i majke, sinovi i kćeri, braća i sestre koji su u vojsci brane naš dom po hladnoći i kiši, svaki dan riskirajući svoje živote. Ukrajinci se u bombardiranim gradovima bore za nastavak života, dajući svoj doprinos našoj pobjedi, ponekad bez struje i vode. Ukrajinski građani na okupiranim područjima, u zarobljeništvu, prisilno preseljeni na teritorij Rusije čekaju na spas. Mi sestre bazilijanke diljem svijeta ostajemo s Ukrajinom, molimo, razlučujemo i osmišljavamo što se događa, molimo pod bombama, dajemo glas onima koji pate i onima koji žele biti slobodni, dajemo utočište, hranu, potporu i ljubav. Ostajemo vjerni i molimo vas da pomognete nama u toj odluci, jer »tko ustraje do kraja, bit će spašen«.
