SVJEDOČANSTVO ZBORAŠA SA ZAGREBAČKE KNEŽIJE JOSIPA ŽIVIČNJAKA »Papa mi je rekao: ‘Odnesite svijeću u Zagreb na grob kardinala Stepinca’«

Snimila: T. Baran | Živičnjak zahvaljuje Bogu na obitelji i ljudima koje susreće

Župa Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji, koju vode salezijanci, među najaktivnijim vjernicima ima Josipa Živičnjaka s obitelji. Izvanredni je djelitelj pričesti, voditelj ministranata i predan pastoralni suradnik. Na raspolaganju je župniku za svaku župnu potrebu. Tako je to od njegova djetinjstva, kada su ga, unatoč svim njegovim mladenačkim nestašlucima, salezijanci motivirali za vjeru i vjerske sadržaje i redovitu vjerničku aktivnost u zajednici u kojoj živi. Intenzivno je aktivna i Josipova supruga Danijela, kao i njihovo troje djece, zato u cijeloj obitelji salezijanci imaju vjernike na koje uvijek mogu računati.

Josip je rođen u Zagrebu krajem 1971. Kaže da je dijete hrvatskoga proljeća. Njegova pokojna majka Ana, rođena Jurčić 1935., podrijetlom je iz Pribića, rodnoga mjesta pokojnoga kardinala Franje Kuharića. Otac Leonard također je rođen 1935. u Zagorju, u selu Svedruži u župi Pregrada.

Djetinjstvo na tavanu

»Roditelji su se upoznali u Zagrebu pedesetih«, pripovijeda Josip. »Mama je došla u Zagreb 1957. godine. U metropoli su već bila njezina tri brata. Najmlađi Josip bio je u sjemeništu, Zlatko u vojnom internatu učeći za kovinotokara, a najstariji Zvonko bio je mesar. S tatom se upoznala preko brata Zlatka koji je s njim bio u istom školskom razredu. Tata je rekao svomu kolegi Zlatku da mu se sviđa njegova sestra i pitao bi li smio hodati s njom. Rekao mu je: ‘Smiješ, ali samo ako misliš ozbiljno.’ Godine 1958. moji su se roditelji oženili i nastavili živjeti u Zagrebu, u tavanskom stanu od dvadesetak kvadrata na zagrebačkom Kanalu uz Držićevu, i to kod mamina ujaka do 1964. Imam brata Nevenka, gotovo 11 godina starijega. Pa se može zaključiti da moj dolazak na svijet i nije bio planiran. Pretpostavljam da je bilo veselo. Mama, tata i malo dijete u prostoru koji je bio i kuhinja i soba i kupaonica. Dizajnirano, dakle, ispred svoga vremena – ‘otvoreni prostor’. No uz sve to uvijek je bilo mjesta za one kojima je bio nuždan smještaj na duže ili kraće vrijeme.

Tata je radio kao civil u garnizonu JNA, a mama kao trgovkinja. Tatu su, naravno, nagovarali da se upiše u Partiju, to je bilo očekivano, a i članstvo je donosilo određene prednosti i benefite. Bolju plaću, besplatno ljetovanje, mogućnost dodjele stana. No tata je bio protiv toga. Uz mnogo što prijateljskih što manje prijateljskih nagovaranja izjavio je da nije ‘raskrstio s religijom’ i da zbog toga ne može u Partiju. Moram napomenuti da tata tada nije bio praktični vjernik, više tradicionalan, za razliku od mame koja je živjela s vjerom i od nje.«

»Tata radio u JNA, a mene čuvale časne«

»I eto nam prvoga čuda. Tata je napisao molbu za dodjelu stana zbog loših uvjeta života. Odgovorili su da će ga staviti na listu, ali moraju doći provjeriti uvjete stanovanja. U toj prostoriji u kojoj su živjeli na zidu je visjelo poprilično veliko raspelo. Mama je pragmatično zaključila da ga treba maknuti dok vojna komisija ne provjeri situaciju. Tata se usprotivio. Rekao je da ako zbog raspela na zidu ne dobije stan, ne treba ga ni dobiti. Komisija je prošla, raspelo ostalo na zidu, a moji roditelji dobiše stan u Voltinu, i to od 35 kvadrata. Napredak je bio očit. Tu smo moji roditelji, brat i ja živjeli do 1973. godine, do mojega drugoga rođendana. Nakon Voltina, preselili smo se u Trnje, u župu Krista Kralja, u tadašnju Ulicu proleterskih brigada, danas Ulicu grada Vukovara, u novi, veći stan od 67 kvadrata.

Došlo je vrijeme da mali ja krenem u vrtić. Kao i sada, i u ono vrijeme bio je problem s mjestom u državnom vrtiću, no u sklopu svoga samostana na Krugama časne sestre dominikanke imale su dječji vrtić. Tako sam završio kod časnih sestara na čuvanju. Tata je radio u JNA, a mene su čuvale časne sestre! Zato je tata bio pozvan na razgovor. Rekao im je da dijete netko mora čuvati. I na tome je ostalo. Bilo je to lijepo vrijeme, sjećam se dragih sestara, časne Štefice, časne Beate, pazile su nas, radile s nama, uvježbavale priredbe o Božiću. U vrtić su me najčešće vodili mama i brat. Tata je radio ujutro i imao je zadaću dovesti me kući. Nekoliko je puta to zaboravio učiniti. Brat je došao iz škole i pitao gdje je mali. A tata je rekao: ‘Isuse Bože, skroz sam zaboravio.’ Po tome se vidi da je bilo potrebno puno vremena da shvati da je, nakon 11 godina, dobio još jedno dijete. Godine 1978. završava moj vrtićki period, a s njime i život u Trnju.

U svibnju te godine dolazimo na Trešnjevku, u župu Marije Pomoćnice na Knežiji, u nebodere u Ulici braće Domany. Te jeseni krenuo sam u prvi razred Osnovne škole Josipa Račića, paralelno i na vjeronauk u župu. Župa Knežija sjedište je salezijanaca. Došli smo u redovničku župu iz župe koju vodi biskupijski svećenik. U župu na čijem je dvorištu cika i vika, u kojoj uz djecu trče i igraju se svećenici, ali u kojoj na zvuk podnevnoga zvona svi zastaju te se umjesto cike odjednom razlijevaju riječi anđeoskoga pozdrava Mariji.

Vrlo smo se brzo uklopili. Naravno, u početku samo redovite nedjeljne mise. Krenuo sam na vjeronauk pa sam u župi počeo ministrirati. Tada je župnik bio Marko Pavletić, rođeni Knežijanac, veoma simpatičan svećenik koji je od ove godine u salezijanskoj zajednici na Jarunu.«

»Mama se umalo onesvijestila«

»Došao je treći razred, vrijeme pripreme za prvu pričest. Te sam godine krenuo i u glazbenu školu, svirao sam violončelo. Moja glazbena naobrazba trajala je otprilike tri, četiri mjeseca. Poslali su doma brzojav da ne dolazim na nastavu. Na koju sam uredno kretao od doma. Moram reći da to doma nije dobro prošlo. Isto tako bilo je s vjeronaukom. Bio je, sjećam se, utorkom i četvrtkom u suprotnoj smjeni od školske nastave. Uredno sam od doma krenuo, ali u crkvu nisam došao. Išao sam s ekipom na prugu slušati, ušima na tračnicama, kada će naići vlak. U svoju obranu moram reći da sam u glazbenoj trebao biti ponedjeljkom, srijedom i petkom, a u crkvi utorkom i četvrtkom. U to vrijeme moji prijatelji iz razreda bili su slobodni pa sam smatrao mudrim da budem i ja.

Dolazi vrijeme podjele sakramenta prve pričesti. Mama dolazi na sastanak, pita za mene kakav sam, a župnik kaže da me na vjeronauku nikad nije vidio. Mama se umalo onesvijestila. No, kako dobri Bog ima svoje pute i planove i ljude po kojima ih provodi, poslao je meni, danas pokojnoga svećenika, salezijanca Petra Šimića. On je tada, čini mi se, bio župni vikar na Knežiji. Rekao je da će me on pripremiti za sakrament. Tako sam dolazio dva, tri tjedna svakodnevno na privatnu poduku i primio prvu pričest sa svojom generacijom. Nastavio sam ministrirati u župi, biti na dvorištu, upoznao sam mnoge divne svećenike, mnoge bogoslove salezijance koji su tada živjeli na Knežiji. Svi su oni danas divni ljudi i svećenici, s puno njih sam i danas u prijateljskoj vezi, a neki su mi kasnije bili i župnici.«

Nezaboravni susret s papom Poljakom

»Jedan od bogoslova, koji je u to vrijeme vodio ministrantsku zajednicu, bio je Ivan Stojanović, danas misionar u Gani. Od njega sam dobio knjigu, životopis don Bosca, ‘Ukrali ste mi srce’, a pročitao sam je mnogo puta. U jednom periodu don Ivan je bio župnik na Knežiji. Vrlo smo lijepo surađivali. Negdje 1985. ili 1986. na župu je kao orguljaš i glazbenik stigao don Josip Stepan. Postadoh sa 15 godina članom župnoga zbora, k tomu najmlađi član. U zboru sam bio do svoje 26. godine. Tada sam se oženio, došla su djeca. Kada sam otišao iz zbora, i tada sam bio najmlađi član. U zbor sam se vratio kada su djeca poodrasla i bio sam član do prošle godine. Sadašnja voditeljica zbora je Ksenija Sanjković. U zboru sam upoznao divne ljude. Kad sam počeo pjevati, zborovođa je bio sada pokojni Eduard Adamek, a orguljaš don Stepan. Prošli smo lijepe trenutke. Pjevali četveroglasno mise domaćih i stranih autora. Gostovali smo po Hrvatskoj i inozemstvu, od Njemačke do Italije, posjećivali i hrabrili izbjegle Baranjce koji su sa svojim župnikom, danas pokojnim Stjepanom Pasarićem, bili smješteni u Pečuhu i Mohaču u Mađarskoj. Pjevali smo u združenom zboru na misi koju je u Zagrebu na hipodromu predslavio papa Ivan Pavao II. Vrhunac svega bila je petodnevna turneja u Rimu, kada smo gostovali u rimskim župama, a na općoj audijenciji srijedom, pred više od 10 000 ljudi, pjevali marijanske pjesme u dvorani Pavla VI. Nakon audijencije pedesetak nas članova zbora stalo je na stube i k nama je došao Sveti Otac. Čast da mu predam svijeću imao sam ja. Slikao se s nama i u pratnji je svoga tajnika došao do nas koji smo držali pripremljene darove. Prvi na redu bio je naš dirigent koji je držao kip Bogorodice. Dotaknuo je dirigenta, kip i rekao na hrvatskom: ‘Vratite doma, imate puno srušenih oltara’, došao je do čuturice, blagoslovio gospođu Veru koja ju je držala, pružio joj ruku, a čuturu predao svomu tajniku. Tada je došao do mene, pružio mi ruku koju sam ja prihvatio, drugom me rukom blagoslovio i rekao također na hrvatskom: ‘Odnesite svijeću u Zagreb na grob kardinala Stepinca.’ Koliko je emocija u tom trenutku među nama bilo. Suze su samo klizile. Sveti i dragi naš papa Ivan Pavao II. Taj događaj zbio se 1993. godine.«

Ponovno u uniformi

»Došle su devedesete. Završio sam srednju grafičku školu. I nisam mislio studirati. Nakon mature stigao mi je poziv u vojsku. U lipnju 1990. trebalo je otići, i to daleko. U Kumanovo, u tada još Socijalističku Republiku Makedoniju. Otišao sam i proveo ondje malo manje od godine dana. Zahvaljujući Božjoj providnosti i ljudima kojima se poslužio, a bila su to dva potpukovnika JNA, jedan podrijetlom Bugarin Risto Boškov, a drugi Hrvat Zvonko Deur, iz JNA sam se vratio nedugo prije intervencije JNA u Sloveniji. Zanimljivo da sam u tih godinu dana bio samo dva puta doma u Zagrebu, i to o Božiću 1990. i drugi put od Velike srijede do Uskrsnoga ponedjeljka 1991.

Vratio sam se doma, radio sam, no već od 11. studenoga 1991. bio sam ponovno u uniformi, ovaj put ponosno u uniformi hrvatskoga vojnika. Upućen sam na novogradiško ratište, na kojem sam proveo zimu, pa zatim na pokupsko ratište. Doma sam došao početkom rujna 1992. Godine 1995. bio sam 45 dana na Maloj Kapeli iznad Plaškoga, a zatim u ‘Oluji’ na karlovačkom bojištu. Kako su čudni puti Gospodnji! Bio sam 45 dana na brdu iznad okupiranoga Plaškoga u kojem su uz pobunjeno domicilno stanovništvo bili i dragovoljci iz Srbije. Danas je u tom istom Plaškom župnikom moj dragi prijatelj Goran Antunović koji na ljetovanje vodi zajedno katoličku i pravoslavnu djecu. Za vrijeme dok sam aktivno sudjelovao u obrani domovine ni jedna proba, ni jedno sastajanje župnoga zbora s Knežije nije prošlo bez molitve Svemogućemu upućene za mene.«

»Bog nas gurne i vrati na cestu«

»Kad sam se vratio doma, nastavio sam raditi, a zatim sam postao i vlasnikom maloga kvartovskoga dućana u Dugavama. Dućan sam vodio do 2000. A poslije sam se bavio logistikom, međunarodnim prijevozom, skladištenjem robe. I danas sam u istoj branši.

Nastavio sam redovito ići na misu, i dalje sam bio u zboru, no tada mi je to nekako sve postala rutina… Masu toga bilo mi je važnije od Crkve. Sve ostalo naprijed, a za vjeru, Crkvu i župu koliko je ostalo mjesta. I ponovno čovjek ima svoje pute, a Bog ima svoje. Često sam to osjetio i nekako zamišljao. Došli smo na svijet. Imamo svoj start i cilj – i cestu. Puno puta s te ceste skrenemo, no Bog nas gurne i vrati na tu cestu. Ponekad blagim gurkanjem, a ponekad ‘nogom u tur’. I tako se dobri Bog ponovno poslužio ljudima da ne bih previše odlutao. Mnogim dobrim ljudima. Najprije dobrim dugavljanskim župnikom, danas zagrebačkim biskupom Mijom Gorskim, njegovim kapelanom Mladenom Sinkovićem, gospođom Ljubicom Blažanović, župnikovom domaćicom koja je župnu kuću opskrbljivala iz mojega maloga dućan. Zatim njenim sinom Mariom s kojim sam danas u mnogostrukoj kumskoj vezi, mladim ljudima koje sam upoznao na vjeronauku na koji sam došao na nagovor župnika i Marija. Tu su redom i obitelj Pleše, obitelj Burić, obitelj Požgaj, Knjaz, Nikola Zoko. Dobri Bog sve je te ljude stavio u moj život i sa svima je njima danas moja obitelj vezana čvrstim, kumovskim, rodbinskim i prijateljskim vezama. Zajedno smo išli na vjeronauk, Bogu se molili, slavili imendane, rođendane, promocije, planinarili, išli na planinarske križne putove, duhovne obnove. Župnik Mijo nas je okupljao, savjetovao, učio nas ljubavi prema Bogu, prirodi i domovini.«

Neizmjerni zagovor Marije Pomoćnice

»Na jednoj duhovnoj obnovi u Samoborskom gorju u Noršić-Selu upoznao sam i svoju suprugu Danijelu, djevojački Pleše, rođenu 1973. Prohodali smo u planinarskom domu na Japetiću. Godine 1998. smo se oženili. Danijela je diplomirana ekonomistica zaposlena u ‘Croatia airlinesu’. Krasno sam se oženio. Iznimno je topla osoba, brižna majka, pazi na dom, na sve nas, više je impulzivna, a ja staloženiji pa se upotpunjavamo. Djecom smo jako zadovoljni. Dobri su i zdravi, i svi vezani uz župu. Rodilo nam se troje djece: Klara 1999., Martin 2001. i Matija 2002. Dvoje starijih su studenti, a najmlađi Matija je maturant Nadbiskupske klasične gimnazije. Sve troje završilo je Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza. Dvoje starijih i Srednju glazbenu Pavla Markovca, a najmlađi Matija sada je na trećoj godini u istoj školi.

Supruga Danijela članica je župnoga zbora i redovita navjestiteljica Božje riječi. Klara vodi dječji zbor naše župe ‘Marijine anđele’, a Matija joj u tome zdušno pomaže. Također su dugo godina bili aktivni kao animatori u župi. Martin je nekoliko godina bio ministrant. A ja sam u tri mandata bio član župnoga pastoralnoga vijeća. Dobro sam surađivao s našim župnicima Mirkom Režekom, Pejom Orkićem, Ivanom Stojanovićem i sada Ivanom Šibalićem. Sve su to divni svećenici uvijek otvoreni za ideje, za suradnju, dobri i vrijedni pastiri povjerenoga stada. Trenutačno u župi zajedno s mladim prijateljem Ivanom Petričevićem vodim ministrantsku zajednicu osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Izvanredni sam djelitelj pričesti. Moja obitelj i ja uvijek smo na raspolaganju župi. Prošle i ove godine poveo sam skupinu hodočasnika iz župe pješice na Mariju Bistricu u sklopu hodočašća vjernika grada Zagreba, na kojem sudjelujem od svoje dvadesete godine. Pridružili smo se hodočasnicima koji od katedrale preko Sljemena pješače do bistričkoga svetišta. Zahvaljujem Bogu na prekrasnoj obitelji, na ljudima koje je poslao u moj život, za neizmjerni zagovor Marije Pomoćnice koji nas prati.«

»Ako to zaboravimo…«
Angažman laika mijenjao se tijekom povijesti, ali jedna je stvar ostala ista. Laici su produžene ruke svećenika u svijetu. Laici se sve više uključuju u rad župa. Pri tome trebamo paziti i biti svjesni navedene činjenice, da smo produžene ruke. Ponekad se padne u napast i laici pokušavaju biti odlučujuća karika, no onaj koji donosi odluku uvijek mora biti svećenik, župnik. On je postavljen od apostolskih nasljednika, biskupa, da vodi i ravna i u nebo dovede duše povjerenih mu vjernika. Ako to zaboravimo, mogli bismo završiti kao Crkva na zapadu koja zbog obrnutih vrijednosti čeka svoj sprovod, ali nadamo se i ponovno rođenje. Laici su tu kako bi uvidjeli i pokrenuli stvari u svojoj zajednici jer iz njih sve potječe i za njihovo spasenje se sve radi. Uključenost laika ovisi jednako o laicima kao i o klericima. Ovisi o želji laika da se uključe i o želji klerika da im dopuste. Smatram da smo na dobrom putu da svatko tko želi može pridonijeti potrebama svoje župne zajednice.

IZVORGlas Koncila br. 45/2020.
Prethodni članakPONIRANJE U SEBE Sabranost, Terezijina metoda molitve
Sljedeći članakMakov mali dnevnik 2021.