Ta što je veće: zlato ili Hram što posvećuje zlato? (Mt 23, 17)
Doba je oduvijek bilo takvo da se svemu znala korist; nova su doba već odavno takva da se svemu znade cijena; no sadašnje je doba tek odnedavno takvo da se svemu zna i – vrijednost. No dok se korist doista može prosuditi vremenom koje se štedi, a cijena može prispodobiti novcu koji se ulaže, vrijednost takvu provjeru – nema. Barem je nema među prolaznim stvarima kojima se najčešće mjeri: užitkom i imutkom, ugledom i uspjehom. U tim mjerilima stalne mjere i ne može biti: njima čovjek omjera tek svoju neumjerenost. A što je ona veća, to će vrijednost biti manja – kakva god joj bila korist ili cijena.
Zlato je u Židova toliko bilo na cijeni da je Salomon dao njime obložiti i podove jeruzalemskoga hrama. Premda Židovi, apostoli su zlato cijenili mnogo manje: preuzetnost zlatnine i podlost zlatnika prokazivali su i Pavao i Jakov, a na posvemašnju propadljivost zlata najustrajnije je upozoravao Isusov najbliži suradnik – Petar. Po tome je on tek ustrajan Kristov nasljedovatelj: jer sam je Isus prorokovao da će se hramski zidovi srušiti, no da će se istinski klanjatelji i dalje klanjati Bogu – u duhu i istini. U tom novom hramu nema zlatnine: no sva je zemlja njegovim zlatnim podom. Ta na podu je stajala i najveća svetinja hrama!
Svatko će pri spomenu kuće pomisliti prije na krov negoli na pod. No Marija, »Kuća zlatna«, taj je naziv stekla prije svega po zlatnom podu svoje umjerenosti, koji blista u zdanju Crkve. Marijina umjerenost zlatna je jer je u njoj pred Boga prosula sve svoje blago. A pod je jer je na nju sišla najveća svetinja – no ne tek da na njoj ostane. Marija je pokazala da biti umjeren znači prosipati svoje blago pred Božjim stopama da bi sva zemlja postala – njegovom kućom.
