Na svetkovinu sv. Josipa, u petak 19. ožujka, o petoj obljetnici objavljivanja poslijesinodske apostolske pobudnice pape Franje o obitelji, započinje Godina obitelji »Amoris laetitia«. Najavljujući tu godinu, koja će trajati do 26. lipnja 2022. te bi trebala završiti jednom već odgođenim Svjetskim susretom obitelji u Rimu, papa Franjo je na Nedjelju sv. Obitelji 27. prosinca prošle godine rekao da bi navedeno razdoblje trebalo biti »godinom promišljanja« i »produbljenja sadržaja« pobudnice »Amoris laetitia«.
Tražeći prikladnoga sugovornika za razgovor koji bi poslužio kao uvod u spomenutu godinu, uredništvo Glasa Koncila put je doveo do autorice dviju knjiga uspješnica, »Udaj se i budi podložna« i »Oženi ju i umri za nju«, talijanske autorice Costanze Miriano. No kako novinarku, suprugu, majku četvero djece, autoricu knjiga i aktivnu »blogericu« pitati da pronađe vremena za još jedan intervju. Strepnje su se pokazale neosnovanima. Sugovornica nije dvojila gotovo ni sekunde. A potom: rečeno – učinjeno. Možda je tajna njezine energije u tome što, kao što se doznaje na blogu, voli trčanje te žali što nema vremena za maratone. Nekoliko ih je ipak istrčala, a osobni joj je rekord 3 sata i 15 minuta. Razgovor je pak pokazao da Costanza Miriano ne zazire ni od dugačkih i ne uvijek lakih životnih staza, koje su nezaobilazne za ostvarenje bračne i obiteljske ljubavi. No njihov je plod naposljetku radost – radost ljubavi, »amoris laetitia«.
Rekla bih da. Čini mi se da se Papa povrh svega silno potrudio kako bi sagledao stvarnost obitelji s njezinim stvarnim problemima, ne želeći iznijeti zaslađenu priču. Zacijelo je također bio uvjetovan i svojim osobnim iskustvom jer je i on, prije nego što je svećenik i papa, također čovjek te je poput svih nas dio jedne povijesti, jedne kulture, jedne geografske točke, a to je nešto što smo mi Europljani kadgod skloni zaboraviti. Ja sam, primjerice, odrasla sedamdesetih u gradiću u Umbriji. Kad sam bila mala, nisam upoznala ni jedno jedino dijete čiji bi roditelji bili rastavljeni. Potom su se malo-pomalo slučajevi rastave počeli umnožavati, ali su ipak bili rijetki. Činilo se da je obitelj prirodno mjesto u kojem se odrasta. Papa pak ima pred očima cijeli svijet, znade da na njemu ima mjesta na kojima obitelj i ne postoji, gdje žene same podižu djecu otčeva koje su možda jedva i upoznale, znade da ima siromašnih područja na kojima su obitelji pregažene problemima i drugih područja na kojima su previše bogate, toliko da gube osjećaj za stvarnost. Sve u svemu, čini mi se da je Papi jasno da obitelj nije nevolja, nego je u nevolji. Eto, možda je upravo ta formulacija najtočnija. Da je pak obitelj prije svega rješenje, meni je to posve jasno, a nema sumnje da je i Papi.
Čini mi se da je ta priča s koronavirusom, koja nas je sve prisilila na boravak u kući, upravo razotkrila svijetu središnje mjesto obitelji, s mnogih aspekata. Obitelj je nadasve bila logistička, afektivna i organizacijska podrška, ekonomski resurs, bila je mjesto skrbi. Bila je sve ono što nisu bile institucije, a to me, iskreno, kao Talijanku pomalo ljuti jer ovdje kod nas obitelji nemaju apsolutno nikakvu vrstu pomoći. Imamo smiješnih poreznih olakšica, ali nikakvih olakšanja kad je riječ o službama koje su važne za obitelj, baš ništa. No kad dođe trenutak kad blagostanje više ne drži vodu, obitelji ga moraju kompenzirati.
Potom, glede duhovnoga stajališta – nazovimo to tako – mislim da je dugački zatvoreni suživot, često u nedostatnim prostorima kao što su suvremeni stanovi u gradovima, iznio na vidjelo istinu o svakoj obiteljskoj jezgri. Čini mi se da su ga podnijele obitelji s većim unutarnjim resursima, prije svega obitelji koje mole. A one koje se drže na nogama bez temelja, koje možda maskiraju probleme mnoštvom obveza i poslova, najviše su propatile jer su na površinu isplivali konflikti i teškoće. Psihijatrijske ambulante i psihološke prakse prepune su, a potrošnja psihofarmaka doživljava zvjezdane razine.
Ne znam, ali ne vjerujem. Svjetski susret obitelji, koji je bio zakazan za 2021. godinu, odgođen je pa je Papa možda želio ovu Godinu kako bi, usprkos tomu što susret nije moguć, skrenuo pozornost na obitelj i bez velikih okupljanja kakvo se trebalo dogoditi u lipnju ove godine. Mislim da je i papi Bergogliu, premda nije papa obitelji u smislu u kojem je bio papa Wojtyła – koji je sam govorio da bi želio da ga se pamti kao takvoga – vrlo jasno da sve kreće od obitelji. On o njoj govori na drugačiji način jer papa kojega nam je Providnost danas darovala jest papa dijaloga sa svijetom, a s ovim se temama vrlo lako zapodjenu podjele: ta svi, i oni koji ne vjeruju, imaju otca i majku te loše podnose kad im netko dijeli lekcije kako bi stvari trebale izgledati. Stoga Papa koji je izabrao da prepoznatljiva crta njegova pontifikata bude dijalog s onima koji su daleko rabi riječi koje su razumljive, koliko god je to moguće, ljudima svih kultura i mjesta na svijetu.
Za mene je vrlo očito da nas borba među spolovima ne čini sretnima, makar su žene te koje u njoj pobjeđuju. Nitko od nas ne želi dobiti rat, svi u konačnici želimo samo jedno: biti ljubljeni. Stoga naslov pobudnice meni kaže sljedeće: kad te netko uistinu ljubi onakvu kakva jesi, tada si u radosti. No ne mislim da je danas gore nego što je to nekad bilo. Mislim da su oduvijek, od Edenskoga vrta, tj. otkako je čovjek ranjen istočnim grijehom, odnosi između muškarca i žene bili zatrovani. Možda je u nekim drugim vremenima problem bio muška prepotencija, manjak slobode za žene. Danas je, po meni, problem u ženskoj prepotenciji, na koju muškarac uglavnom odgovara bježeći iz odnosa, izmičući se. No problem kako naučiti istinski ljubiti, zaozbiljno, igrajući na istinsku sreću onoga drugoga jer je drugi dio tvoje sudbine, oduvijek je isti. Možda su nekada parovi ostajali zajedno jer nije bilo mogućnosti rastati se, no to ne znači da su se istinski ljubili. Naučiti voljeti – to je životni pothvat koji je moguć samo uz Božju milost, samo ako muškarac i žena shvate da je nužno staviti Boga u središte njihova odnosa.
Mi bračni parovi, mi obitelji, imamo dužnost davati svjedočanstvo, nastojeći živjeti na najbolji mogući način stvarnost koja nam je darovana; a ta je stvarnost unatoč teškoćama sretna, kao što je sretan svatko tko znade da ga Bog ljubi te se otvara za prihvaćanje novih života. Hoće li to donijeti rezultate, nije na nama. Mislim da bez molitve i Božjega zahvata ne ćemo postići zaokret. No slažem se da se, imajući na umu izuzetnu moć kulture jedine misli – koja o spolnosti i afektivnosti ima smrtonosno antropološko viđenje, potpuno suprotno istini o čovjeku, a i našoj vjeri – ne možemo boriti njihovim oružjem. Svijet ima na svojoj strani čitav sustav informiranja, čitavu industriju zabave i takozvanu kulturu. Mi imamo samo istinu o našem sretnom životu – usprkos svemu – i oružje molitve.
Pa, mogu reći da sam prije dolaska virusa i sama to činila. Godinama sam posjećivala župe u čitavoj Italiji – a ponekad i vani, bila sam i kod vas, u Zagrebu i Splitu, pa i u Londonu, Švicarskoj, Nizozemskoj, u New Yorku, u Albaniji… – i govorila o muškarcima i ženama, o muškom i ženskom govoru, o ulogama i odnosima… Poznajem još tu i tamo kojega laika koji to čini, barem u Italiji. Istina, trebalo bi nas biti na tisuće, a ne tek nekolicina. Možda u tome ima, ako si to smijem dopustiti reći, ponešto i odgovornosti Crkve. Neki bi župnici trebali imati hrabrosti odlijepiti se kadgod od mikrofona, premda sam – ponavljam – susrela uistinu mnoge koji to i čine.
Sveti Josip oduvijek je bio moj omiljeni svetac! Puno puta sam se povjerila njegovu zagovoru te sam postupno otkrivala njegovu veliku moć. Ako je Isus slušao Josipa na zemlji, kako li će prema njegovu zagovoru biti ravnodušan na nebu! Primila sam od njega velike milosti, uvijek veće nego što sam se nadala. On u tom smislu pretjeruje, previše daje.
Mislim da je opravdano krenuti od njega jer danas je doveden u krizu, upravo suprotno onomu o čemu govori feministička retorika, lik muškarca, otca koji se neprestano lišava autoriteta.
Kao što sam rekla, od presudne je važnosti ponovno otkriti veličinu otčinskoga lika, kako u odnosu na djecu tako i kao supruga, čuvara i zaštitnika majke. Živimo u vremenu relativizma i emocija koje vladaju i gospodare, dakle u duboko feminiziranu vremenu. Žena je po svom ustroju empatičnija i sposobnija za doticaj s emocijama, vlastitim i tuđim. To je bez sumnje veliko bogatstvo. No uz ženu mora biti i muškarac koji je kadar postaviti pravila, dovoditi u red stvarnost koja ima i svoje objektivne datosti, a ne samo emocionalne. Muškarac – žena; stvarnost i pravilo – empatija i iznimka. Te različite stvarnosti funkcioniraju samo ako su jedna uz drugu, ne u ratu, nego saveznici.
Ako se ženama daje kakva službena i važna dužnost, svakako je pozitivan znak, premda to mene osobno, ako smijem biti iskrena, malo zanima. Mislim da nije važno imati službene dužnosti, nego mogućnosti davanja doprinosa. Ja, primjerice, nemam nikakve službene dužnosti, ali me često zovu da govorim. Eto, po meni je dobro kad žena nema definiranih uloga – a to među ostalim znači i ograničenja, obveza i spona koje joj oduzimaju slobodu da radi tisuće stvari koje je zanimaju, među kojima su na prvom mjestu briga za kuću i prisutnost u obitelji – ali je isto tako dobro kad nas se ponekad posluša. Nikada ne bih željela službe, ali kad bih tu i tamo mogla u četiri oka popričati s Papom, mislim da bih mu mogla pružiti neki maleni doprinos: ne treba mi karijera i nemam što dobiti, ali bih mu mogla nešto korisno reći, možda i više od mnogih njegovih savjetnika iz redova klera budući da sam u doticaju sa stvarnošću mnogih supruga, mama, radnica. Bilo bi važno kad bi svaki svećenik, biskup i kardinal gajio prijateljstvo s bračnim parom koji je kadar davati doprinos zasnovan na stvarnosti.
Moj ženski dodir jest u činjenici da pripovijedam stvarnost, ne teoriju. Mi žene prisnije smo s konkretnom stvarnošću. Čitala sam mnogo knjiga koje su puno bogatije od mojih, ali mi naposljetku dosade. Želim steći uvid u život osoba. Vjerujem da je to ono što je apostolsko pismo »Mulieris dignitatem« sv. Ivana Pavla II. razumjelo kao »genij odnosa«: zanimaju me ljudska srca.
Svjedočiti i živjeti na privatnoj razini, ali i uzdizati svoj glas u javnosti. Živjeti život, ali i, kad se pruži prigoda, javno djelovati. Pisati po novinama, biti prisutni na društvenim mrežama, sudjelovati u skupovima na trgovima, izvršavati konkretan pritisak na političare, oblikovati mišljenje, organizirati susrete, simpozije, priredbe, što god je moguće da bi se naš glas čuo.
