TEKSTILNA INDUSTRIJA U ETIOPIJI Iako malobrojna, Katolička Crkva protiv iskorištavanja radnika

Brzorastuća tekstilna industrija zapošljava velik broj krojačica u Etopiji koje rade u ne baš idealnim uvjetima

Odjeća i obuća koja puni police blještavih dućana poznatih robnih marki u središnjim ulicama svih europskih metropola najčešće dolazi iz mnogo neuglednijih dijelova Trećega svijeta, gdje se plaće u tekstilnoj industriji nikako ne mogu uspoređivati s europskim standardom. Već godinama brojne robne marke poput Adidasa, Nikea ili Calvina Kleina proizvode odjeću i obuću u Aziji, no budući da u tim zemljama plaće rastu, industrija se seli u Afriku. U posljednje vrijeme idealno proizvodno odredište jest Etiopija, gdje su uz pomoć kineskih građevinskih tvrtki napravljene moderne proizvodne hale za tekstilnu industriju i zapošljavaju više tisuća radnika. Što je to donijelo ljudima u Etiopiji, zemlji u istočnoj Africi, u regiji poznatoj kao Afrički rog koja nema izlaza na more, a nastanjuje ju oko 105 milijuna stanovnika, u reportaži je otkrio jedan od posljednjih ljetnih brojeva austrijskoga misijskoga časopisa »Allewelt«.

Od poljoprivrede do proizvodnje

Reporteri su posjetili periferiju Hawassa, etiopskoga grada s 300 tisuća stanovnika, gdje su zadnjih godina niknule moderne proizvodne hale. U toj su industriji prvo zapazili da iznad svakoga šivaćega stola stoje zeleni, žuti i crveni »osmijesi«, koji pokazuju koliko dobro radnik radi. Svatko tko nad svojim šivaćim stolom ima zelenoga »smiješka« ispunjava kriterije, žuto lice znači da radnik mora raditi više, a zaposlenici koji su »problem« dobivaju tužno, crveno lice. S druge strane, na proizvodnoj traci voditelj smjene štopericom mjeri koliko je potrebno da se sašivena gotova majica spakira u plastičnu foliju. Za to ne bi trebalo više od deset sekunda, izračunali su tamošnji menadžeri iz tekstilne tvrtke »Hela-Indochine« kriterije koje moraju ispuniti radnici i krojačice. To je tek jedna od tekstilnih kompanija u industrijskom parku Hawassa koji svakodnevno raste, a očekuje se da će u sljedećih nekoliko godina na području toga grada biti otvoreno 60 tisuća radnih mjesta za švelje i druge jednostavnije manualne poslove u četrdesetak tvrtki.

Tekstilna industrija u Etiopiji ubire plodove jeftine struje i niskih troškova rada budući da jednostavna krojačica zarađuje otprilike sedam i pol kuna dnevno. Koliko god uvjeti rada za europske prilike zvučali neprihvatljivi, postoje primjeri krojačica kojima je posao dao šansu za budućnost.

U reportaži »Allewelta« istaknuto je da tekstilna industrija napreduje od Azije prema Africi, a Etiopija nudi idealne uvjete za to. »Stanovništvo u zemlji na Afričkom rogu brzo raste, a mladi gotovo uopće nemaju posla. Vlada Etiopije želi brzo otvoriti mnoga radna mjesta u tekstilnoj industriji i katapultirati zemlju u novo doba – od fokusa na poljoprivredno zemljište ide se prema tomu da bude vodeća industrijska država u Africi, a u tome im trebaju pomoći tvrtke iz inozemstva.«

Zarađuju sedam i pol kuna dnevno

Sada tekstilna industrija u Etiopiji ubire plodove jeftine struje i niskih troškova rada budući da jednostavna krojačica zarađuje otprilike sedam i pol kuna dnevno, iako tamošnji menadžeri ističu da postoje mogućnosti i za napredovanje. »Najveća je prednost što bez carina možemo izvoziti u Europu i transportni su putovi prema tamo kratki. Djevojke koje rade kao krojačice moramo educirati, ali to se isplati. Sada su plaće u Vijetnamu previsoke, a za 20 godina i radnici u Etiopiji koštat će koliko i u Vijetnamu«, rekao je Alan Chen, poslovni lider tvrtke »Everest«. Već sada menadžeri razmišljaju kako automatizirajući što više koraka smanjiti troškove proizvodnje.

Koliko god spomenuti uvjeti rada za europske prilike zvučali neprihvatljivi, primjer dviju djevojaka Hane Kasse i Menaleche Zeneb, najbolje plaćenih radnica u tvrtki »Everest«, pokazuje i drugu stranu medalje. One dnevno uspiju zaraditi i do 15 kuna, a budući da su odlično napredovale, dopušteno im je nadgledati rad početnika. I njima je prva lekcija kada su došle u grad bila da same sašiju vlastitu radnu odjeću: šal i majicu u ružičastoj boji. Posao u tvornici tekstila omogućio im je život u gradu, koji je daleko od blještavila jer si ne mogu priuštiti mnogo. S cimericom dijele malu sobu, u kojoj imaju tek madrac, nekoliko tanjura i čaša, kantu za vodu… »Napokon zarađujemo vlastitim radom«, rekla je Hana Kassa (20) reporterima austrijskoga misijskoga magazina. Tijekom radnoga vremena svakoga dana na programu imaju pet minuta gimnastike. Nakon posla šivaći stroj zamjenjuje knjigom i odlazi na sveučilište, gdje studira informatiku. Želi diplomirati i naći bolje plaćen posao. Da joj je plaća dvostruko veća nego sada, možda bi i mogla zamisliti svoju budućnost u tom sektoru, ali rast plaća ne uklapa se u koncept trendova »brze mode«. 

Profit pošteno raspodijeliti

Nekoliko hala dalje djeluje tvrtka »Hela-Indochine«, u kojoj radi 18-godišnja Zenach Bogala. Njezin poslodavac Englez Keith Harding predstavlja je kao najbolju. Zarađuje 25 eura mjesečno, a od toga joj polovica odlazi za najam. »Posao mi je važan. Jedno sam vrijeme radila kao pomoćnica u kući, ali ovdje je bolje«, kaže mlada djevojka bez završene škole. Mnogi su zaposlenici i švelje odrasli na selu u lošim uvjetima, bez struje, pa im je dolazak u grad i susret sa strojevima i industrijom šansa za budućnost.

Katolička Crkva u Etiopiji, iako malobrojna (katolika je manje od 1 posto), ali u društvu prepoznata po ustanovama na odgojnom i zdravstvenom području, upozorava na iskorištavanje radnika.

Hana Kasse i Menalech Zeneb

»Gospodarska su ulaganja dobra za našu zemlju, ali profit se mora pošteno raspodijeliti. Inače će gospodarstvo procvasti na štetu ljudi koji ovdje rade«, prenio je »Allewelt« riječi 71-godišnjega etiopskoga kardinala Berhaneyesusa Souraphiela, nadbiskupa glavnoga grada Addis Abebe. Osim toga, sve veća automatizacija industrije dovodi u pitanje tek stvorena radna mjesta. Ali nudi i nove mogućnosti: tvrtka »Everest« zapošljava ne samo etiopske krojačice, nego i etiopske inženjere koji rade na strojevima za proizvodnju.

»Tekstilni posao ima brutalnu, globalnu konkurenciju u kojoj se računa svaka lipa. Jednostavno moramo postaviti određene standarde ako želimo opstati na međunarodnom tržištu. Inače će naši kupci brzo pronaći druge partnere. Znam da tekstilna industrija nema dobar imidž, ali krivi su oni koji zahtijevaju sve više i više komada u sve manje vremena«, rekao je Harding, iz čijega etiopskoga postrojenja majice marki Tommy Hilfiger, Calvin Klein i Levis dolaze na police europskih i američkih trgovina. Harding kao voditelj drži pod kontrolom svaki detalj proizvodnje. Sve se evidentira, procjenjuje i optimizira s vremenom.

Fenomen »brze mode«

Fenomen »brze mode« rezultirao je time da se majice i hlače proizvode što brže i jeftinije. Odjeća je postala proizvod za jednokratnu upotrebu, što potvrđuju i neki podatci istraživanja. Primjerice, u Njemačkoj su došli do podatka da ljudi u prosjeku kupuju pet novih odjevnih predmeta mjesečno, ali ih nose upola manje nego prije 15 godina. Tako jeftino i masovno proizvedena roba teško može biti društveno i ekološki održiva.

IZVORGlas Koncila br. 37/2019.
Prethodni članakZAŠTO SVETIŠTE LUČICA NA ISTOKU HRVATSKE PROCVATE NA MALU GOSPU Trostruki evangelizacijski pothvat u marijanskom svetištu
Sljedeći članakUZ 400. GODIŠNJICU MUČENIŠTVA SV. MARKA KRIŽEVČANINA Aktualan poticaj košičkih mučenika