Vjerska istina o uznesenju tijela i duše Blažene Djevice Marije na nebo plod je tisućljetnoga vjerskoga uvjerenja, razmišljanja teologa i propovjednika. Crkva je odavna vjerovala te u svojoj tradiciji i štovanju govorila o Marijinu uznesenju, a taj se blagdan slavio od starine kao spomen Marijina usnuća (koimesis) koje je s vremenom obogaćeno pojmom uspenja, uznesenja. No tu je četvrtu dogmu o Djevici Mariji Katolička Crkva donijela prije 67 godina za pontifikata pape Pija XII., a u tome je znatan doprinos imao i hrvatski franjevac Karlo Balić, sin dalmatinskoga krša, koji je kao mariolog bio član Povjerenstva za pripravu dogmatske definicije o Marijinu uznesenju koja je uspostavljena četiri godine prije donošenja dogme.
Teolozi koji se stručno bave fra Karlom Balićem smatraju da je kao teolog uznesenja, koncilski mariolog te pokretač međunarodnih marioloških skupova pridonio razvoju teoloških i povijesnih istraživanja o Mariji te znanstvenim radom i organizacijskim pothvatima ispisao vrijedno poglavlje u povijesti mariologije 20. stoljeća. Bio je osnivač Papinske međunarodne marijanske akademije, ali nažalost hrvatska ga javnost ne poznaje dovoljno, u što smo se i osvjedočili u razgovoru s više hrvatskih mariologa koji su suglasni u ocjeni da je nedovoljno valoriziran i često zanemarivan, ali svejedno nisu pokazali spremnost govoriti o njegovu životu i djelovanju.
Životopis Karla Balića otkriva da je rođen 6. prosinca 1899. u Katunima kod Omiša kao osmo dijete, a krsno mu je ime Lovre. Sa 13 godina pošao je u franjevačko sjemenište, a u novicijat je stupio 1917. godine na Visovcu. Nakon studija teologije u Makarskoj zaređen je 1923. godine, a onda je počelo njegovo obrazovanje u inozemstvu: poslijediplomski i doktorski studij u Belgiji. U tom se razdoblju osobito posvetio teološkomu istraživanju o Blaženoj Djevici Mariji, ali i poznatom franjevcu Ivanu Dunsu Škotu – što je bila njegova druga znanstvena ljubav. Studirao je i u Münchenu, a obilazio je knjižnice u Francuskoj i Engleskoj. Već je 1927. proglašen doktorom znanosti te se vratio u Makarsku, gdje je nastavio predavati na franjevačkom učilištu mladim studentima. Brzo je uslijedilo napredovanje. Pozvan je za profesora u Rim na središnje franjevačko učilište »Antonianum« i u različitim službama u Rimu je ostao 44 godine.
O povezanosti o. Balića s rodnim krajem i posebice Makarskom pripovijeda njegov subrat dr. fra Stjepan Čovo koji ga je osobno poznavao i više puta susretao. Iznoseći sjećanja, kazao je da je o. Balić uvijek posjećivao Makarsku jer je ona bila lansirni poligon odakle je pošao u svijet i kamo se vraćao kao na izvor na kojem se napajao svježe duhovne snage. »U Makarskoj je 1933. godine donio odluku da će pisati o Mariji, što potvrđuje zapis na Montfortovoj knjižici ‘Prava pobožnost’: ‘Želim pisati o Gospi, pisati, pisati, pisati!’ Ta se odluka pisanja o Mariji produžila od Makarske na cijeli njegov život«, kazao je dr. Čovo.
No što je bilo presudno da je o. Balić 1946. godine ušao u Povjerenstvo za pripravu dogmatske definicije o Marijinu uznesenju otkriva teolog dr. Dinko Aračić, koji se detaljno bavio tim franjevcem dalmatinske provincije te svoju doktorsku disertaciju posvetio upravo njemu. »Teološka naobrazba u Louvainu, poznavanje srednjovjekovne teološke baštine, sudjelovanje u tzv. Marijanskom pokretu prve polovice 20. stoljeća, didaktička i spisateljska djelatnost na području mediavelistike i mariologije, stručno članstvo i djelovanje u sklopu Svetoga oficija te pokretanje marijanskih pothvata bili su odlučujući da mu crkveno vodstvo povjeri sudjelovanje u Povjerenstvu za pripravu dogmatske definicije uznesenja. On je bio tipičan predstavnik skolastičke teologije, u svojim teološkim tvrdnjama vjeran sljedbenik crkvenoga učiteljstva, ali i osjetljiv vrjednovatelj vjerskoga osjećanja naroda Božjega. Poznata je njegova uzrečica: ‘Dok teolozi raspravljaju, Božji narod vjeruje.’ Upravo je to vjersko osjećanje bilo jedan od glavnih Balićevih dokaza za definiranje uznesenja«, kazao je dr. Dinko Aračić.
Na proglašenje dogme o Marijinu uznesenju zasigurno su utjecale društvene i vjerske okolnosti 19. i 20. stoljeća. S jedne strane pritisak ateističkoga materijalizma, nihilizma i moderne znanstvene kritike, a s druge strane Papina nepogrješivost i Marijanski pokret koji se razbuktao nakon proglašenja dogme o bezgrješnom začeću potaknuli su papu Pija XII. da od biskupa zatraži mišljenje o proglašenju dogme o uznesenju. Kako svjedoči dr. Aračić, na temelju vjere i vjerskoga osjećanja naroda Božjega, nakon pozitivna ishoda »pismenoga« sabora i potvrdna mišljenja teološkoga povjerenstva, apostolskom uredbom »Predarežljivi Bog« Pio XII. proglasio je 1950. g. istinu Marijina uznesenja dogmom vjere.
Na upit koliko su zapravo teolozi imali »glavnu riječ« pri donošenju dogme dr. Dinko Aračić odgovara da se rasprava svodila na to je li Majka Gospodinova umrla ili ju je smrt mimoišla. »Teolozi su ispitivali je li ta istina u skladu s izvorima objave, je li polog vjere i dio liturgijskoga slavlja. Prema načelu prikladnosti, zaključili su da Bog nije dopustio da tijelo koje je nosilo Začetnika života istrune u tami groba. Potvrdu za to nalazili su u vjeri naroda Božjega, koji je bio uvjeren da je bilo dostojno da Marija sudjeluje u pobjedi svoga Sina i da snagom njegova uskrsnuća bude pridružena njegovoj slavi. Marijino uznesenje sudioništvo je u Kristovu uskrsnuću«, kaže dr. Aračić.
Upravo su se oko pitanja smrti Blažene Djevice Marije vodili mnogi prijepori u vrijeme donošenja dogme, pa dr. Aračić pojašnjava na koji su način bili povezani Marijin grob i dogma o njezinu uznesenju tijelom i duhom te kakvo je u tome stajalište zauzimao fra Karlo Balić: »Budući da svetopisamska i ranokršćanska predaja ne govore o završetku Marijina zemaljskoga života, nastale su pobožne predaje o usnuću i prijelazu iz ovoga života u drugi. Manje teologa zastupalo je ideju da se taj prijelaz dogodio bez tjelesne smrti, tj. da Marija, slobodna od iskonskoga grijeha, nije bila podložna tjelesnoj smrti. Više teologa, među kojima i o. Balić, zastupalo je ideju da je Marija umrla naravnom smrću. I u tom je slijedila svoga Sina koji je iskusio smrt i njemu se po uznesenju suobličila. Njezino tijelo bilo je očuvano od raspadljivosti. I o Marijinu praznu grobu postoje dvije predaje. Prva smješta Marijinu smrt, ukop i uznesenje u Jeruzalem, a druga u Efez. U oba slučaja pobožna predaja svjedoči da se uznesenje dogodilo neposredno nakon smrti i ukopa. Dogmatska definicija tvrdi da je Marija po završetku svoga zemaljskoga života, dušom i tijelom, uznesena u nebesku slavu. Papinska bula, dakle, ostavlja otvorenim pitanje Marijine smrti, ne određuje način i vrijeme kad i kako se taj prijelaz dogodio.«
Balić je kao mariolog našao važno mjesto u vremenu kada je katolička javnost bila zaokupljena pitanjem Marijina uznesenja. Uza znanstvenu djelatnost o. Balić poticao je održavanje marijansko-marioloških skupova, osnivanje ustanova i instituta posvećenih mariološkoj znanosti i marijanskoj pobožnosti. U suradnji s franjevcima iz Italije, Portugala, Španjolske, Južne Amerike, Kanade, Francuske i SAD-a osnivao je nacionalna vijeća u vidu organiziranja kongresâ koji bi proučavali otajstvo uznesenja u svjetlu Pisma, predaje i crkvenoga učiteljstva. Na nekima je sudjelovao i iznosio teološke dokaze o mogućnosti i potrebi definiranja Marijina uznesenja. Prikupio je i svjedočanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije iz svih stoljeća, a 1949. uputio je svim biskupima pismo i priložio im svoj članak »Potreba dogmatskoga definiranja istine o uznesenju Blažene Djevice Marije« pozivajući ih da dadnu svoj pristanak i izraze želju za definiranjem dogme u jubilarnoj 1950. godini.
Dr. Dinko Aračić govori da Balićeva bibliografija o Marijinu uznesenju ima oko 30 jedinica – knjiga, znanstvenih prouka, popularnih članaka, a odnose se na pitanje mogućnosti definiranja dogme koja nije izričito zasvjedočena u Svetom pismu. »Izradio je teološku metodu kako bi riješio problem mogućnosti definiranja uznesenja polazeći upravo od onoga što Crkva oduvijek i posvuda vjeruje. Balić je odredio objekt definicije, teološki pojam uznesenja koji podrazumijeva Marijinu smrt kao završetak zemaljskoga života i nebesku proslavu u duhu i tijelu. Za o. Balića Marijino uznesenje usko je povezano s pologom vjere, pa stoga ulazi u područje nepogrješivosti Crkve i može biti objekt dogmatske definicije. Jedan od članova povjerenstva mons. Parente veli: ‘Punom sviješću mogu ustvrditi da je o. Balić bio glavno oruđe u rukama Duha Svetoga. Doista, njegov optimistički i dobro utemeljen iskorak bio je odlučujući u nadilaženju mogućih dvojba oko definiranja’«, kazao je teolog dr. Aračić.
I oni koji se u potpunosti nisu slagali s njime, poput mons. Gerarda Philipsa koji je bio njegov suparnik u izradi koncilskoga teksta o Mariji, nije negirao da je o. Balić objavio vrijedne teološke prouke o Marijinu uznesenju koje su naišle na dobar prijem u crkvenim krugovima te je ustvrdio: »Balićevi brojni radovi tvore jedan od najvažnijih doprinosa u proučavanju nauka o uznesenju.«
Kao član Povjerenstva za proglašenje dogme i po svojim proučavanjima bio je svojevrstan glasnogovornik Marijina uznesenja. »Pitanja o kojima je raspravljalo sub secreto znao je na znanstven način predstaviti u svojim člancima po teološkim revijama na različitim jezicima. Sa svojim suradnicima istraživao je srednjovjekovne kodekse u europskim bibliotekama o Marijinoj smrti i uznesenju. Rezultate je objavio u dva velika sveska na oko tisuću stranica. Objelodanio je i dva srednjovjekovna rukopisa o Marijinoj besmrtnosti i o tjelesnoj smrti. Rezultati njegova istraživanja mogu se sažeti: i za Mariju smrt je posljedica njezine ljudske naravi. Tu činjenicu svjedoče sveti otci, poučavaju teolozi, pisci i propovjednici, vjeruje vjernički puk, izražava liturgija, ispovijeda vjera Crkve, nakon smrti njezino je tijelo uzneseno u nebesku slavu budući da je bilo prebivalište Sina Božjega«, govori dr. Aračić o Balićevu doprinosu u mariologiji, u kojoj je ostavio trag i tijekom Drugoga vatikanskoga koncila, jer je njegov »rukopis« moguće pročitati u 8. poglavlju dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium«.
