Kako govoriti o Istini u svijetu mnoštva različito obojenih »istina«? Tako bi se mogao povući facit nakon veoma izazovna međunarodnoga znanstvenoga skupa »Komunikacija istine u post-globalnom svijetu« koji je održan u petak 10. lipnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, i koji je bio nesvakidašnji već i po tome što njegovu organizaciju potpisuju tri visokoškolske institucije: zagrebački i sarajevski Katolički bogoslovni fakultet te Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani. Skup je otvorio dekan KBF-a u Zagrebu dr. Josip Šimunović.
Upravo je gošća iz Ljubljane dr. Mateja Pevec Rozman s Katedre za filozofiju Teološkoga fakulteta otvorila simpozij i njegovu prvu sesiju uvodeći u neke temeljne koordinate (post)globalizacije, uključujući i pitanje koje se provlačilo prvom sesijom skupa: Može li se uopće govoriti o postglobalizaciji; i ako da, je li riječ samo o završenoj globalizaciji ili o novom razdoblju koje uključuje nove dvojbe, ali i nove prigode?
Gošća iz Slovenije iznijela je tri obilježja koja smatra posebno znakovitima za sadašnji trenutak i koja su se provlačila kroz čitav skup. Prvo od njih je jačanje individualizma, koji »zagovara gledište da svatko ima pravo razviti vlastite izražajne oblike, posebne stilove života, a odluka o tome nije ishod racionalnoga razmišljanja, nego osobnih osjećaja«. Drugo je obilježje »jačanje ‘instrumentalnoga uma’«, koji »radi kao instrument ili oruđe da se postigne određeni cilj, bez obzira na njegovo racionalno opravdanje«. Riječ je o logici korisnoga, uporabljivoga, koja briše etička načela i kadra je ugroziti i samu slobodu. I treće je obilježje sadašnjega trenutka spoznajni i moralni relativizam, uvjerenje da ni jedna istina i ni jedna norma nije konačna.
Jasno je da svijet i društvo, kad bi se ta tri gledišta uzela dokraja dosljedno, ne bi mogli funkcionirati. Zato je dr. Pevec Rozman ustvrdila: »Svi suvremeni izazovi, uključujući probleme i neizvjesnosti, također su nove prigode za bolje, humanije društvo. Stoga je temeljno pitanje postglobalne kulture zapravo kako u promijenjenim okolnostima očuvati čovjekovu ljudskost, njegovo dostojanstvo, njegova prava, dužnosti i slobode koji mu pripadaju kao stvorenju stvorenu na Božju sliku.« Kao primjer da neki razmišljaju u tom smjeru predstavnica ljubljanskoga Teološkoga fakulteta navela je škotsko-američkoga filozofa Alasdaira MacIntyrea.
Na izlaganje dr. Pevec Rozman dobro se nastavilo predavanje koje potpisuju dvojica filozofa s KBF-a u Zagrebu, dr. Ivan Dodlek i dr. Nenad Malović. Tematizirali su napetosti između globalizacije odozgo i globalizacije odozdo.
Dok prvu na krilima instrumentalnoga uma i neoliberalne paradigme promiču globalne strukture i institucije, promičući ujedno »homogenizaciju društava i kultura«, globalizacija odozdo može se shvatiti kao odgovor na negativne aspekte globalizacije odozgo. Riječ je o »alterglobalizacijskom pokretu različitih organizacija civilnoga društva… koji nastoji utvrditi zajedničke strategije djelovanja«. Taj pokret nije protivnik globalizacije, koju smatra nepovratnom, nego želi biti njezin korektiv, ističući važnost lokalnoga (»glokalizacija«), nacionalnoga, solidarnosti među ljudima…
Nositelji globalizacije odozdo zasnivaju svoje djelovanje na traženju konsenzusa, koje se pak zasniva na »teoriji komunikativnoga djelovanja Jürgena Habermasa«, koja je »srednji put« između dva a priori pristupa: transcendentalnoga, religijskoga i naturalističkoga subjektivnoga. Taj je pristup »proceduralan«: istina ne postoji a priori, nego je u interakciji subjekata. Predavanje, koje je na skupu izgovorio dr. Dodlek, završava pitanjem može li taj pristup, ipak lišen transcendencije, lišen religioznoga, mobilizirati i homogenizirati one koji bi željeli korigirati globalizaciju odozgo. Religiji taj pristup, međutim, priznaje mjesto sudionika u procesu traženja istine.
No prije toga su, u drugoj sesiji, iznesena dva filozofska pregleda. Profesori sa zagrebačkoga KBF-a dr. Alojz Čubelić i dr. Danijel Tolvajčić predstavili su razumijevanje istine kod Augustina i Tome Akvinskoga, a dr. Boško Pešić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku govorio je o Kantovu i Heideggerovu poimanju istine. Uzmu li se spomenuta predavanja u cjelini, jasno se uočava put koji je od grčkoga »physis«, u izvornom grčkom smislu »pokazivati sebe«, »stajati u sebi« (dr. Pešić u uvodu u izlaganja), preko tomističkoga »slaganja duha sa stvarnošću«, subjekta spoznaje i njezina objekta, doveo do svojevrsne samodostatnosti spoznajućega subjekta koja je u konačnici dovela do odbacivanja pokušaja spoznavanja objektivne istine, do odbacivanja metafizike, transcendencije, Boga.
»Jedan Bog – tri monoteističke religije – jedna ili tri istine?« naslov je predavanja u kojem je dr. Tomislav Kovač, također u drugoj sesiji, propitivao mogućnost da židovstvo, kršćanstvo i islam u svojem dijalogu utvrde temeljne istine koje bi im bile zajedničke.
Polazište predavača u spomenutoj trećoj i završnoj sesiji bilo je jasno: po vjeri se spoznaje Istina koja oslobađa, a to je sam Bog. U njemu i druge istine imaju svoj temelj. No kako priopćavati tu Istinu u postglobalnom svijetu? Troje predavača – tri komplementarna doprinosa odgovoru. Dr. Jakov Rađa sa zagrebačkoga KBF-a govorio je o ulozi imaginacije u predstavljanju istine u postglobalnoj kulturi te je na neki način utro put prema odgovoru na teškoću koja je podosta došla do izražaja za vrijeme skupa: da je, naime, konceptualno, racionalno mišljenje daleko suvremenomu čovjeku. Nije tako sa slikovitim govorom, koji ga je kadar pokrenuti. Manje docirati, više evocirati, glasio bi krajnje pojednostavnjen prijedlog dr. Rađe.
Dr. Branko Murić sa zagrebačkoga KBF-a govorio je o svjedočenju kao priopćavanju istina vjere. Već na semantičkoj razini svjedočenje podrazumijeva izlazak iz sebe onoga koji svjedoči te temeljno povjerenje onoga tko prima svjedočanstvo. Druga razina značenja te riječi odnosi se na sudsku praksu, gdje vjerodostojnost svjedoka za sudca znači veću vjerojatnost istinitosti svjedočanstva. Treća je razina svjedočenja »martirija«: svjedok iza Istine za koju svjedoči stoji svim svojim bićem, pa i pod cijenu vlastitoga života, pod cijenu mučeništva.
Iz tehničkih je razloga dr. Nataša Govekar, slovenska teologinja na čelu Teološko-pastoralnoga odjela vatikanskoga Dikasterija za komunikaciju, koja se skupu obratila preko internetske platforme, govorila posljednja. Sadržaj njezina predavanja, umijeće kontemplacije kao način predstavljanja istine, svakako je jedan od odgovora na zastranjenja instrumentalnoga uma i na jednostranost individualizma. Kontemplativni pogled – rekla je među ostalim – ne promatra stvari i druge kao one koji su u funkciji mojega »ja«, nego nastoji proniknuti u vrijednost i najdublji smisao njih samih. Tako se čovjek otvara drugima i Drugomu.
Komunikolog dr. Danijel Labaš s Fakulteta hrvatskih studija postavio je u svojem predavanju o »istini u doba digitalnih medija« pitanje odgovornosti za istinu u medijima, koju snose kako novinari tako i publika, tim više što publika – svi mi – danas više nije samo pasivni korisnik, nego i stvaratelj medijskoga sadržaja. Predavač je u tom kontekstu postavio i pitanje virtualnih identiteta na društvenim mrežama. »Što je istina o nama? Tko sam ja kad sam ‘online’? Nisu li svi ti moji identiteti (na društvenim mrežama) površni, možda i lažni«, upitao je predavač. I još: »Jesmo li uvođenjem novih pojmova, kao što je ‘post-truth’, i mi sami odustali od istine.« Istina, međutim, nema alternative. »A mi smo odgovorni za istinu i u doba ‘postistine’. I to nije alternativna činjenica, nego je činjenica.« Za kraj je dr. Labaš parafrazirao onu Augustinovu: u unutarnjem čovjeku, u najdubljim dijelovima čovjekova srca, prebiva Istina. »Priznali to mi ili ne priznali«, poentirao je predavač.
