Varljiva sličnost riječi poricati i proricati pronicljivu umu odaje posvemašnju različitost dvaju pojmova. Nije to teško razumjeti. Poricanje vodi porocima, a proricanje proroštvu. Jasno je kao dan da je lakše tešku situaciju poricati i praviti se da ne postoji ili, kako se zna reći, »gurnuti ju pod tepih«. Samo što je problem što se čovjek preko toga »brdašca« može dobrano oplesti na pod – koliko je dug i širok. I završiti s veoma teškim posljedicama.
Poricanje se najčešće događa kada se dogode i strašne situacije, kada čovjeka pogodi teško zlo. I nije to problematično ako traje kraće. Potrebno je vrijeme za prihvaćanje novoga stanja stvari, nije to lako! Na primjer, kod smrti voljene osobe dobro je poznat onaj osjećaj iščekivanja kada će se pokojnik pojaviti na vratima, poslati poruku ili nazvati. Tako čovjeku dođe i s manje ozbiljnim situacijama. U redovito konfliktnim situacijama koje se ne rješavaju s ljudima s kojima čovjek živi, recimo. Postoji sukob, ljudi su ga (zbog komocije, najčešće) odlučili ignorirati te poriču ozbiljnost situacije – sve dok ozbiljno ne eskalira.
Nije dobro da to vrijeme potraje predugo, inače dolazi do rizika zatvoriti se u neki vlastiti mali svijet unutar kojega se čovjek osjećamo sigurno. Problem je što taj svijet nije stvaran, a sve što je nestvarno nije korisno ni dobro na duge staze. Važno je učiniti korak prelaska, tranzicije s poricanja na proricanje. Biti prorok znači biti Božjim glasnikom u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru. Naviještati Božju slavu i onda kada ona uključuje paradoks, naizgled nespojive pojmove, na prvi pogled nevjerojatne kombinacije događaja. Tada ljudi žive kao pravi ljudi evanđelja – u istini, pravednosti, milosrđu i ljubavi! Stoga, proričimo umjesto da poričemo!
