Kad Gospodin čovjeku podari dug život i dobro zdravlje koje ga prilično služi i u »zlatno doba«, može samo zahvaljivati za svako jutro i svaku godinu, za svaku sitnu radost i ljude koji ga okružuju. Među takvima je Štivičanka Terezija Blažetić koju svi zovu Tera. Ljetos, na svetu Mariju Magdalenu, zaštitnicu župe, zakoračila je u 90. godinu. Ove jeseni malo je »usporila« jer godine čine svoje pa je hod oprezniji, ali srce jednako živo i veselo kao u mladosti.
Na stolu pred Terom je adventski vjenčić, u ruci krunica, koju rijetko ispušta. Uz poslijepodnevnu kavu, počinje nizati sjećanja:
Objašnjava kako bi se ispuhalo kokošje jaje, napravili se otvori za krila i rep koji su se pravili od čvrstoga »naplisiranoga« papira i provukli kroz tu ljusku. Kljun se pravio od mrkve, oči od bibera u zrnu, a glava od tijesta. Tada su u kućama bile drvene grede, tavanice. Oko goluba bi se vezao konopac koji bi se pričvrstio i na sobna vrata i na gredu. Kad bi se vrata otvorila, golub bi poletio dolje, a kad bi se zatvorila, on bi poletio prema tavanici. Time su se djeca veoma zabavljala. Radovali bi se i ukusnoj pogači koja se pekla u posudi u »vanjskoj« peći. Na tijesto se stavljala ruža od drugoga tijesta koja je krasila gornji dio. Pogača se rezala prije badnje večere po sredini, ali se ostavljala nerazrezana donja kora. Od voska bi se na gredi tavanici pravili križići, a najstarije muško i žensko čeljade u »peškiriću« bi digli pogaču do križića, raspolovili je do kraja, poljubili i tek onda nosili na stol.»Joj, diko, nije se nekada pila kava. U adventu se više postilo, zajedno molilo, snijega je bilo daleko više nego u ovo doba. ‘Prtilo’ se do crkve, ali nismo propuštali zornice. Radovali bismo se Božiću baš kao djeca, a posebno kad bi se na Badnjak napravio golub koji je letio po sobi.«
Baka Tera se prisjeća i unošenja slame na Badnjak.
»Donosio ju je najstariji muškarac u kući. U sobi ga je dočekivala najstarija ženska osoba. On pokuca i kaže: ‘Faljen Isus i Marija’ Ona odgovara: ‘Na vijeke!’ Muški će: ‘Sretan Božić i Nova godina!’ Žena pita: ‘Šta nam nosiš?’ On odgovara: ‘Žitni rod i marveni plod i od Boga zdravlje i veselje.’ To ponove tri puta, a onda ga ženska osoba posipa pripremljenim sjemenjem žitarica koje je obitelj uzgajala u polju. Slama se stavljala pod stol.«
Zaiskrile baki Teri oči kad se sjetila djetinjstva i mladosti, valjanja u slami, skromne smreke i ukrasa: medenjaka, oraha, sitnih jabuka, lančića od papira… I svi bili zadovoljni. Skromnije se živjelo, kaže, ali kuće su bile »pune svita i dice«. Nakon zajedničke molitve i večere čekala se polnoćka. Crkvom su odjekivale prekrasne hrvatske božićne pjesme, a onda bi se ispred crkve raširilo veliko šokačko »šetano kolo«. I u svojoj devedesetoj Tera se sjeća staroga napjeva kola »Marko konja poji za gradom na vodi«. Svi su svima čestitali Božić, ljubilo se, nazdravljalo, posjećivala rodbina i prijatelji po kućama. Nitko nije bio virozan, nitko se nije žalio. Baš kao što pjesma kaže: »Radujte se, narodi.« Svi su se radovali novorođenomu Kralju, a brige su se zaboravljale.
