U pisani kulturni rad Hrvata ne pripada samo ono što je objavljeno na hrvatskom jeziku, nego i ono što su Hrvati objavili na tuđim jezicima, pa tako i među kršćanske oblikovatelje kulture ulaze mnogi hrvatski katolički intelektualci koji su diljem svijeta na raznim jezicima, najviše na španjolskom i engleskom, pronosili istinu o Hrvatskoj, hrvatskom narodu, njegovoj kulturi i političkim stremljenjima. Najviše ih je bilo i ima ih u SAD-u, Kanadi i Južnoj Americi, poglavito u Argentini, no i u drugim državama, među njima i Brazilu. A tu je uz isusovca Josipa Dinka Mravka među poratnom emigracijom najistaknutiji bio svećenik Damjan Rodin.
Rođen je 30. listopada 1910. u Prvić Luci. Gimnaziju je završio u Šibeniku, bogosloviju polazio u Splitu i Ljubljani, a za svećenika je zaređen 1935. Pjesnik Baltazar Vijolić (1891. – 1958.) posvetio mu je pjesmu »Mladomisniku«, u kojoj su i stihovi: »Postao Grad si na gori. Zvijezda. Čudesna nada. / – Čeka Te narod Tvoj – divan al polomljen cedar. / Crne ga izjedaju misli. Slomljen od besplodnog rada / Ne zna više da bude ni poletan ni vedar. // Al nemoj klonuti – Uprav teška Te traži staza. / Zar da objesiš harfu o vrbe Babilona?! / – Budi neumoran sijač! Iza bura i mraza / zlatni ćeš vidjeti usjev. Čuti ćeš uskrsna zvona. / Naprijed! – Dok eto odjeven u posvećeni bisus / žrtvuješ Prvenac Ljubavi i Boli / božanskog Jaganjca – isti Jaganjac Isus / počimlje s Tobom borbu i za Te žarko moli.«
Kao mladi svećenik snažno se angažirao i za uspješan završetak gradnje Sv. Marije Magdalene u Šibeniku. Surađivao je časopisu »Katolik«. U vrijeme rata bio je dušobrižnik hrvatskih radnika u Njemačkoj, a 1947. dolazi u Brazil, u Rio de Janeiro, gdje je razvio veliku aktivnost, pomažući mnogim Hrvatima koji su se useljavali u tu zemlju. Odmah nakon dolaska osnovao je i uređivao dvojezični hrvatsko-portugalski »Marijin hrvatski vjesnik – mjesečnik Hrvatske katoličke akcije u Brazilu«, koji je međutim izišao u samo šest brojeva 1947./1948. Godine 1959. osnovao je gimnaziju »Brazil-Hrvatska« u predgrađu Rija koje nosi naziv Senador Camara, a 1963. Dječji dom kardinala Stepinca izgrađen u naselju nazvanom Vila Croacia, u ulici Dalmacia. Tu je 1986. osnovan istoimeni nogometni klub za djecu i mladež, koji i danas djeluje. Isto tako, u župi Gospe od Lapa osnovao je centar za borbu protiv ovisnosti. Godine 1966. otvorio je Hrvatsku bolnicu u Sepetibi.
Bio je veoma cijenjen pa su ga gradske vlasti Rija imenovale počasnim građaninom i odredile da jedna favela u Riju dobije ime »Bario Croacia«.
Osim u hrvatskom tisku, pisao je i u brazilskom. Više članaka o Hrvatskoj i zemljama iza »željezne zavjese« objavio je u katoličkom listu »A cruz«. Bio je i njihov izvjestitelj s raznih događanja, pa tako i s Euharistijskoga kongresa u Barceloni 1952. Godine 1960. objavio je na portugalskom knjigu »Croácia, sua história na história da civilizaçăo do Ocidente – Hrvatska, njezina povijest u povijesti zapadne civilizacije«, u kojoj je donio domovinsku i nacionalnu povijest i prikazao najvažnije predstavnike i odlike hrvatskoga duha.
Kao prijatelj i štovatelj bl. kardinala Stepinca, često je o njemu pisao, ističući ga kad god je mogao kao čovjeka sveta života, a godine 1953. objavio je brošuru »Arcebispo Stepinac e sua patria Croacia – Nadbiskup Stepinac i njegova domovina Hrvatska«. Iste godine tiska i svezak »Croácia – terra de santos e martires – Hrvatska – zemlja svetaca i mučenika«. Na temelju nje objavio je 1954. na nizozemskom, francuskom i njemačkom brošuru »Hrvatska – veliki koncentracijski logor u komunističkoj Jugoslaviji«, u kojoj je, uz prikaz hrvatske borbe za slobodu, donio zemljovid s prikazom mjesta tadašnjih logora i zatvora.
Vinko Nikolić izvješćuje u »Hrvatskoj reviji« 1952. da je Rodin bio napisao knjigu »La grandeza de Espana de hoy, vista por un extranjero – Veličina današnje Španjolske pogledom stranca«, koja je trebala biti tiskana u dvadeset tisuća primjeraka, u kojoj je i poglavlje »Espana y Croacia – Španjolska i Hrvatska«. Nedostupan je podatak je li knjiga zaista tiskana, ali spomenuto poglavlje tiskano je na španjolskom u »Hrvatskoj reviji« 1952. Osim povijesnoga pregleda odnosa i kulturnih prožimanja, donio je i objekcije o odnosima Hrvata i Španjolaca u XX. st. Bio je povjerenik »Hrvatske revije« u Brazilu, gdje je objavio nekoliko kraćih tekstova na hrvatskom, te suutemeljitelj i povjerenik Hrvatskoga narodnoga odbora za Brazil.
Bio je »neumorni i požrtvovni hrvatski kulturni radnik«, kojemu bijaše »vrhovni ideal: Bog i Hrvatska« (V. Nikolić). Umro je 8. svibnja 1968. u Riju de Janeiru. U lijes su mu položili bočicu s hrvatskim morem i pregršt hrvatske zemlje.