Prikupljajući blago neretvanskoga kraja, kolekcionar Mario Talajić pronašao je u Glasniku Srca Isusova iz 1940. godine nekrolog učiteljici Anki Bebić koji hvali njezin život, pun kršćanskih vrlina i zasluga. To ga se duboko dojmilo, tim više što je uz o. Antu Antića na njezinu ispraćaju bio i don Mirko Talajić, njegov daljnji rođak. Budući da je pokojničin grob u lošem stanju, a iduće se godine slavi 250. obljetnica crkve sv. Ante u Novim Selima kod Metkovića, početkom ove godine Mario je s kćerju Petrom Talajić pokrenuo inicijativu da se obnovi Ankin grob kao dio projekta uređenja okoliša crkve. Kako bi se sadašnji župnik upoznao sa svetačkim životom učiteljice Anke, Petra Talajić napisala je prigodan tekst, priloživši uza nj izvore za poznavanje života Anke Bebić. Tim više što se njezino ime nalazi na popisu kalendara makarskih mučenika i Božjih ugodnika u zborniku »Kačić«.
Anka Bebić rođena je 25. rujna 1899. u Novim Selima u katoličkoj obitelji s osmero djece. »Ona je već u prvim godinama života pokazivala znakove kasnije velike ozbiljnosti i duboke pobožnosti«, naveo je o. Stjepan Vučemilo u listiću »Dobri otac Antić« 1989. godine. Nakon osnovne škole nastavila je školovanje na Visu. U Sarajevu je 1920. godine završila učiteljsku školu kod sestara Kćeri Božje ljubavi. Kao učiteljica prvo je godinu dana službovala u rodnom mjestu, odakle je dobila premještaj u Drvenik kod Makarske. Kasnije je poučavala u više dalmatinskih mjesta: Drveniku, Krvavici, Makarskoj, Plina-Zavali, Vrgorcu i Metkoviću. U 2. broju župnoga lista župe sv. Ilije u Metkoviću iz 1971. u članku o Anki, koji potpisuju »Anka i Miljenka«, stoji da je svima činila samo dobro; trudila se djecu odgajati i poučavati tako da se izgradi dobar karakter, posjećivala je bolesne i pomagala siromašnima. U Krvavici, Makarskoj, Plina-Zavali i svagdje posebnu je brigu posvećivala siromašnima, s kojima je dijelila svoj dnevni obrok. Posebno se trudila odgojiti učenike u dobre ljude i korisne članove zajednice. Kršćanski život koji je dubinski živjela pokazivala im je primjerom, izvijestilo je spomenuto glasilo. Anka je svaki dan pohađala misu i pričešćivala se, molila je časoslov koji mole redovnici i krunicu te je vodila dnevnik, od kojega su, nažalost, očuvani tek ulomci. Kada je god bilo moguće, probdjela bi sat klanjanja pred Presvetim. Pod vodstvom duhovnika o. Ante Antića položila je privatni zavjet čistoće. Kao i sv. Mala Terezija, sav svoj život prikazivala je kao žrtvu za svećenike. Za siromašne je obitelji prikupljala pomoć u Podmlatku Crvenoga križa. »Za 5 godina njezina rada u Krvavici stiglo je u to seoce za djecu 11.194 dinara, a raznih živežnih namirnica preko 18 kvintala. Osim toga, razdijelila je na stotine ženskih, dječjih haljina, dječačkih odijela, cipela, kaputa«, zapisao je o. Stjepan Vučemilo u glasilu postulature oca Antića.
»Ljubim Te, Bože moj. Učini me svojom vjernom robinjom. (…) Želim te ljubiti, dobri Bože, i to me ispunja željom za patnjama. Pomozi mi da ti žrtvujem i zdravlje i život. (…) Trpjeti, dragi Isuse, trpjeti i to upravo toliko koliko ti želiš. Volim te. Blagoslovi me. (…) Svaka bol, pa i bol srca lakše se podnosi ako se na nju privije blagi melem volje Božje. (…) Molim ga da u moje srce zasadi svoj križ, na njem da raspne mene i da stavi ovaj natpis: ovo je žrtva moje ljubavi. (…) Htjela bih mnogo živjeti, ali samo zato da mnogo trpim i mnogo ljubim.«»Dobri otac Antić«, kako je već godinama nazivan sluga Božji fra Ante Antić, bio je duhovnik mnogim osobama. Među njima je bila i Anka Bebić. O. Vučemilo zabilježio je da je o. Antić bio duhovnik i skupini učiteljica. Za njih je redovito organizirao duhovne vježbe, primao ih je na razgovor i ispovijed te im pisao duhovna pisma. »Te su učiteljice često polagale privatni zavjet čistoće, a bile su i članice franjevačkoga svjetovnoga reda. Skupa s o. Antom u mjestima u kojima su djelovale samoprijegorno su pomagale siromašnim obiteljima i djeci«, stoji u glasilu iz 1989. povodom 50. godišnjice smrti Anke Bebić. O duhovnu vodstvu o. Antića nije svjedočila samo rodbina Anke Bebić, nego i mnogo pisama, od kojih je većina izgubljena. O. Antić posjećivao je Anku dok je bila bolesna.
»U njezinu se je odgajanju uvijek zrcalio pravi i iskreni katolički duh. To se vidi osobito po tome što su njezini učenici učinili na hiljade žrtvica za sv. Crkvu, za misije i što je više njezinih učenica prigrlilo redovnički stalež«, zapisano je u istom broju glasila. Postavljajući pitanje zašto je Anka Bebić sve to činila, pisac članka u »Gospi Sinjskoj« ocrtao je njezin duhovni lik: »Anka Bebić bila je djevojka fina osjećaja, nježne savjesti, ali – što je najglavnije – ona je bila djevojka duboke vjere, velike pobožnosti i žarke ljubavi prema Bogu. Ova velika ljubav bila je pokretač svega njezina djelovanja.« Oni koji su je susretali već u najranijoj mladosti vidjeli su u njoj osobu za koju je ova zemlja samo ljestve po kojima se penje u nebo, živeći s Bogom i u Bogu. »Ona je – poput sv. Male Terezije – bila mala loptica u rukama Božje Providnosti«, zaključio je autor članka o pokojnoj Anki u glasniku »Gospa Sinjska«.
Na pragu vječnosti
Već kao mlada učiteljica Anka Bebić bila je slaba zdravlja. Karcinom joj je zadao odlučujući udarac. Iako je 1939. podvrgnuta operaciji, nije se uspjela oporaviti. Preminula je u 40. godini, baš na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada. Izvori svjedoče da je bolest podnosila s velikom strpljivošću. Na umoru je bila okružena rodbinom u molitvi, među kojom je bio i don Mirko Talajić. »Sve vas manje vidim… glasnije moli… sve vas slabije čujem…« bile su joj posljednje riječi. »Vijest o preranoj smrti nastavnice napunila je velikom tugom svakoga tko ju je poznavao. Te je noći prestalo kucati ono srce koje je izgaralo od ljubavi za Boga i bližnjega; te su se noći zatvorile oči koje su majčinskim pogledom bdjele nad životom tolike povjerene djece«, zapisano je u glasniku »Gospa Sinjska«. Nakon Ankine smrti otac Antić izdao je spomensličicu u kojoj je zapisao: »Svoj je život prošla čineći dobro. – Svakome je bila na izgled svojom molitvom, trpljenjem i radom. – U svome životu posutu trnjem sve je primala iz ruke Božje.«
O pedesetoj obljetnici smrti u rubrici »Naši uzori« glasila postulature sluge Božjega Antića o. Vučemilo zaključio je mišlju da se »miomiris njezine svetosti i dalje osjeća«. Godine 1971. Anka i Miljenka, potpisnice članka u župnom listiću sv. Ilije, završile su mišlju o o. Antiću i njegovoj duhovnoj kćeri Anki: »Nećemo li ih možda, jednoga dana gledati na oltaru!?!« Time se Anka Bebić pridružila rukovetu Božjih ugodnika koji još žive u sjećanju, kao što i čekaju da se njihov život pomnije poruči kako bi donio plodove i desetljećima nakon što su se preselili u vječnost.
Makarska, 12. III. 1929.
