Dok se šire mirisi s adventskih štandova, s mnogih strana kao da vrišti: Apokalipsa je pred vratima! Dojam nadolazeće propasti posebno je izražen i u Hrvatskoj. Prate ga nesigurnost, populizam, migracije, ekstremizam, ekonomske nestabilnosti, financijske krize. Općenito na Zapadu, iako nema »pravih« ratnih sukoba, postoji dojam da je na djelu konstantno ratno stanje, a mnogi žive kao da nade nema, da je sve gotovo, da je cijeli Zapad (ne samo Hrvatska) mrtav, jalov, bez budućnosti. Nažalost, na tu rezignaciju nije imun ni dio kršćana, bez obzira na jasnoću adventske nade.

Kršćani poznaju nadu, ali ne samo onu koja je vezana uz univerzalnu ljudsku želju koju karakterizira čežnja za razrješenjem osobnoga teškoga stanja, nadu u neku vrstu katarze, spasa, prekida osobne muke, ali i siromaštva, gladi, ratova… Oni poznaju nadu koja je dala odgovore i na pitanja kako i zašto – a odgovor je »Put, Istina i Život«.

No kroz prizivanje apokalipse, kraja, uvijek se priziva i rađanje vođe, lučonoše, koji će navodno donijeti pobjedu, promijeniti neko neodrživo stanje. Apokaliptički poziv je tu, a s njim se pojavljuju i moderni »mesije«. Ne nedostaje ih: raznih boja, vrsta, političkih predznaka, programa i zanimanja. Svi obećavaju, znaju baš pravi način, točan recept, prepametni su, obrazovani, strastveni, ma sve. I dok ljudi političare sve više prestaju gledati kao ljude koji imaju rješenja za njihove probleme, a prema duhovnim autoritetima općenito gaje skepsu, okreću se često onima koji nude (pre)jednostavna rješenja. No odgovori se danas traže s još jedne strane: među onima koji posjeduju znanje pa će tako moći ponuditi znanstvene i utemeljene teorije o tome što napraviti i kako živjeti. Oni nude i jednostavan recept za bratstvo među ljudima, poput: budimo pametni, razgovarajmo, njegujmo slobodu izražavanja i imamo šanse stvoriti dobar svijet. Tko se to igra mesije ususret rođendanu istinskoga Spasitelja?

U Hrvatskoj je nedavno predstavljena knjiga kanadskoga autora, kliničkoga psihologa i sveučilišnoga profesora Jordana B. Petersona koja je u Verbumovu izdanju postala iznimno prodavana u Hrvatskoj, s nakladom od čak 11 000 primjeraka u prvih nekoliko tjedana prodaje. Ta knjiga koja nudi 12 pravila za život kao protuotrov kaosu i za koju se tvrdi da je tu »sve što čovjek treba znati«, bila je na vrhu prodajnih lista i većih svjetskih trgovina poput »Amazona«, a Peterson je u kratkom vremenu postao najprodavaniji autor u povijesti svoje rodne Kanade. Riječ je o autoru kojega mnogi, uključujući i neke kršćanske mislioce, stavljaju u red najvećih i najutjecajnijih trenutačno živućih intelektualaca na kugli zemaljskoj. Ne samo to, na više utjecajnijih kršćanskih portala osvanuli su tekstovi s tvrdnjama da Peterson radi onaj posao koji bi trebala raditi Crkva, dapače da ga radi i bolje od Crkve, a nerijetki su i komentari da je Peterson u posljednje vrijeme priveo kršćanstvu više ljudi nego sam Papa. Jordan Peterson dio je zanimljivoga fenomena koji se u posljednje vrijeme javio u SAD-u, a dio je šire slike o društvu, sveučilištima, odnosu prema znanju, racionalnosti i religiji, o snažnim podjelama koje karakteriziraju društva Zapada i načinu na koji Zapad smatra da ih je moguće riješiti. Riječ je dijelom o fenomenu javnih intelektualaca, međutim za razliku od onih koji su prepoznatljivi ali ni po čemu pretjerano kontroverzni u akademskom i u javnom prostoru, a dio su glavne struje, Peterson je dio kruga javnih intelektualaca koji se, recimo to tako, nalazi na rubu.

»Sloboda je ropstvo«

Sve je počelo prošle godine s jednom poprilično nadrealnom situacijom na fakultetu Evergreen State College na kojem je profesor evolucijske biologije Bret Weinstein napisao dopis svojim nadređenima o takozvanom Danu odsutnosti. On se, naime, usprotivio načinu na koji se te godine trebao održati dan kad su, umjesto manjinskih rasa, bijelci morali ostati kod kuće. On je kao bijelac ipak toga dana došao na fakultet, međutim, umjesto razgovora, nastali su masovni neredi, optužen je za rasizam, fašizam, mizoginiju, studenti su okupirali kampus, zatvorili dekana, organizirali straže naoružane bejzbolskim palicama da se profesoru zabrani ulazak na kampus – pa je nastavu održavao u parku. Nastao je skandal koji je podijelio javnost na crti borbe za slobodu govora. Weinsteinu, koji se deklarira kao lijevo orijentirani intelektualac, nije bilo dopušteno izložiti svoju stranu priče pa je došlo i do senatskoga saslušanja, tužbe i otkaza koji su zbog neizdrživoga pritiska dali on i njegova supruga. Malo sjevernije, slično se dogodilo i Petersonu. On se pak usprotivio kanadskomu zakonu C16 koji je propisao da se takozvane transrodne osobe mora oslovljavati »njihovim« zamjenicama, a ako tko ne udovolji tom zahtjevu, može se smatrati da je počinio kazneno djelo diskriminacije. Peterson je snimio video na YouTube servisu u kojem je rekao da je zakonsko naređivanje kako će se govoriti izravan napad na slobodu govora i na sam jezik. Sve je završilo neviđenim skandalom: fakultet nije bio voljan zaštiti Petersona, a čak je i asistentica koja je prikazala video Petersonova intervjua na televiziji na nastavi komunikološkoga kolegija pozvana na saslušanje »Ureda za inkluzivnost, različitost i jednakost«. Optužili su ju da ugrožava fakultet jer promovira netoleranciju, međutim ona je razgovor snimila i snimka je izišla u javnost. Budući da se radilo o saslušanju koje je više sličilo na ispitivanja starih istočnoeuropskih tajnih policija nego na fakultetski odbor zapadne države, to je dodatno ojačalo Petersonove argumente. Nakon što je i on morao na senatsko saslušanje u Kanadskom parlamentu, počeo je snimati velike količine video materijala u kojima je počeo iznositi svoja mišljenja, čime je stekao golemu popularnost. Politički bljedunjavo kanadsko društvo snažno se podijelilo na istom pitanju slobode govora kao i američko. Petersona je instantna popularnost ipak zaštitila od otkaza, iako je arsenal napada na njega bio sličan, pa mu se pripisivalo da je transfob, homofob, fašist, rasist, pripadnik krajnje desnice…

Jordan Peterson dio je zanimljivoga fenomena koji se u posljednje vrijeme javio u SAD-u, a dio je šire slike o društvu…

Peterson je iz kršćanske perspektive sasvim sigurno zanimljiv. Za njega se mogu pročitati i komentari da je »svetac«, »spasitelj zapadne kulture« i slična pretjerivanja. Taj se profesor zapravo kreće u području psihologije koja je njegov primarni predmet znanstvenoga interesa. Fenomene znalački povezuje u tumačenja odakle izvire mišljenje, uz snažnu povezanost s biblijskim primjerima. Njegovi argumenti polaze iz Jungova pristupa psihologiji gdje se mišljenje povezuje s mitovima i arhetipovima kao rezultatom ukupne ljudske povijesti iskustava. U seriji predavanja o Bibliji Peterson ju shvaća kao vrlo koristan set priča, ali ne kao onih koje su rezultat božanskoga djelovanja u svijetu, nego ljudskih predodžbi o stvarima koje su se stvarale i događale milenijima. Za sebe kaže da djeluje kao da Bog postoji, ali nema jasno stajalište o Bogu, iako o kršćanstvu ima dobro mišljenje. Ostavlja dojam da je on jedan od onih intelektualaca koji kršćanstvo gledaju kao dobar kulturološki okvir društva, ali u tom okviru ne nalaze mjesta za Boga. Njegov je govor zarazno logičan i prohodan pa njegova popularnost ne čudi. On neke stranice Biblije poput onih o Kajinu i Abelu toliko dobro uveže u psihologiju pojedinca i mnoštva te dovodi do korijena političkoga djelovanja, što kršćaninu također može djelovati hipnotizirajuće. 

»Rat je mir«

Peterson i Weinstein, uvidjevši da u glavnoj struji ne mogu doći do prilike za otvoreni govor, sišli su u prostor interneta. A taj karakteristični prostor na mreži s vremenom se počeo nazivati intelektualnim »dark webom«, što bi se u slobodnom prijevodu moglo nazvati »intelektualnom ilegalom na mreži«. Sam pojam skovao je poznati matematičar i brat Breta Weinsteina kad je u njegovu obranu objašnjavao zašto misli da SAD i Zapad općenito imaju problem koji je veći nego što se to čini, a riječ je o problemu koji se najbolje čita kroz fenomen tribalizma (organizacije plemenskoga tipa). U zanimljivoj studiji »Skrivena plemena – studija o polarizaciji društva u SAD-u« autorski tim znanstvenika Hawkins, Yudkin, Juan-Torres i Dixon zaključili su da se u SAD-u po više linija mogu prepoznati »plemena« koja međusobno malo ili slabo komuniciraju i čija se stajališta o bitnim pitanjima toliko razlikuju da je dijalog u najmanju ruku težak, ako ne i nemoguć. Među sedam detektiranih plemena otkrivena je i takozvana »iscrpljena većina«, koja u tim svojevrsnim kulturnim ratovima ipak ima kakav-takav potencijal za dijalog i želju da se ratovi ipak završe. No znanstvenici smatraju da je nužno da netko započne s povezivanjem potrganoga društvenoga tkiva. »Trebamo početi raditi na obnovi našega fragmentiranoga društva. Krenuti od ponovnoga povezivanja ljudi preko linija podjela, od lokalnih zajednica do izgradnje obnovljenoga osjećaja nacionalnoga identiteta: neke veće priče o nama«, tvrde autori.

Weinstein i Peterson pridružili su se čitavom klubu govornika koji danas obilaze svijet, sveučilišne kampuse i događanja na kojima debatiraju i diskutiraju s (ne)istomišljenicima. Pred otvorenim auditorijima promoviraju »opasne ideje« tvrdeći da se sadašnja društvena kriza može riješiti isključivo slobodnom razmjenom mišljenja i ideja, ma koliko one kontroverzne, rubne ili politički nekorektne bile. Oni bi valjda trebali biti krojači koji će ponovno tkati potrgano platno društava na Zapadu, oni koji će završiti kulturne ratove. Fenomen se toliko proširio na YouTube servisu da pojedini razgovori, koji traju i do tri sata, imaju stotine tisuća pregleda i na tisuće komentara, a njihovi autori ili širitelji na milijune pretplatnika koji prate te rasprave. Novac koji se vrti također je ozbiljan, honorari idu i do 30 000 dolara po nastupu, a primjerice na Patreon donatorskom servisu Peterson dobije oko 100 000 dolara mjesečno.

Šarolika »siva zona«

Ekipa s takozvane intelektualne sive zone na mreži uistinu je šarolika: od feministica koje kritiziraju današnji feminizam kao tvrdo ideološki usmjeren i dogmatski obojen stavovima poput rodne teorije, zatim uvjerenih ateista koji spas vide u detabuiziranju svih tema pa tako i onih o imigracijama i islamu, pa do kulturnih teoretičara koji raspravljaju o pitanjima osnovnih vrijednosti zapadne kulture, koju smatraju superiornom drugima i vrijednom očuvanja.

Karakteristični prostor na mreži s vremenom se počeo nazivati »dark webom«, u slobodnom prijevodu »intelektualnom ilegalom«

Ondje su, među ostalima, i liberali, libertarijanci i lijevi intelektualci koji smatraju da je današnja ljevica potpuno pojela samu sebe. Nije, dakle, riječ o nekoj homogenoj skupini ljudi, nego većinom o znanstvenicima i javnim govornicima koje donekle ujedinjuje to da je sloboda razmjene ideja i misli osnova zapadne kulture. Shvatili su da današnji mediji više nisu sposobni biti posrednik ideja u društvu, dapače da sa svojom brzinom i površnošću stvaraju jednodimenzionalne poruke koje služe isključivo za to da bi algoritmi brojili klikove koje će kasnije unovčiti jer mediji danas žive od podjela i emocija. U toj konstelaciji zapravo je prirodno da se Židovu imputira da je antisemit, ateistu da je religijski fundamentalist, klasičnomu liberalu da je rigidni desničar, marksistu da je branitelj kršćanstva… Zato je većina njih tražila prostor gdje mogu u dugim razgovorima što jasnije izložiti svoje pozicije i tako izbjeći nesporazume. Iako je to donekle uspješna taktika, a YouTube se pokazao kao pogodan medij za to, ne može se reći da oni na širem planu uspijevaju preokrenuti trendove. Naprotiv, na mreži oni pomalo okupljaju svoje fanatične pobornike koji su spremni svoje neistomišljenike utopiti u čaši vode. Velik broj ljudi koji ih slušaju i komentiraju nakon nekoga vremena prestaje slušati što govore i jednostavno se utabori pa onda izvlači mamce za publiku frazama »Shapiro uništava ovoga«, »Peterson rastura onoga« itd. Nije li zapravo i to tribalizam?

»Neznanje je snaga«

Tko bi mislio da će se uz današnje površne načine komunikacije ljudi ipak zainteresirati za govornike koji u razgovorima satima raspravljaju povezujući psihologiju, filozofiju, sociologiju, politiku, religiju i to ponekad na intelektualno vrlo visokoj razini. »Racionalnost je naše utočište, naša objava, naša nada, naša crkva«, otprilike kaže Sam Harris, jedan od popularnijih youtubera. Takvo stajalište vodi mišljenje da ljudi racionalnost promatraju kao posljednju instanciju koja je današnjemu čovjeku ostala na raspolaganju. Ako će se loše stanje doista riješiti kad se urede gospodarski, socijalni i ekonomski sustavi, zašto ostaje dojam da ti pametni ljudi na kraju dolaze do zaključka da nema zaključka i da zapravo nema rješenja, a time ni nade? Iako opredijeljeni za dijalog i želju da se društveni ratovi završe, oni nemaju recept kako to napraviti. Oni ponavljaju svoja stajališta i to je to. Ne stvaraju ni sljedbu, pokrete, ništa, idu okolo i govore. Dojam je da igraju na kartu proroka, međutim bez pravoga autoriteta koji ipak jamči samo istina. No ako istine nema, što je to zapravo? Svakomu tko želi pohvatati sva ključna pitanja o kojima se danas u društvu raspravlja, od odnosa religije i društva, seksualnih sloboda, feminizma, marksizma, komunizma, liberalizma, libertarijanskih pozicija i ateizma, i shvatiti s kojih pozicija dolaze i s kojim argumentima barataju, slušanje tih znanstvenika i govornika sasvim će sigurno biti korisno. Ako ništa drugo, upoznat će i lijeve i desne ideje koje predstavljaju inteligentni ljudi na koherentan, zanimljiv i uvjerljiv način. No ako netko misli da će otkriti neku novu istinu, smisao života, nadu za sutra, mogao bi se dobrano razočarati. I lijevi i desni intelektualci na tim skupovima s pravom plaču da su se ideje s vremenom degradirale i postale suprotnost same sebi. Ali tako je i trebalo biti, jer su jedino tako i mogle završiti nakon što su izvučene iz širega konteksta. Sve se danas, pa tako i ideje, jednostavno raspe, ili u prostoru virtualnih mreža ili među ljudskim »plemenima«. Od jedne cigle ne može se napraviti kuća. Racionalnost kao posljednja instancija znak je da je nešto opako krenulo po krivu, a svi ti ljudi isključivo u tom prostoru traže odgovore, čak i onda kad se pozivaju na Krista.

Pomalo je smiješno gledati kad im govor zapravo postane religijski i kako izbjegavaju izreći pojam »Bog« kad traže način da primjerice utemelje moral u nečemu, a onda to učine tako da zapravo govore o Bogu iako je on za njih tek »Mozak«. Žalosno je što dio kršćana upada u zamku »racionalnoga boga«, onoga kojega mogu uhvatiti nekom teorijom, isključivo razumom, a ne i srcem i dušom.

SEMINARI SE NASTAVLJAJU I BEZ TOMISLAVA IVANČIĆA
Spašava Isus, ne pojedinac
Ime profesora Tomislava Ivančića – glasovitoga teologa i evangelizatora koji je, nakon smrti u veljači 2017. godine, iza sebe ostavio zajednicu »Molitva i Riječ« te znanstveno patentiranu i zaštićenu metodu duhovne pomoći i egzistencijalnoga pristupa čovjeku pod nazivom hagioterapija – poznato je brojnim vjernicima u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, jer je bio privlačan predavač i propovjednik. Cijeloga je svojega života – i u teološkom, ali i svećeničkom poslanju – istraživao način na koji kršćanstvo danas može učinkovito zahvatiti suvremenoga čovjeka.
»Profesor je bio svećenik Katoličke Crkve, čovjek iz srca Crkve koji je sam duboko iskustveno doživio vlastitu spašenost, a tragao je za tim iskustvom vjere koje su imali kršćani prvih stoljeća«, kaže opisujući »tajnu« duhovne popularnosti njegov nasljednik na čelu zajednice »Molitva i Riječ« vjeroučitelj Ivica Lulić te nastavlja: »Njegova je najveća važnost upravo to što je uvidio da ista snaga koja je mijenjala suvremenike prvih kršćana jednako tako mijenja ljude današnjega vremena, a riječ je o katekumenatu, postupnoj kršćanskoj inicijaciji. Taj izvrstan praktični model opisao je u knjizi ‘Susret sa živim Bogom’, svojem najboljem priručniku za novu evangelizaciju u ovim prostorima u suvremenom vremenu.« U kojem je smislu dr. Ivančić uspio staviti sebe u službu Spasitelja Isusa Krista, a da nije on taj koji spašava? Naš sugovornik kaže da je iz govora, djelovanja i života dr. Ivančića odsijevalo da spašava samo Isus Krist, a da je on samo u službi Isusa Krista. »To je ispravan katolički nauk koji se mogao vidjeti kod prof. Ivančića. Dok smo još bili studenti u Frankopanskoj, uvijek je dovodio druge profesore – dakle, nije sebe stavljao u središte, iako smo ga mi možda i doživljavali karizmatičnim. On nas je uvodio u ono što Crkva ima, što je Isus Krist ostavio Crkvi. U Crkvi spašava Isus Krist, ne pojedinac! To je kod profesora bilo tako jasno. On nije dao da ni na jednom plakatu za evangelizacijske seminare bude njegova slika. Bio je svjestan da je Duh Sveti onaj koji dotiče srce ljudi koji ga slušaju te je u tom smislu bio učitelj«, govori vjeroučitelj Lulić.
Dr. Ivančić uvidio je potrebu liječenja duhovne dimenzije, isticao je kako čovjek treba postati svjestan te dimenzije i gladi koju nosi u svojoj egzistenciji koju je primio od Stvoritelja. I to je njegovo djelo – zajednica »Molitva i Riječ« i hagioterapije – uspjelo nadživjeti svojega idejnoga začetnika. (it)

 

Nada maloga čovjeka

Gledano kroz prizmu došašća i adventske nade, svi ti ljudi ne mogu napraviti mnogo. Mogu nekomu pojasniti neku činjenicu, osvijetliti neki koncept, otkriti neki novi pojam, ali ne će ih naučiti da žive, vole i umru da bi živjeli vječno. Apokalipsa koja je neraskidivo vezana uz advent može se poništiti samo kroz dolazak pravoga mesije, a ovi su očito lažni, o kojima i Pismo govori. Mnogi danas traže potvrdu činjenice da čovjek može sam. A ne može, bratstvo se gradi na drugim temeljima, na striktno intelektualnima dobiva se samo šum u komunikaciji, baš poput one biblijske slike o graditeljima kule babilonske koji na kraju više nisu razumjeli međusobni govor.

Paradoksalno je što sve te puste »istine« koje traže svoju slobodu mogu preživjeti tako da se međusobno uništavaju. Jer ni jedna nije prava: ne će ih spasiti ni sloboda govora ni politička korektnost ni tolerancija ni bilo koja teorija. Samo je jedna Istina koja ujedinjuje, a ona je onkraj politike, sustava, onkraj racionalnoga i materijalnoga svijeta. Ona je prvi uvjet svega toga. Ukloni li se taj prvi uvjet, sve iznad toga neprestano će se mrviti, neprestano rušiti.

Danas su kao i mnogo puta dosad stigla neka »apokaliptična vremena«, vremena kraja postojećega stanja i početka nečega novoga. Ali kršćanski gledano to nije propast, to je rađanje nove nade. Nije li nada maloga djeteta jedino pravo jamstvo ljudskoga bratstva? Ne poništava li ona prijeteću apokalipsu svakoga dana, svake godine? Mogu svi od Boga pokušati ukrasti malo milosrđa, malo razuma, malo savjeta, malo znanja ili malo jakosti, ali ako ne uzmu cjelinu nego samo djelić, vratit će im se kad-tad svaki od tih djelića kao suprotnost samoga sebe. To je ono nad čim zdvajaju ljudi danas. Pitaju se zašto jednostavno nismo mudri. Peterson bi u svom stilu vjerojatno rekao da je mudrost upisana u čovjeka i da je biološka činjenica isto koliko i psihološka. Samo, tko je onaj tko je to upisao i piše u ljudsku dušu? Čovjek, Biće, Razum, Filozof, Znanstvenik? Ili onaj koji je Put, Istina i Život?

Intelektualci iz »ilegale«

 

Sam Harris
Američki pisac, neuroznanstvenik te suosnivač i izvršni direktor »Projekta razum«. Autor je mnogih knjiga, poput »Kraja vjere« koja je objavljena 2004. i nalazila se na popisu uspješnica New York Timesa 33 tjedna. Knjiga je također dobitnica nagrade PEN/Martha Albrand 2005. Sljedeće godine objavio je »Pismo kršćanskoj naciji« kao odgovor kritikama na »Kraj vjere«. Uslijedili su »Moralni pejzaž« i esej u dugom obliku »Laganje«, kratka knjiga »Slobodna volja« te »Buđenje: Vodič kroz duhovnost bez religije« u 2014. Iznimno je popularan govornik na YouTubeu. Optužuju ga da racionalni ateizam rabi za širenje islamofobije.
Jordan Peterson 
Redoviti profesor na Sveučilištu u Torontu koji je među ostalim predavao i na Harvardu. Autor je knjiga »Mape mišljenja« i »12 pravila za život«. Nerijetko ga optužuju da mu je i metodologija i teorijska podloga za njegova stajališta jednostavno kriva i da se je riječ o kvazi znanstveniku. Stavovi mu idu od toga da su muškarci i žene biološki različiti, da su identitetske politike katastrofa, da se marksizam u kombinaciji sa postmodernističkim teorijama pretvorio u opasan koktel koji prijeti uništenju slobodne misli na zapadu, da su politike jednakosti prepune diskriminacijskih zamki itd. Iako je riječ o osobi koja se deklarira kao klasični liberal, percipiraju ga kao desnoga intelektualca.
Bret Weinstein 
Evolucijski biolog koji naziva samog sebe «profesorom u egzilu». Do otkaza je bio redovni profesor na Evergreen state coledge u Washingtonu. Autor je knjige Hipoteza o rezervnom kapacitetu u kojoj se bavi utjecajem droga na ljudsko zdravlje. Snažno se protivi administracijama «različitosti, jednakosti i inkluzivnosti» koji su na američkim sveučilištima narasle do neslućenih razmjera, povećale troškove studija i do 20 posto i koje su postale svojevrsne «ideološke policije». Zajedno sa suprugom sudjeluje u govorima u kojima propituje razloge degradacije tzv. lijevih ideja. Također upozorava da su svi humanistički studiji na zapadu kontaminirani ideologijama i da ukoliko se ne vrate svojim izvorima cijelom konceptu prijeti propast.
Ben Shapiro 
Američki je konzervativni politički komentator, kolumnist, autor, radijski voditelj i odvjetnik. Napisao je sedam knjiga, a u dobi od 17 godina postao je najmlađi komentator s nacionalnom licencom za emitiranje u zemlji. Piše za Creators Syndicate, služi kao glavni urednik za The Daily Wire, a osnovao je dnevno politički podcast pod nazivom The Ben Shapiro Show. Zbog izrazito konzervativnih stajališta često ga smještaju na desnicu iako se smatra libertarijancem koji se snažno protivi «kulturi viktimizacije», kao Židov – praktični vjernik protivi se pravu na pobačaj i istospolnim brakovima
Camille Paglia 
Profesorica na Sveučilištu za umjetnost u Philadelphiji, Pennsylvaniji, od 1984. Autorica je više od deset knjiga. Kao feministica Paglia kritizira američki feminizam i poststrukturalizam. Snažna je protivnica političke korektnosti, identitetskih politika i današnje koncepcije humanističkih studija za koje smatra da su previše pomodni i antiznanstveni.
Dave Rubin
Politički komentator, komičar i voditelj. Dugogodišnji YouTube podcast «The Rubin Report» uključuje razgovore s gostima iz velikog dijela političkoga spektra na raznim temama uključujući slobodu govora, nove medije i politiku. Kritizira autoritarne elemente progresivnog pokreta, koje on naziva “regresivnom ljevicom”, sam se deklarira kao libertarijanac. Kroz svoj show snažno podržava tzv. intellectual dark web pokret.

DOMINIKANSKI PROVINCIJAL O. SLAVKO SLIŠKOVIĆ

Osnivači redova nisu bili revolucionari

U službi su Spasitelja i brojni pripadnici redovničkih zajednica – muških i ženskih, ali tijekom povijesti nije bila neuobičajena pojava da su se pojedinci izdvojili iz matičnoga reda u kojem su bili, osnovali vlastiti i učinili djelo koje traje do danas… Kako gledati na spomenutu pojavu – kao isticanje vlastitoga ili u službi Kristovoj? Na to je pitanje odgovor ponudio crkveni povjesničar i dominikanski provincijal o. dr. Slavko Slišković, koji je kazao da te pojave treba gledati kroz prizmu Božjega poziva čovjeku i čovjekova sazrijevanja u njegovu prepoznavanju.

Snimio: B. Čović | O. Slavko Slišković

»Brojni su primjeri kada su pojedinci unutar jedne redovničke obitelji pokrenuli procese koji su dovodili do osnutka novih zajednica, uglavnom u težnji za strožim i autentičnijim obdržavanjem prvotne karizme. S druge strane, nalazimo primjere potpunoga napuštanja jednoga i osnutka potpuno novoga oblika posvećenoga života. Stoga je uvijek trebalo stanovito vrijeme prije nego što se pojedini oblik posvećenoga života prihvati i službeno odobri, a postoji i točno propisani način kako se to čini, počevši od biskupijske razine do opće Crkve«, kazao je o. Slišković i spomenuo kako osim benediktinaca po pravilu otca zapadnoga redovništva žive i cisterciti i trapisti, dok su sinovi sv. Franje uz manju braću također konventualci, kapucini, trećoredci… Sveti je Dominik bio regularni kanonik prije nego što je osnovao vlastiti Red propovjednika, dok se u 19. stoljeću pojavljuje primjer Franziske Lechner, utemeljiteljice Kćeri Božje ljubavi koja je također prije toga bila redovnica u drugoj zajednici. Sveta Majka Terezija pripadala je Družbi sestara Naše Gospe Loretske prije nego što je postala utemeljiteljica misionarki ljubavi.

»Spomenute osobe ne bi se moglo nazvati buntovnicima. Njihov poziv nije revolucionaran, nego je samo evoluirao. Oni su već odgovorili na Božji poziv, ali su ga tijekom vremena jasnije iščitali. Oni nisu poticali nagle i temeljite promjene ili prevrat ustanova u kojima su živjeli niti su se protiv njih borili i bunili. Smatrali su kako postojeće zajednice imaju smisao svoga daljnjega djelovanja, ali sebe nisu vidjeli unutar njihovih okvira te su krenuli vlastitim putem, no i dalje u posvećenom obliku života i u službi Crkve. Ono što im je temeljna oznaka na institucionalnoj razini, za razliku od buntovnika koji su završavali izvan okvira Crkve, jest poslušnost crkvenoj hijerarhiji. S druge strane, osobna je dimenzija ta koja također otkriva ispravnost čitanja Božjega poziva. Naime, u istim je zajednicama iz kojih su izrasli spomenuti pojedinci bilo daleko više buntovnika koji su bili nezadovoljni stanjem u njima, željeli ih oblikovati po vlastitoj slici, držali da nitko drugi osim njih ne živi autentično i slično. Netko je kazao kako postoje redovnici sa ‘zavjetom nezadovoljstva’. Neki od njih na koncu napuste zajednice, a drugi ostanu kao križ sebi i svima oko sebe čitavoga života. Nažalost, takve su osobe nesretne te čine takvima i zajednice u kojima žive. Oni pak koji su na ispravan način otkrili Bogom danu im karizmu te krenuli putem novih oblika posvećenoga života bili su puni radosti i mira koje su onda širili oko sebe i tako privlačili druge da im se pridruže«, kazao je o. Slišković.

Na pitanje jesu li se ti novi osnivači redova susretali s osjećajem odbačenosti zbog nepristajanja uz glavnu struju u redovničkoj zajednici, o. Slišković odgovara da zasigurno nije lako ostaviti uobičajeni oblik života i krenuti u nepoznato: »U životopisima pojedinih svetaca nalazimo kako su prolazili kroz teška razdoblja neizvjesnosti i nerazumijevanja. No ono što im je zajedničko jest povjerenje u Boga. Bili su sigurni da se radi o Božjem pozivu. Usto, nisu imali previše vremena osvrtati se natrag. Bile su to evanđeoske osobe koje su stavile ruke na plug i više se nisu obazirale natrag.« (it)

MISIONAR MILOSRĐA FRA ANTE VUČKOVIĆ

Kako se osloboditi zamamnih zvukova opojnosti i važnosti

»Mesijanska je uloga iznimno privlačna. Ponudi se spasenje, a zauzvrat se dobije pozornost, to je najopasnije od svih sredstava. Pozornost drugih ljudi, njihov blagonakloni odnos prema govorniku, udivljenje, zahvalnost. Sve je to toliko dragocjeno da se ljudi uvijek iznova odlučuju nuditi spasenja, recepte, rješenja… Među njima ima onih koji su duboko uvjereni u ono što nude i čime se bave, a ima i svakovrsnih šarlatana«, tim riječima splitski franjevac i profesor na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Ante Vučković počinje svoje razmišljanje o tome postoji li opasnost da netko tko je govornik u Crkvi i u ime Crkve preuzme na sebe ulogu spasitelja.

Snimila: I. Grbić | Fra Ante Vučković

»To je česta i velika opasnost. Ponekad se čini da je i gotovo neizbježna. U Crkvi postoji tako mnogo mjesta na kojima čovjek bude izložen zamamnim zvukovima opojnosti i važnosti pozornosti drugih ljudi. S relativno malo truda moguće je da se čovjek nađe na mjestu koje je ispunjeno ljudskom blagonaklonošću i pozornošću. Zato je opasnost velika da čovjek sebe samoga počne promatrati kroz svjetlo Spasitelja. Od toga oslobađa svakodnevni ljudski kontakt s drugim ljudima koji imaju trijezan pogled i hrabrost za istinu. Najopasnije je ako se tko okruži ljudima sklonima laskanju. Treba se izložiti mišljenju drugih, njihovoj kritici, iznutra graditi svijest o svojoj neznatnosti«, kaže o. Vučković.

Kako odoljeti napasti oholosti u susretima s velikim skupinama ljudi? Sugovornik kaže da »to ide teško i gotovo neprimjetno se uvijek uvuče misao o vlastitoj veličini«, pa je zato nakon takvih susreta potrebno vrijeme osame, pustinje, druženja s prijateljima koji imaju hrabrosti za istinu. Uz to – prema svjedočanstvu o. Vučkovića – koristi vidjeti i vlastitu nemoć, susretati ljude s poteškoćama i potrebama, bolesne i siromašne, jer od njih se uvijek uče vlastite granice i krhkost.

Prije dvije godine, tijekom Godine milosrđa, papa Franjo je i o. Vučkovića imenovao misionarom milosrđa, uz još trojicu svećenika iz Hrvatske: »Moja uloga kao misionara milosrđa ne razlikuje se ni u čemu od svećeničke uloge. Svećenik je u službi Bogu i Crkvi i u službi vjerniku. To mu mjesto omogućuje odlaženje u drugi plan. Treba se povući i dati prednost Bogu i treba dati prednost čovjeku koji traži susret i odnos s Bogom. Dočim sebe stavi ispred ili iznad Boga, sve je već iskrivljeno. I dočim sebi dade važnije mjesto negoli vjerniku, sve je već u neredu. Uloga misionara milosrđa samo mi je posvijestila taj položaj i važnost susreta čovjeka i Boga.« (it)

IZVORPrilika br. 12/2018.
Prethodni članakPAPINSKO SVEUČILIŠTE ANGAŽIRALO SUVREMENE PISCE DA OTKRIVAJU PORUKE KLASIKA Kada knjige i filmovi uče o ljubavi i prijateljstvu
Sljedeći članakZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – DUBROVAČKI LATINISTI (2) Nezaobilazna uloga isusovaca Rogačića i Mondegaja u razvoju europske književnosti