TRADICIJA KOJA ŽIVI U SVIM NARAŠTAJIMA Čuvari glasovite »orubičke nece«

Snimila: V. Mikić | Kata Smolić, Marija Tomić i unuk Tin

Selo Orubica u novogradiškoj Posavini bilo je naseljeno još u ranom srednjem vijeku. Ponosi se svojim velikanom – jezikoslovcem i književnikom fra Marijanom Lanosovićem, zatim zaštićenim kolom »na dva štuka«, ali i vrijednim ručnim radom, poznatom »orubičkom necom«. U Orubici još uvijek necaju. Tom necom ukrasili su župnu crkvu sv. Ilije proroka, neca se nalazi u ormarima djevojaka koje se spremaju za udaju, zatim na narodnoj nošnji, crkveni pjevački zbor izradio si je dodatak na odjeći od necana zlatoveza…

U tom umijeću vrsni su članovi obitelji Tomić te Kata Smolić. Otkrili su kako su Orubičani »ponovili« svoju crkvu u novo, necano ruho – oltarnike, barjake i drugo, no necaju i ostalo.

»Rođena sam 1931. g. i odmalena necam«, govori Marija Tomić. »Najviše sam radila pamukom, bijelim, naravno, nekad tanjim, nekad debljim, a sada žene rade i u boji. Radim u okviru koji se zove stanac. Na njega se razapne konac, gledam u mustru, ‘štopam’ gore, dolje, pravim ‘jamice’ i ostalo, kako već ide. Koliko sam takvoga ručnoga rada izradila, tko zna! Po završetku posla neca se pere, štirka, pegla i ide curama u ormare, kao ruho ili nekada ranije na tržnicu, za prodaju. Nekada sam i ja prodavala na slavonskobrodskoj tržnici. Neca je uvijek bila prilično skupa i stalno je ‘držala cijenu’ jer je to kvalitetan ručni rad: spor i precizan, ali vrijedan i lijep. Dok je moja mama učila starije sestre, gledala sam kako radi i svladala tehniku izrade. Nekada smo radili i uvečer te noću, uz petrolejke. Necale bismo prekrivače za krevete, neca je išla ispod šokačkih peškira, radili smo stolnjake, oltarnike, dijelove narodne nošnje – na oplećke i rubine, u novije vrijeme rade se i zidne slike«, kazuje Marija. »Tako su se izrađivale i ribarske mreže, samo deblje i daleko veće od ručnih radova.«

Orubičanka Kata Smolić prisjeća se da je još dok je polazila osnovnu školu znala heklati, a kasnije i necati. Radila je mreže »najlonom«, kasnije vrijedne uratke koncem. Na upit znaju li otkad se neca u selu radi odgovaraju: »Budući da su i Orubičani, uz Davorce, bili lađari, misle da su oni ‘donijeli’ necu s neke plovidbe, odnosno iz nekoga kraja, možda Srijema?«

»Puno sam radila za našu orubičku crkvu. Izrađivali smo oltarnike, necom ukrasili Isusov grob za Veliki tjedan, imamo necane crkvene barjake. Gotovo sve što je u crkvi, rađeno je necanjem«, ističe Kata. Crkveni zbor ima odjeću ukrašenu necom, pa smo na svojim nastupima prepoznatljivi po necanu zlatovezu«, kazuje.

No spretno neca i Tin Tomić, student, ali ne samo kad je u Orubici, nego nosi necanje i u Zagreb, pa u slobodno vrijeme, između predavanja i ispita, neca u stanu.

»Učio sam necati uz baku. Ona je to godinama radila i naučio sam. Bilo mi je žao da tako vrijedna tradicija odlaskom starijih ljudi zamre. Poželio sam to svladati i – uspio. Često baka i ja radimo zajedno: ako ona neca mrežu, ja popunjavam, ili obratno. Ako ja necam mrežu, baka popunjava i ide nam dobro«, kaže Tin. Ponosan je na tradiciju, na vrijedno crkveno ruho, ali i na pune ormare orubičke nece. Želio bi da se više mladih nauči necati, da se tako očuva tradicija i vrijedni ručni radovi nastave izrađivati u tom lijepom selu.

IZVORGlas Koncila br. 2/2018.
Prethodni članakOCJENA DRUŠTVENOGA I POLITIČKOGA STANJA U HRVATSKOJ Vrijeme je u Hrvatskoj stalo!?
Sljedeći članakMINIMALNA PLAĆA I NAJNIŽA MIROVINA U 2018. Još veća zbrka u sustavu?