Drevnost, dugotrajnost i izravan doticaj s minulim vremenima, bogatstvo i temelji kulturnih, duhovnih i svih ostalih vrjednota, izvori i iskustvo, poštovanje i autoriteti. Neprekinutost toga niza nastavlja se neiscrpnošću pojma kojemu ga možemo pripisati. To je dakako – tradicija. Ta riječ latinskoga podrijetla korijenski gledano označava predaju (trans = preko i dare = dati). Slikovito se može opisati nepremostivom rijekom i neizvjesnostima njezine suprotne obale te čovjeka koji je se želi dokopati. Budući da mora prijeći vodeni misterij, čovjek stječe iskustvo težine životnih izazova kao dragocjenih spoznajnih izvora. Dotaknuvši čvrsto dno, nepokolebljivošću i upornošću premošćuje, naoko, odvojene stvarnosti, svjedočeći vlastitim primjerom veličinu i važnost učinjenoga pothvata. Između ostaloga, njegov je primjer vječito svjedočanstvo poput čvrste stijene, a njegovo iskustvo vezivno tkivo čijim se posredstvom može sagraditi nove stvarnosti čovjekova življenja. Dakako, na onoj drugoj, novoj i nepoznatoj obali.
Nije li takav primjer umnogome prisutan u starozavjetnom prelasku Crvenoga mora? Vođeni tradicionalnim kušnjama, ali i povjerenjem u Gospodina, Židovi nastavljaju njegovati iskustvo izabranoga naroda i na njemu graditi ostatak svojega životnoga usuda. Istina, kadri su katkad i zabrazditi te nakratko zanemariti važnost osvjedočenoga napora tradicije. No ona se neočekivano vraća, poput vremenske spojnice, te poziva čovjeka na povratak, očuvanje i pripremanje onoga staroga čvrstoga tla u svakoj nenadanoj novosti. Baš poput suprotne riječne obale, koja čovjeka podsjeća na iskustvo prebacivanja na svoju suprotnu stranu, tako i tradicija neprestano ponavlja da ono prijašnje ne može biti u potpunosti zaboravljeno. Jer, kako bi objasnio Kraj svojih napora kada bi zaboravio njihov Početak?
