TRAŽITI NAJPRIJE BOŽJE KRALJEVSTVO Valja biti posljednji i najmanji

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Snimio: M. Čobanović
Mudr 2, 12. 17-20; Jak 3, 16 – 4, 3; Mk 9, 30-37

Odlomak iz Knjige Mudrosti govori o bezbožnicima kojima smeta pravednikov život te mu se spremaju postaviti zasjedu. Čini se da je taj redak nastao pod izravnim književnim utjecajem grčkoga prijevoda proroka Izaije: »Jao njihovoj duši, jer su zlo vijećali na svoju štetu, govoreći jedni drugima: ‘Hajde da svežemo pravednika, jer nam je na teret.’ Stoga će jesti plodove svojih djela«. Pravednikov život stavlja na svjetlo dana postupke bezbožnika. Oni su svjesni da pravednik, koji živi po Zakonu i u skladu s ispravnim odgojem što ga je primio, samim svojim životom pokazuje da njihov život nije po Zakonu, ni u skladu s tradicionalnim odgojem. Pravednik svoj »svršetak« drži sretnim. Stoga i bezbožnici žele ispitati kakav će biti taj njegov svršetak. Ako se taj svršetak shvati kao vremenita nagrada, može se vidjeti podsjećanje na Knjigu o Jobu, gdje se doznaje da je Gospodin »blagoslovio novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje«. No u vrijeme kad nastaje Knjiga Mudrosti moguće je već pomišljati i na »svršetak«, to jest nagradu, onkraj groba, što bezbožnici ne shvaćaju, pa očekuju da Bog na vidljiv način vremenito spasi pravednika, »jer ako je pravednik Božji sin, on će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih«.

Izraz »Božji sin« u Starom zavjetu isprva označava Izrael, a razvojem teološke misli time se sve više nastojalo označiti samo pravedan ili budući narod. Ponekad se taj naslov pridaje pojedincima. U tom slučaju »Božji sin« označava onoga za koga se Bog zauzima, kao što se zauzimao za svoj narod i za pravednike u njemu. Stoga, računaju bezbožnici, stave li istinskoga pravednika u nevolju, Bog će se za njega zauzeti. Tako samoga Boga stavljaju na kušnju. Pravednika iskušavaju »porugom i mukom«, na što on ne bi smio reagirati nikako drugačije nego samo »blagošću« i »strpljivošću«. Čak će poduzeti i sljedeći korak: osudit će ga na sramotnu smrt »jer će mu, kako veli, doći izbavljenje«. Konstrukcija te rečenice daje do znanja da bezbožnici zapravo ne očekuju Božje izbavljenje niti u njega vjeruju. Čitav je njihov postupak izrugivanje pravednika, Zakona, dobroga odgoja i samoga Boga. Sveti pisac zapravo govori o vjernim Židovima u helenističkoj Aleksandriji, gdje je taj tekst i nastao. Oni su se našli u teškoćama, progonjeni od pogana i židovskih odmetnika od vjere.

Formula vjerovanja

Evanđeoski odlomak sadrži drugi Isusov navještaj muke i uskrsnuća. Evanđelist ponovno smješta čitatelje u ozračje mesijanske tajne. Premda Isus sa svojim učenicima prolazi kroz Galileju, dakle ne više tuđi kraj, kao što je bio slučaj kod prethodnoga navještaja, ipak nije htio da to itko dozna, i to stoga što je nasamo poučavao učenike. Ponovno Isus na sebe primjenjuje naslov »Sin Čovječji« ne bi li naznačio svoju dragovoljno prihvaćenu slabost. I dok je u prvom navještaju muke i uskrsnuća bila naglašena uloga starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, sada se on predaje u ruke ljudima. Riječi »ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati« sadrže već jezgru vazmene vjere Crkve. Riječ je, zapravo, o formuli vjerovanja. Za učenike je rečeno da nisu razumjeli tu pouku i da su se bojali pitati. Iako su nakon Petrova priznanja počeli ulaziti u otkrivanje mesijanske tajne, ipak je ne će moći do kraja shvatiti sve do Isusova uskrsnuća. Događaj koji slijedi upravo je posljedica toga neshvaćanja. Isus i učenici vratili su se u Kafarnaum. Ondje, u kući, na mjestu gdje su bili sasvim sami s Isusom, on ih pita o njihovim razmišljanjima. Učenici su se pitali tko je među njima najveći. Slijedi Isusova pouka da valja biti posljednji i najmanji, poput djeteta. Isusova smrt i uskrsnuće pouka su kršćanima da valja prihvaćati križ i životne nevolje, te ne tražiti počasti i dobit, nego se s pouzdanjem, poput djeteta, predati Otcu.

Uzvraćanje po djelima ljubavi

Pisac Jakovljeve poslanice govori o onima koji u zajednici vjernika imaju ulogu učitelja te se u svojem poslanju moraju voditi onom mudrošću koja »odozgor silazi« jer je njihova odgovornost veća. Stoga je već ranije u poslanici naglašeno: »Neka vas… ne bude mnogo učitelja! Ta znate: Bit ćemo strože suđeni.« Pisac poslanice tako se i sam svrstava među te učitelje te govori iz osobnoga iskustva. On dopušta da ga vodi mudrost odozgor što je Bog svima »rado i bez negodovanja« daje. Stoga ona i ima božanske karakteristike te je »čista, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena«. To su ona ista svojstva što ih Pavao pripisuje ljubavi u svojem veličanstvenom hvalospjevu. Tko na taj način, uz Božju ljubav i Božju mudrost djeluje, kao nagradu će dobiti onu istu pravednost koju je i posijao. Drugim riječima, bit će mu uzvraćeno po djelima mudrosti i ljubavi, a u zajednici će vladati mir. Nasuprot tomu, ako se vjernici, umjesto mudrošću i ljubavlju odozgo, vode pohotama, u zajednici će izbijati sukobi. Jakovljeva poslanica te sukobe čak prikazuje kao prisutne i stvarne. Stoga i potiče vjernike na pravu molitvu, koja ne će biti upravljana pohotama i zavišću, nego pravom mudrošću, u duhu evanđeoske molitve kojom se ponajprije traži »Kraljevstvo i pravednost njegova«, a uz to se prima i sve ostalo.

IZVORGlas Koncila br. 38/2018.
Prethodni članakUZ 50. OBLJETNICU ENCIKLIKE »HUMANAE VITAE« Protiv ženske emancipacije na štetu žene
Sljedeći članakDEMOKRACIJA NA NOVOM ISPITU Što se događa s kriptovalutama?