TREBAJU LI PAPA, BISKUPI I SVEĆENICI VIŠE MORALIZIRATI? Šute li svećenici o pobačaju i kontracepciji?

Foto: Siciliani-Gennari/SIR

Ovih se dana (možda i tjedana i mjeseci) ponovno podsjećamo na encikliku pape Pavla VI. koja je bila (i ostala, kako neki kažu), »kontroverzna«. Neki su mediji prozivali ovih dana i papu Franju da je »ružno« govorio o pobačaju u kontekstu upravo te enciklike. Riječ je o »Humanae vitae« koja je napisana prije 50 godina. Ja sam se u tom kontekstu sjetio korizmenoga pisma biskupa zagrebačke crkvene pokrajine o kojem ste pisali 19. ožujka 2017. pa vas pitam: Kakvi su to vjernici koji čine takve zločine kao što su pobačaji? Tko su to »vjernici«, gdje im je prije bila »ispravna raspoložena savjest« o kojoj pišu naši biskupi, a s kojom bi se nakon pobačaja htjeli ispovjediti i zatražiti pomirenje s Bogom? To nisu nikakvi vjernici, to su nevjernici, jer da su uistinu vjernici, ne bi mogli to činiti. Takve uopće ne treba zvati vjernicima, nego nevjernicima.

Tu je Crkva zakazala. Papa, biskupi, svećenici trebaju upozoravati na grijehe, spriječiti bolest, a ne samo tako olako davati odrješenja, s izgovorom »da je Bog bogat milosrđem« (Ef 2, 4). Jer Crkva i prezbiteri nikada ne upozoravaju ili vrlo rijetko spominju te grijehe: grijehe nerađanja, grijehe kontracepcije, bludnosti, abortusa, pa »vjernici« misle da je to dopušteno i normalno. Crkva tu i tamo spomene »otvorenost životu«, a ne će reći da postoje grijesi nerađanja, kontracepcije, bludnosti i tako dalje. Ne može se biti kršćanin i biti u Crkvi, a biti zatvoren životu – to je grijeh nerađanja, koji prati grijeh kontracepcije. I crkve su nam pune takvih »vjernika«, posebno s jednim i dvoje djece ili troje, jer se »dogodilo treće«, a Crkva i svećenici šute, da ne bi, ne daj Bože, koga povrijedili! Apostol Pavao nije šutio. Nije šutio ni Ivan Krstitelj! Obojica su opominjala narod. Samo mi, molim vas, nemojte reći da sudim. Govorim samo činjenice, a nikoga ne želim suditi.

Redoviti čitatelj

S pravom upozoravate na težinu grijeha pobačaja i na potrebu da se o tom grijehu češće govori, kako bi vjernici bili svjesni težine toga grijeha koji je – kako ističe i Katekizam Katoličke Crkve (br. 2270 do br. 2275) – u suprotnosti s učenjem da se ljudski život mora cijeniti i štititi bez ograničenja od časa začeća. »Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život« (KKC, 2270). Crkva je upravo zbog toga još od prvoga stoljeća isticala »moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja«, a to čini i danas jer se taj »nauk nije mijenjao«. »Ostaje nepromjenjiv«, a svećenici o tom teškom grijehu i dalje govore i propovijedaju, premda je Vaš dojam nešto drugačiji i mislite da ga ne ističu dovoljno. Međutim, svećenici se i danas oslanjaju na moralni nauk i ističu da se izravan pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško protivi ćudorednu zakonu, o čemu govori i »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila: »Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja. Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini« (GS, 51).

To čine i Papa i biskupi, pojašnjavajući da Katekizam vrlo jasno kaže da je čak i formalna suradnja u vršenju pobačaja »teški grijeh«, a Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom – izopćenjem: »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno ‘samim time što je učinio prijestup’ i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa« (KKC, 2271). Međutim, u istom se broju Katekizma odmah navodi da »Crkva time ne kani suziti područje milosrđa« (na što također treba podsjetiti), nego na vidjelo »iznosi težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu«.

O tom se teškom grijehu u Crkvi govori, možda ne uvijek toliko javno kako biste htjeli, a posebno svaki put kada pokornik u ispovijedi prizna da je počinio ili sudjelovao u tom grijehu. Riječ je o sakramentu u kojem je svećenik vezan ispovjednom tajnom. I sigurno je da svećenik – ispovjednik, premda je svjestan Božjega milosrđa, ne prelazi olako preko toga grijeha i ne odrješuje ga kao da bi riječ bila o bilo kojem drugom počinjenom grijehu.

Isto to vrijedi i za odgovornost glede bračne plodnosti. I oko toga pitanja Crkva ističe da supruzi iz opravdanih razloga »mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece«. »Na njima je da i provjere da njihova želja ne dolazi iz sebičnosti, nego da je u skladu s pravom velikodušnošću odgovornog roditeljstva« (KKC, 2368), a na svećenicima – i tu ste u pravu – da ih na to podsjećaju, kako bi oni svoje postupanje uskladili prema objektivnim, a ne subjektivnim moralnim mjerilima i normama. A ta se objektivna mjerila »temelje na samoj naravi osobe i njezini čina, mjerilima koja, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku« (Gaudium et spes, 50), a u njih spadaju: periodično uzdržavanje (od spolnih čina), metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja. »Ove metode poštuju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života« (Humanae vitae, 12; KKC 2370), što konkretno znači da kontracepcija prema moralnom crkvenom nauku nije dopuštena.

IZVORGlas Koncila br. 48/2018.
Prethodni članakIVAN ŠTURLIĆ, PASTORALNI VIJEĆNIK U ČUČERJU »Normalno mi je raditi za Crkvu«
Sljedeći članakUGROŽAVANJE ZDRAVLJA U KUHINJI Plastika u blagdanskoj kuhinji