Kako puno putujem, a nedjeljom se znam zateći izvan svoje župe, imam prilike sudjelovati na misnim slavljima u raznim župama. I doista se uvijek ugodno iznenadim kako su i male župe dobro organizirane. Imaju različitih aktivnosti, njeguje se lijepo tradicionalno pučko pjevanje, čitači, ministranti oko oltara, a po broju onih koji dolaze na misu čini se da se župljani rado okupljaju u svojim župama. Ove sam godine bio na odmoru s obitelji u jednom malom mjestu i s prijateljima komentirao gdje se oni nalaze i kakvo je tamo duhovno ozračje. I inače češće razmijenimo duhovne poruke kojih, Bogu hvala, danas ima puno i na našim katoličkim portalima i na društvenim mrežama pa si ih prenesemo. I sve nas to obogati i razveseli. Ove godine jedan mi je prijatelj poslao jednu molitvu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca posvećenu Majci Božjoj i napisao da bi možda svećenici trebali češće u propovijedima isticati pobudne misli i molitve, ili makar dobro protumačiti biblijska misna čitanja, a često se »sramote« propovijedanjem o egoizmu, našoj vjerničkoj nesavršenosti, mladima koji misle samo na materijalne stvari… I sebe sam više puta, u raznim župama, »ulovio« u takvom razmišljanju i pitanju: Je li baš tako teško pripremiti dobru propovijed kojom će nam se dati neki poticaj, u kojoj će – unatoč nesavršenim životima koje živimo – netko u nama vjernicima prepoznati i nešto dobro, valjano, pozitivno? Hoće li nas netko (pri)dići, pozvati da budemo (još) bolji, jer onih koji nas »tuku odozgo« u našem je društvu već ionako previše? I stalno nam ponavljaju da ne valjamo, da smo »balkanci«, pokvareni i manje vrijedni od ljudi iz drugih naroda. Zašto se nama vjernicima često prigovara da nismo savršeni, a trebali bismo biti sveti, a onda svećenici niti propovijed ne pripreme kako bi trebali, pa i oni ostaju »nesavršeni«? Ako se osvrnemo oko sebe, ako smo imalo bliski vjeri i duhovnosti, onda vidimo da ima toliko vrijednih izdavača (među kojima je i Glas Koncila), pa ima mnogo tekstova i možda bi dobro bilo da se i svećenike potakne da nam približe i tu literaturu, da nam ju analiziraju i stave u kontekst s biblijskim čitanjima, ali i u naš svakodnevni životni kontekst. Mislim da bi svima nama vjernicima to bilo drago i od koristi, jer se teško slušaju loše propovijedi u kojima se stalno prigovara našim nesavršenim životima. Znamo da moramo živjeti i svjedočiti vjeru, ali mislim da se ne bi trebalo stalno propovijedati negativno i prigovarati onima koji dolaze na misu i nastoje biti (barem donekle) dobri ljudi i vjernici.
Čitatelj, Zagreb
Objavljujemo Vaše pismo i nadamo se da će njegov sadržaj pročitati i oni svećenici koji možda premalo tumače Božju riječ, a previše moraliziraju u svojim propovijedima.
O važnosti odnosa mise, evanđelja i homilije govorio je i papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji 7. veljače 2018., a izvještaj o tome mogli ste pročitati i u našem tjedniku. Svojim je riječima Papa još jednom pojasnio važnost evanđelja te dodao da se, »kako bi poslao svoju poruku, Krist (se) služi i riječju svećenika koji, nakon evanđelja, drži homiliju«, koju je »živo« preporučio Drugi vatikanski koncil u konstituciji »Sacrosanctum concilium« (br. 52) kao dio same liturgije, pri čemu je Franjo istaknuo da »homilija nije prigodan govor – nije ni kateheza poput ove moje – niti predavanje. Homilija je nešto drugo.« »Što je homilija?« upitao je Papa i dao odgovor da je ona »odgovor u onom razgovoru koji je već započeo između Gospodina i njegova naroda« (Apostolska pobudnica »Radost evanđelja«, br. 137), kako bi našao svoje ostvarenje u životu. »Autentično tumačenje evanđelja jest naš sveti život! Gospodnja riječ završava svoju trku tako što se utjelovi u nama, tako što se prevodi u djela, kako se dogodilo kod Marije i svetaca. Sjetite se što sam rekao prošli put, Gospodnja riječ ulazi na uši, dolazi u srce i ide u ruke, u dobra djela.
I homilija slijedi Gospodnju riječ i prolazi istim putom kako bi nam pomogla da Gospodnja riječ stigne do ruku, prolazeći kroz srce«, rekao je Papa citirajući još jednom svoju pobudnicu »Radost evanđelja« (br. 138) u kojoj navodi da liturgijski kontekst »zahtijeva da se propovijed usmjeri u zajednicu, ali i propovjednika prema zajedništvu s Kristom u euharistiji koja može preobraziti život.« »Tko drži homiliju, mora dobro izvršiti svoju zadaću – onaj koji propovijeda, svećenik ili đakon ili biskup – pružajući pravo služenje svima koji sudjeluju na misi, ali i oni koji ju slušaju moraju izvršiti svoje. Prije svega poklanjajući potrebnu pozornost, zauzimajući ispravno nutarnje raspoloženje, bez prethodnih očekivanja, znajući da svaki propovjednik ima kvalitete i ograničenja. Ako ponekad i postoji razlog za dosađivanje zbog preduge homilije ili homilije koja nije dobro usredotočena ili koja nije razumljiva, ponekad zaprjeku predstavlja predrasuda. Tko drži homiliju, mora biti svjestan da ne čini nešto vlastito, nego da propovijeda dajući glas Isusu, propovijeda riječ Isusovu.
Homilija mora biti dobro pripremljena, mora biti kratka, kratka!«, rekao je Papa dodajući da neki vjernici pod propovijedi zaspe, razgovaraju ili iziđu iz crkve, te još jednom potaknuo: »Stoga, molim vas, neka homilija bude kratka, ali neka bude i dobro pripremljena. A kako se priprema homilija, dragi svećenici, đakoni, biskupi? Kako se priprema? Molitvom, proučavanjem Božje riječi iz koje se izvlači jasna i kratka sinteza. Molim vas, ne smije trajati dulje od deset minuta.«
