TREBAMO I LJUBAV I PRAVEDNOST Stranac na vratima – prilika za novi susret s Isusom

Foto: Centro Astalli | Papa Franjo rekao je da naš odgovor na migrantsku krizu mora biti sastavljen od četiriju glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati

Hrvatska je devedesetih bila suočena s ratnim razaranjima zbog kojih su mnogi morali napustiti svoje razrušene domove. Neki su imali kamo otići, možda rodbini i prijateljima u mjesta koja nisu bila izložena strahotama rata, a neki su morali pobjeći glavom bez obzira i ne znajući kamo idu. U današnjem svijetu sve je više slučajeva bježanja iz vlastite zemlje zbog rata, a kroz Hrvatsku je u zadnjih nekoliko godina prošao i velik broj ljudi koji su bili prisiljeni otići iz svoje zemlje zbog raznih razloga. Zato smo se u ovom broju odlučili pisati o migrantima i izbjeglicama.

Ljudi su iz svojih domova morali bježati još od biblijskih vremena. A onima koji ih primaju Bog nalaže kako se odnositi prema strancu, što nam je pojasnio i papa Franjo za Svjetski dan selilaca. U svojoj je poruci istaknuo da treba zaštititi potrebite, zauzeti se za njihova prava i dati im priliku za normalan život. Baš to je bio i ostao cilj isusovaca koji su osnovali Isusovačku službu za izbjeglice. Činjenica je isto tako da će u teškim prilikama uvijek postojati i oni koji će svaku situaciju pokušati iskoristiti da bi iz nje izvukli svoju financijsku dobit, pa se uz migracije – uobičajeno one ekonomske, ali i sve druge – veže i krijumčarenje ljudima, pri čemu svi koji imaju pravi problem zapravo ispaštaju. A mnogo je onih koji su posljednjih desetak i više godina iz raznih razloga počeli napuštati svoje azijske i afričke postojbine te su krenuli na put prema Europi. Velik su utjecaj na ljude koji to nisu proživjeli imali mediji. Pogotovo je tu riječ o lažnim vijestima koje su kolale našim i svjetskim medijima – od toga da prema zapadnim europskim zemljama »bježe« samo visokoobrazovani ljudi pa sve do toga da sa sobom nose oružje i da su zapravo – teroristi.

Foto: Shutterstock

Bilo kako bilo, migranti su kod nas i na našim granicama postali svakidašnjica, a kršćanska nas ljubav potiče da im pomognemo, svatko kako zna i može, jer ne možemo zatvoriti oči i njihove probleme ostaviti po strani.

Neodgovorena pitanja migrantske krize

U posljednjih nekoliko godina zbog migrantske krize pojavili su se mnogobrojni problemi diljem europskoga kontinenta. Osim što se načelno radi o ilegalnim imigracijama, migranti su na sve moguće načine prelazili državne granice ne obazirući se na zakone i na policijske snage koje su čuvale granice. Valja naglasiti da su migranti samo prolazili preko Balkana te kroz Hrvatsku i Sloveniju nastavljali prema zemljama zapadne Europe.

U posljednjih nekoliko godina zbog migrantske krize pojavili su se mnogobrojni problemi diljem europskoga kontinenta. Osim što se načelno radi o ilegalnim imigracijama, migranti su na sve moguće načine prelazili državne granice ne obazirući se na zakone i na policijske snage koje su čuvale granice.

Dolazak migranata izazvao je veliko nezadovoljstvo određenih država srednje Europe. Primjerice, Mađarska je prva podignula žičane ograde na svojim granicama. Austrija, Slovačka i Češka također ne žele primati ilegalne imigrante. U gotovo svim europskim zemljama pojavile su se mnoge kritike na račun Europske unije te pojedinih moćnijih zemalja koje nisu dobro reagirale na nastalu situaciju. U medijima i među građanima počelo se postavljati pitanje zašto ilegalni migranti bježe. Pogotovo zato što su se migrantima iz ratom pogođene Sirije pridružili oni iz Iraka, Afganistana, ali i raznih afričkih zemalja. Postavlja se i pitanje zašto ne ostaju braniti svoju državu. Europa nije bila pogođena ratnim stradanjima od Drugoga svjetskoga rata, no to se pitanje vrlo često moglo čuti u hrvatskim medijima. Hrvatska je relativno nedavno bila svjedokom ratnih razaranja te se zato i postavlja pitanje zašto mladi, zdravi i vojno sposobni muškarci nisu ostali braniti svoju zemlju. Kao što je navedeno, velik dio izbjeglica dolazi iz zemalja koje nisu pogođene ratom – Afganistan, Irak, Libija te još neke afričke zemlje. To konkretno znači da su oni ekonomski migranti koji ilegalno prelaze državne granice. Budući da ih mnoge europske zemlje prihvaćaju, to stvara dvostruki standard prema ljudima koji su također ekonomski migranti, ali koji legalno prelaze državne granice. Njemačka je najmoćnija država Europske unije i Europe općenito. Nakon što je kancelarka Merkel izrazila dobrodošlicu svim migrantima, većina njih odabrala je Njemačku za zemlju u kojoj će potražiti azil. Neki upozoravaju da je to stoga što Njemačka isplaćuje veoma izdašne svote socijalne pomoći koje su dostatne za početni život, pa čak i osiguravaju svojevrsnu stabilnost.

Isusovci koji nadilaze granice

Izbjeglice i prisilno raseljene osobe prije svega su ljudi i imaju svoja prava. Još 1980., potaknut slikama ljudi koji u čamcima bježe iz ratom razorena Vijetnama, isusovac Pedro Arraupe – kasnije i general Družbe Isusove – osjetio je snažnu želju za djelovanjem prema takvim ljudima. Zato je i osnovao Isusovačku službu za izbjeglice.

Isusovačka služba tu je da zagovara pravdu i pomaže prognanicima koji imaju pravo na zaštitu. Vođeni su primjerom Isusa, njegova suosjećanja i ljubavi prema siromašnima, onima koji su izgubili sve.

Isusovačka služba tu je da zagovara pravdu i pomaže prognanicima koji imaju pravo na zaštitu. Vođeni su primjerom Isusa, njegova suosjećanja i ljubavi prema siromašnima, onima koji su izgubili sve. Žele u tim ljudima probuditi nadu u bolje sutra i nastoje pokazati svijetu kako su sve razlike premostive, bile one vjerske, zemljopisne, rasne, kulturne ili kakve druge. Djelovanjem u pedesetak zemalja svijeta pomogli su mnogim osobama u izbjegličkim kampovima, osobama zatvorenim u prihvatnim centrima za strance, a svojim iskustvom pomažu i u donošenju geopolitičkih odluka u Europskom parlamentu i Europskoj komisiji.

U Hrvatskoj djeluju od 1993., od vremena kad je mnogim Hrvatima i drugim izbjeglicama u Hrvatskoj bilo potrebno pomoći u traženju utočišta, a posebno su aktivni od 2010. godine otkad našim područjem prolaze brojne osobe iz afričkih i azijskih zemalja u traženju sigurnosti i zaštite. Početkom ove godine pokrenut je i SOL – centar za integraciju izbjeglica, koji omogućuje hrvatskim građanima upoznavanje druge kulture, a građani pomažu osobama i obiteljima koje su u Hrvatskoj dobile međunarodnu zaštitu u prilagodbi na novu sredinu. Tako će se oni koji su svoj mir pronašli u Hrvatskoj lakše naviknuti na novu sredinu i početi uklapati u nju, ako odluče ostati. Svjesni da svatko od nas može gajiti određene predrasude, jer uvijek se pitamo »koji je pravi razlog napuštanja vlastite zemlje«, moramo dopustiti da nas vodi Isusov primjer i na njemu trebamo graditi budućnost u kojoj će se možda ostvariti svijet kakav bi trebao biti, jednak za sve ljude, bez obzira na različitosti.

Kritički sagledati vijesti i njihove posljedice

Otkako su 2015. godine počele migracije velikih razmjera po balkanskoj ruti, preko Hrvatske, počele su i lažne vijesti o izbjeglicama, odnosno migrantima. Koliki je to problem ljudi na početku nisu ni shvaćali, sve do prošloga mjeseca kada se o tome počelo otvorenije i više govoriti.

Važno je znati razliku između pojma migranti i pojma izbjeglice. Naime, izbjeglice su osobe koje su napustile svoju zemlju u strahu od progona, a migranti napuštaju zemlju iz razloga koji nisu povezani s progonom, pa se ti migranti često nazivaju i ekonomskim migrantima, iako među njima ima itekako ranjivih skupina.

Foto: Shutterstock | Bili smo bombardirani raznim vijestima o izbjeglicama, a mnoge od njih bile su lažne

Koliku štetu lažne vijesti mogu načiniti, bilo da je riječ o izbjeglicama ili o migrantima, teško je izmjeriti, ali do štete zasigurno uvijek dođe. Ponekad se to radi i namjerno, s ciljem zastrašivanja javnosti, stvaranja predrasuda prema migrantima, stvaranja osjećaja nesigurnosti, straha i nepovjerenja, što u domaće institucije, što u sve ljudi na koje se te vijesti odnose. Sjetimo se samo medijskih napisa o tome da migranti siluju, ubijaju i pljačkaju. Da su došli činiti zlo i širiti islam. Da su iz svoje države otišli isključivo jer je to trend, a ne jer ih je situacija na to primorala. Ipak, treba takve tekstove kritički sagledati, raspitati se jesu li stvarno točni, jesu li činjenice i izvori provjereni. Moramo se zapitati i koja je uloga novinara, koji je njegov cilj, ali i polazište za takav tekst.

Iskrivljavanje stvarnosti bila je i još uvijek jest česta pojava. Pisalo se o tome da dolaze samo muškarci koji su radno sposobni, koji su alkoholičari, lopovi i nasilnici, da krijumčare oružje. Da nije istina da odlaze zbog rata i nesigurnosti, nego da iskorištavaju taj rat za ekonomsku korist. Ne ćemo bježati od stvarnosti pa reći da takvih uopće nema, ali sigurno nisu svi takvi. Zakon brojeva govori da među tolikim ljudima uvijek ima i negativaca. Ali ne smijemo generalizirati, moramo sagledati širu sliku i kritički promišljati o svemu što pročitamo, što čujemo i vidimo.

Uzroci migracija nisu samo politički

Kada je riječ o migracijama iz zemalja Bliskoga istoka i Azije, koje su se aktualizirale unatrag nekoliko godina, često se raspravlja o čimbenicima koji su potaknuli stanovništvo na migriranje, a problematično je to što se o tim uzrocima raspravlja isključivo iz političke perspektive.

Zbog autoritarnosti političkih poredaka na Bliskom istoku, kao i njihove nestabilnosti, u fokus se najčešće stavljaju politički uzroci. Val političkih promjena kataliziralo je arapsko proljeće, niz političkih prosvjeda 2010. i 2011. koji su rezultirali smjenom autoritarnih političkih vodstava, poput onoga libijskoga vođe Moamera Gadafija, ili uzdrmavanjem pozicija, kao u slučaju Sirije i Bašara al-Asada. Politički prevrati ipak nisu vodili stabilizaciji arapskih zemalja na prostorima Bliskoga istoka i sjevera afričkoga kontinenta, nego novomu valu nestabilnosti, ratnim sukobima i formiranjima terorističkih organizacija poput tzv. Islamske države. Međutim, uzroke migracija ne treba sagledavati isključivo u kontekstu političkoga razmišljanja. Uz političke, glavni su čimbenici migracija demografski, ekonomski i geografski, a ti uzroci mogu biti i međusobno isprepleteni, piše Hrvatska enciklopedija. Mehanizam koji prethodi politički neprinuđenim oblicima migriranja u svojoj se biti može opisati jednostavno: zbog većega nerazmjera u gospodarskim i demografskim prilikama između različitih područja lokalno stanovništvo slabije razvijenoga područja odlučuje doseliti se na prostor ili u državu gdje postoje bolji uvjeti života, poput primjerice mogućnosti unosnijega zaposlenja. U suvremenom globaliziranom svijetu, prožetom internetskim komunikacijama, faktori koji potiču nekoga na migriranje tako nisu samo politički, nego su u određenom smislu i sociološki te kulturološki i ekonomski. Osim zaposlenja, bolji uvjeti života mogu biti način života, mogućnost uspinjanja u društvenoj hijerarhiji, stabilnost svakidašnjice koja ne će biti ometena sveprisutnošću terorističkih organizacija i različitih oblika ekstremizma, pravna sigurnost, zdravstvena skrb, funkcionalnost državnoga aparata, jednakost u pravima između spolova, sekularnost koja isključuje mogućnost vjerskoga fundamentalizma. Razlozi su brojni. Dakle, kada govorimo o čimbenicima koji prethode migracijama, ne trebamo se zadržati samo na sferi političkoga. Trebamo razumjeti kako su brojni trendovi suvremenoga svijeta zbog globalne umreženosti lako dostupni svima te shvatiti kako su mnoge vrijednosti civilizacije u kojoj živimo atraktivne onima koji žive u drugačijim uvjetima.

Papina četiri glagola stalne aktualnosti

Kompleksnost migrantske krize neizbježna je tema u svakodnevnom životu. Čini se kao da je nerješiva, a strah zbog neinformiranosti redovito oscilira. No papa Franjo upravo je o tom pitanju govorio još u siječnju ove godine. Jesmo li zbilja čuli njegove riječi ili su samo kratkoročno prošle kroz naše sjećanje?

Papa se u svojem govoru za Svjetski dan selilaca i izbjeglica prisjetio početka svojega pontifikata u čijim se godinama stalno doticao žalosne situacije velikoga broja izbjeglica.

Papa se u svojem govoru za Svjetski dan selilaca i izbjeglica prisjetio početka svojega pontifikata u čijim se godinama stalno doticao žalosne situacije velikoga broja izbjeglica. Tumačio je i da je svaki stranac koji pokuca na naša vrata prilika za novi susret s Isusom Kristom, za čiji je primjer citirao Matejevo evanđelje: »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’« (Mt 25, 34-36). I upravo na temelju toga Papa je istaknuo kako naš odgovor na migrantsku krizu, na tešku situaciju u kojoj se nalazi toliko ljudi mora biti sastavljen od četiriju glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati.

Pod prvim glagolom – prihvatiti – Sveti Otac podrazumijeva pružanje veće mogućnosti migrantima za siguran i legalan ulazak u zemlje, ali i ulaganje konkretnih napora kako bi se pojednostavnili postupci za odobravanje humanitarnih viza i ponovno spajanje obitelji. »Zaštititi«, piše Papa, trebalo bi shvatiti kao »niz koraka koje treba poduzeti s ciljem obrane prava i dostojanstva migranata i izbjeglica, neovisno o njihovu pravnom statusu«. »Promicati«, nastavlja, trebali bismo promatrati kao čvrst napor da se izbjeglicama omogući da se ostvare u svim dimenzijama kao ljudska bića – tako i u svojoj religijskoj dimenziji. Posljednji glagol, integrirati, možda je i najvažniji od sviju koje Papa spominje – to ne znači asimilirati i zatirati tuđu kulturu, nego stvoriti priliku za razmjenu međusobnih pozitivnih vrijednosti. Naravno, to je vrlo dugotrajan proces, ali sasvim moguć ako se svi uključeni u njega odluče djelovati na takav način. Papa Franjo istaknuo je da je Crkva spremna preuzeti obvezu ostvarivanja svih navedenih »obveza«, ali je doprinos cijeloga društva – i političke i civilne zajednice – ključan za rješenje migrantske krize.

Trebamo i ljubav i pravednost

Dok u Europi rastu tenzije prema milijunima izbjeglica s Bliskoga istoka, kršćani se često pitaju kako oni trebaju razmišljati i postupiti glede toga odnosa. Mnogi gotovo automatski pretpostavljaju da je stajalište Crkve bezuvjetno dobročinstvo prema svim ljudima. No je li uistinu tako? Odgovor potražimo u Bibliji, ali i kod jednoga od najvećih crkvenih naučitelja.

Iako je imigracija problem današnjice, ona je u svijetu prisutna još od davnina. I Biblija progovara upravo o tom gorućem problemu: »Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga« (Lev 19, 33-34). I ne samo da progovara o migracijama, nego nam daje i mnoge primjere svetih ljudi ili čak cijelih naroda koji su tražili svoj dom u drugoj zemlji. Jedan od tih primjera je i sveta Obitelj koja je pobjegla iz Betlehema u Egipat kako bi spasila svog sina Isusa od Herodova zakona. I Isus je svoje prve godine proveo kao izbjeglica u stranoj zemlji.

Iako Biblija piše o nesebičnu davanju i ljubavi, pitanje migracija nije crno-bijelo. Jedan od najvećih crkvenih naučitelja sveti Toma Akvinski u svojoj »Teološkoj sumi« također raspravlja o problemu migriranja i izbjeglicama. Polazi od toga da nisu svi imigranti jednaki te da svaki narod ima pravo donijeti zakon i dužnost provoditi ga. On se slaže s učenjem Svetoga pisma te poziva na davanje ljubavi i pomoći strancu, no na umu ima još dvije bitne stvari: prva je jedinstvo naroda, a druga je briga za opće dobro. Kako prenosi stranica braće studenata Hrvatske dominikanske provincije, sveti Toma smatra da bi imigracija za svoj cilj trebala imati integraciju stranaca u društvo, a ne dezintegraciju društva. Imigrant ne bi trebao samo željeti uživati povlastice zemlje u koju dolazi i nametati svoje želje, nego bi trebao odgovorno pristupati u puno zajedništvo s narodom domaćinom, s narodom koji ga prihvaća kao svojega.

Razmjerna imigracija uvijek je bila dio zdrava razvoja društva jer sa sobom donosi novi život i nove kvalitete u zajednicu. Upravo takvu imigraciju trebamo prihvatiti kao što nam Biblija i govori, nesebično u želji da pomognemo strancu. Ali, gubitak te razmjernosti prijeti dobru države. Zato se u takvim slučajevima narod treba voditi načelima ljubavi, ali i pravde prema svima jer prije svega treba čuvati opće dobro i jedinstvo društva bez kojih ni jedna država ne može dugo opstati, pa onda ni djelovati u prilog slabijega, ugnjetenoga, ugroženoga – i stranca.

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak

IZVORGlas Koncila br. 49/2018.
Prethodni članakKADA ISPOVIJED DONOSI PLODOVE? Raskajano srce: preduvjet novoga života
Sljedeći članakKATOLIČKI NAUK PROTIV VJEŠTIČARENJA Može li Crkva vlasti đavla pružiti svjedočanstvo alternative?