Da se uspjeh u športu može poistovjetiti isključivo s fizičkim sposobnostima, pobjeđivali bi samo najviši, najsnažniji i najbrži športaši. No tome nije tako. Pobjeđuju oni koji su mentalno najspremniji, oni koji shvate da je protivnik na športskom borilištu zapravo najveći prijatelj, onaj koji otkriva što od vještina ne valja i na čemu treba dodatno raditi. Kada netko nakon poraza smišlja izlike, koje s vremenom počnu dobro zvučati, samo potvrđuje da najgori protivnici zapravo leže u njima samima – kako u športu, tako i u životu. Taj drugačiji pogled na olimpijsko geslo »brže, više, jače« predstavlja djelić trenerske i životne filozofije 41-godišnjeg Darija Livajića, košarkaškoga trenera mlađih uzrasta u zagrebačkom KK »Zapadu«, vjernika, supruga i otca četvero djece: Laure, Lukasa, Lorena i Leona.
Daleko od spektakla, društvenih mreža, reflektora i tribina ispunjenih tisućama gledatelja, Livajić se s mladim košarkašima okuplja na školskom igralištu u zagrebačkom naselju Špansko, posebno otkako je »korona-kriza« zatvorila mnoge dvorane i ograničila športske aktivnosti u zatvorenim prostorima. Prve korake u svijetu košarke 210 centimetara visoki sugovornik Glasa Koncila napravio je u rodnom Imotskom, a s nepunih 18 godina došao je u KK »Zrinjevac«, tadašnjega zagrebačkog prvoligaša.
U igračkoj je karijeri igrao diljem Europe – u Belgiji, Sloveniji, Slovačkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Gruziji, na Cipru… Zahvaljujući svojoj visini i kršnoj građi, igračku je karijeru proveo na pozicijama »pod košem«, premda ga dobri poznavatelji hrvatske košarke pamte i po trkačkim sposobnostima i pogađanju poena »izvan reketa«. Trenerskim se poslom počeo baviti prije točno deset godina, u salezijanskom KK »Don Bosco« sa zagrebačke Knežije, kada se otvorila prilika da se iskuša kao trener mlađe dobi. Oduvijek ga je, kako kaže, zanimalo dublje poniranje u međuljudske odnose. Nakon »Bosca« odgajao je mlađu dob u KK »Zapruđe«, dok se nije kao trener »skrasio« u KK »Zapad«.
Školsko igralište u Španskom, opisuje Livajić, neka je vrsta njegova dnevnog boravka, ureda na otvorenome. »Osobno sam se preporodio otkako radim s djecom u kvartu u kojem živim. Stekao sam mnoge nove prijatelje u kvartu. To su uglavnom naši susjedi i roditelji djece koju treniram. Cijenim što me ljudi prepoznaju kao trenera, a na treninge što je moguće češće nastojim ‘vuči’ i svoju djecu«, dodaje Livajić. Kao trener ne pravi razliku među djecom koju trenira: »Svako dijete s kojim na košarkaškom terenu provodim vrijeme smatram svojim djetetom. I od ‘svoje’ i od ‘tuđe’ djece imam samo jedan zahtjev: da daju sve od sebe za proces i za kolektiv u kojem se nalaze. Djeca moraju osjetiti pripadnost kolektivu, bez obzira na to kakve košarkaške vještine imali. Moja je filozofija da svatko tko želi trenirati uvijek treba biti dobrodošao.« Zato ga, dodaje Livajić, nakon završetka igračke karijere nije toliko zanimao rad s mladima u jakim, prvoligaškim klubovima, koji imaju stroge selekcije, jer bi u nekom trenutku nekome tko želi trenirati, a možda ne zadovoljava standarde koje klub traži, jednostavno morao kazati: »nećeš trenirati jer si loš«.
Upitan što bi izdvojio kao najveći uspjeh u prvih deset godina, koliko se bavi trenerskim poslom, Livajić napominje: »Najvećom pobjedom smatram što mi se danas javljaju klinci koje sam trenirao prije sedam-osam godina, kao i njihovi roditelji, te mi imaju potrebu zahvaliti na svemu. Drago mi je da kada se susretnemo negdje, na ulici, oni ne okrenu glavu, nego zastanu, kratko popričaju. Smatram da je to najveći uspjeh za trenera.«
Mlade s kojima radi uvijek potiče da u napadačkom dijelu utakmice budu hrabri isprobati svoju ideju, vidjeti koliko plodova momčad može dobiti od neke njihove vizije rješenja utakmice, no isto tako moraju biti spremni prihvatiti: ako njihova vizija donosi loše rezultate, tada treba prepustiti nekom drugom u ekipi da pokuša riješiti problem.
»Trener može pomoći 70 do 80 posto na putu do pobjede, ali ostatak, završnicu, trener ne može kreirati. Taj kraj mora biti isključivo odluka igrača na terenu, da uistinu samostalno odluče dovršiti posao i pobijediti utakmicu«, smatra sugovornik. Svaka je utakmica i svojevrstan ispit za trenera, ne samo u smislu donošenja pravodobnih taktičkih odluka i osmišljanja dobrih akcija na terenu, nego i u smislu motiviranja mladih. »Ako kao trener nisam kod igrača izazvao neki pomak, bilo da je to veća doza samokritičnosti, ako je u nečemu na terenu ‘glavinjao’ pa shvatio da se to tako ne može raditi, bilo da je probio svoj strah da nešto sam pokuša, tada nisam puno napravio«, dodaje Livajić. Obrambeni dio utakmice u Livajićevu trenerskom pristupu puno je lakše shvatiti. Naime, ondje nema »demokracije«: svi moraju jednako trčati, skakati i ginuti da protivnik ne ubaci koš.
Na tom tragu razgovor je došao i do vrednote za čije se usađivanje među djecom posebno zalaže Livajić, a to je da se od najmlađih dana mora težiti izvršavanju zadataka, njihovu ispunjavanju u cijelosti i na najbolji mogući način. »Ako je, primjerice, otac u obitelji ne da treba biti obrisan, on mora biti očišćen na najbolji način na svijetu«, opisuje metaforički sugovornik i nastavlja sa športskim primjerom koji se može objasniti i matematički: »Netko možda s devet godina poželi igrati ozbiljnu košarku i biti jednoga dana dobar šuter. Onda je neizbježno da on svakog dana od 365 dana u godini šutne na koš barem 100 loptâ. Za deset godina on će ispaliti 365.000 loptâ i onda se s 19 godina doista može nazvati šuterom. Ali treba ispucati te lopte, treba se dići svaki dan i odraditi takav posao.« Iza svega, dakle, treba bit disciplina na kojoj treba posebno insistirati među današnjim muškarcima. »Muškarac jednostavno mora biti discipliniran. Netko će to nazvati i militarizmom. No on ima zadatak biti stup, oslonac, i to zahtijeva disciplinu. Žene to ne moraju, one su hram života, ali muškarci su nekoć u potrazi za hranom bili spremni prijeći 50 kilometara i uloviti mamuta. Što danas možemo? Mnogi ne mogu ‘uloviti’ niti pakirano pile u supermarketu, a za prelazak udaljenosti od 100 metara potreban im je automobil«, zaključuje sugovornik.
