Posljednjih dana u javnom su se prostoru, pa čak i među nekim vjerničkim krugovima u Hrvatskoj, pojavile tvrdnje u vezi s ratnim zbivanjima u Ukrajini koje ne služe promicanju mira. Prva bi se mogla izdvojiti tvrdnja da se u Ukrajini događa vjerski rat. Takva zbunjujuća tvrdnja može dovesti do stvaranja kaosa koji bi jedino išao na ruku ratnoj propagandi i bio nepotrebna poluga u obavještajnim akrobacijama kakvih ne nedostaje ovih dana.
Sve dostupno govori u prilog tomu da se u Ukrajini ne događa nikakav vjerski rat, nego vojna agresija koju Ruska Federacija provodi na teritoriju druge suverene države, Ukrajine, praćena ideologijama panrusizma, nacionalizma i iskrivljenoga populizma. Da bi se nešto moglo okarakterizirati vjerskim ratom, trebalo bi imenovati »vjerskoga agresora« i »vjersku žrtvu«. Čak ako iz najviših krugova Ruske pravoslavne Crkve dolaze izjave koje opravdavaju ratne operacije, to još ne znači da se ondje događa vjerski rat, nego je više riječ o ponavljanju dugo godina sustavno plasiranih političkih dezinformacija na koje očito nisu imuna ni stajališta pojedinih vjerskih vođa. Da nije riječ o vjerskom ratu pokazuje i to koliko se iz Crkava uzdiže molitava za neprijatelje i do koje mjere idu pozivi na oproštenje i pomirenje.
Druga je zbunjujuća tvrdnja da je rat donekle opravdan jer su ga izazvale »iskrivljene vrijednosti Zapada« protiv kojih se treba boriti svim sredstvima, a predvodnica te »borbe za vrjednote« je sada Ruska Federacija. Slično je stajalište, prema izvještajima agencija, artikulirano u nedavnoj izjavi poglavara Ruske pravoslavne Crkve.
Nakon što je započela agresija na Ukrajinu postalo je razvidno da je dugogodišnje prokazivanje Zapada kao generalno bezbožnoga, kao prostora u kojem se valjda samo promiče homoseksualizam i rodna ideologija, koji u tradicionalnoj obitelji vidi najveću prijetnju… ponajviše bilo strategija za homogeniziranje građana u Rusiji i stvaranje dodatnoga ideološkoga opravdanja za agresiju. No nije se stalo samo na domaćem teritoriju jer kapilarno se i prema drugim europskim zemljama pokušalo pod krinkom zaštite vrjednota braka između žene i muškarca, njihove obitelji i vrjednota domoljublja, rodoljublja i bogoljublja populistički okupiti, pa i financirati istomišljenike u političkim, društvenim i kulturnim krugovima, a pitanje je koliko su na to bili imuni i neki u Hrvatskoj. Nije tajna da je ideologija sekularizma dobrano zahvatila mnoga zapadna društva, ali zar se treba boriti protiv te ideologije ubijanjem ljudi? U duhu evanđelja i Isusovih riječi da ne će u raj doći oni koji viču: »Gospodine, Gospodine«, nego oni koji vrše volju Oca Nebeskoga, tako se sada pokazalo da nije trebalo vjerovati svima koji samo viču: »Obitelj, obitelj«, »Brak, brak«, »Vrjednote, vrjednote«… jer isti koji su to izvikivali sada ratnom agresijom najviše pogađaju upravo one za koje su se naizgled parolama zauzimali. Nije li Isus apostolu koji je pokušao silom zaštititi vrjednote zapovjedio: »Djeni mač u korice!«? Mač nije odgovor kršćana.
Treće što se događa tiho je promicanje nekoga novoga jugoslavizma, u kojem se sve više medijske pozornosti u Hrvatskoj nastoji usmjeriti prema osnaživanju Beograda i davanju na važnosti Srbiji, kao da ona, kao nekoć, odlučuje o sudbinama svih naroda i zemalja na jugoistoku Europe. Istodobno radnjama, procesima i izjavama pojedini krugovi nastoje destabilizirati hrvatske vlasti i umanjivati ulogu Hrvatske i njezino iskustvo iz doba Domovinskoga rata, iskustvo koje bi i u mirovnim operacijama moglo biti vrlo dragocjeno. Očito je došlo vrijeme opreza jer, biblijski rečeno, kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće.
