Vjeru da godine nisu puki brojevi tek bi se rijetko moglo opisati nerazumnom, no još bi ju se rjeđe moglo pripisati razumu. Jer otajstvenost godina možda i najjasnije sluti onaj tko ih ne razumije: onaj tko ponad razuma ćuti da godinama nedostaje nešto, radije netko tko bi ih valjano protumačio. U tome možda i jest čar obljetnica velikana: njihov lik umije rasvijetliti ono što se u nerijetko mračnim godinama današnjice tek opipava. Još na početku ruske agresije na Ukrajinu hrvatska se prošlost tako isticala kao sredstvo rasvjetljavanja sadašnjosti na istoku Europe. No sve dosad nedostajalo je lice koje bi tu tvrdnju i povijesno otjelovilo. Upravo jedna »okrugla« godišnjica otkriva takvo lice; lice u nas dosad mahom nepoznato. U srijedu 7. lipnja navršila se, naime, 50. godišnjica smrti »apostola Srca Kristova«, bazilijanca Hristofora Gabre Myškiva koji je život posvećen obrani i obnovi ukrajinskoga duha započeo baš – u Hrvatskoj.
Gabro Myškiv – kojega će životopisci pisati i kao Gavru, Gabrijela i Havrijila, Miskiwa, Myśkiva i Miškova – rođen je 21. svibnja 1905. u Slobodnici pokraj Slavonskoga Broda, na području Općine Sibinj. Njegov djed Ivan u Posavinu je pristigao iz Čabarivke u Galiciji, odakle su se krajem 19. stoljeća tisuće Ukrajinaca na volovskim kolima otputile u potragu za obradivom zemljom. Povod njihovu egzodusu u spomenici triju posavskih grkokatoličkih župa razjasnila je Olga Barščevski. Galicijanski su posjedi, naime, nakon ukidanja kmetstva 1848. tako nepravedno podijeljeni da su seljaci od njih jedva mogli preživjeti. Mnogi su stoga pošli i u novi svijet: neki u Brazil – gdje će i sam Gabro provesti polovicu života; neki u Kanadu – gdje i danas žive potomci obitelji Myškiv; neki u Sjedinjene Američke Države – gdje je na rad odlazio i Gabrin otac Gabrijel. Rad u inozemstvu obitelji je tako priskrbio blagostanje; no njezino se pravo blago krilo negdje drugdje.
Brak s Katarinom Nazaruk Gabrijelu je Myškivu donio petero djece, od kojih su samo trojica sinova – Gabro, Petar i Vladimir – doživjela odraslu dob. Iako radost redovničkoga i svećeničkoga poziva na koji su se odazvali Gabro i Petar otac nije dočekao, teško je i zamisliti da poslanje dvojice znamenitih tješitelja ukrajinskoga naroda nije poteklo upravo iz radosti njihove obitelji. Međutim, i njoj je samoj – kao i drugim obiteljima buduće sibinjske župe Uspenija Presvete Bogorodice – trebala utjeha. Premda su se velike grkokatoličke zajednice već krajem 19. stoljeća počele naseljavati na slavonska ognjišta napuštena »uslijed dioba i počestih abortusa«, svojega su prvoga dušobrižnika dobile tek 1905. u neumornom osječkom biskupskom vikaru Emilijanu Kocakovu. Upravo je on krstio malenoga Gabru samo dva dana nakon njegova rođenja. No mladoga Ukrajinca duhovnomu će pozivu privući – rimokatolici.
Župnik grkokatoličke župe sv. Jozafata u Sibinju Ivan Barščevski razjasnio nam je zašto prvi crkveni zapisi o dolasku galicijanskih Ukrajinaca u Posavinu spominju samo – Rusine. »’Rusini’ ili ‘Ruteni’ bio je službeni naziv za Ukrajince u Austro-Ugarskoj, kojoj je tada pripadala i Galicija. No Rusini i Ukrajinci u Hrvatsku su se doseljavali u različitim prigodama i na različita područja.« Gabro Myškiv nesumnjivo je bio ukrajinskoga podrijetla, no svojim je djelima pokazao i odanost rodnoj hrvatskoj grudi. »Kao i njegov brat Petar Myškiv, protoarhimandrit Bazilijanskoga reda svetoga Jozafata, Gabro je iz inozemstva novčano podupro obnovu crkve u Gornjim Andrijevcima, a takva pomoć nije mimoišla ni rimokatolike«, navodi o. Barščevski, dodajući da se obitelj Myškiv u povijest župe nije upisala tek dvama svećeničkim zvanjima. »Myškivi su župi 1976. poklonili imanje koje smo 1978. prodali kako bismo namaknuli sredstva za duhovni centar u Slavonskom Brodu. Nažalost, Myškivljeva rodna kuća koja se na tom imanju nalazila uništena je u velikom potresu 1964.«Iz obiteljske kuće na adresi Slobodnica 6 Gabro se nakon završene osnovne škole 1916. zaputio u franjevački samostan u Slavonskom Brodu, gdje je boravio tijekom školovanja u kraljevskoj realnoj gimnaziji. Već i taj izbor nije samorazumljiv kakvim se danas može činiti. Ratari Myškivi imali su mnogo zemlje i mnogo male djece, a majka je Kata upravo ostala udovicom. Slanje prvorođenca na daljnje školovanje stoga ne govori tek o velikoj obiteljskoj žrtvi: od Gabre se već tada očito očekivalo toliko mnogo da su ga usprkos nerijetko prijepornoj razlici obredâ u školovanju poduprli i rimokatolički redovnici. No određenih je zaprjeka ipak bilo. Premda je Myškiv kod brođanskih franjevaca proveo tri godine, o njegovu boravku u samostanskoj kronici nema ni spomena, objašnjava nam gvardijan fra Klaudio Milohanović. »Braća su zbog tadašnje političke situacije vodila dvostruke bilješke te je moguće da su njegove podatke iz nekoga razloga zapisala samo u tajnoj kronici.«
Međutim, Myškivljeva bliskost s franjevcima nije ostala pod velom tajne. Imenik Prve gimnazije u Varaždinu, u kojoj je Gabro dovršio svoje srednjoškolsko obrazovanje, svjedoči da je i svoj ondašnji stan pronašao u mjesnom franjevačkom samostanu. A u njemu je pronašao i – duhovni poziv. Od nauma da se pridruži Redu manje braće mladoga je Ukrajinca uspio odgovoriti tek vladika križevački Dionizije Njaradi, čija je vjerojatno zasluga i Myškivljev upis u gimnaziju i premještaj u Varaždin. Gabro je pristao na vladikin savjet da nakon gimnazije pristupi bazilijancima, a kako u Hrvatskoj nije bilo njihova samostana, valjalo mu se 1921. vratiti u ukrajinsku djedovinu – točnije u Zakarpaće, tada pod vlašću Čehoslovačke. Odlaskom u novicijat u bazilijanski samostan u Mukačevu Myškiv se uz iznimku obiteljskih posjeta zauvijek oprostio od Hrvatske; no dobročinstva kojima je kasnije pomagao sibinjskoj župi pokazuju da rodni kraj nikada nije zaboravio.
Ujesen 1921. Gabro je postao Hristofor, bazilijanski novak koji će na proljeće 1923. položiti svoje prve zavjete; o Navještenju 1927. u Mukačevu vječno se zavjetovao na poslušnost, čistoću i siromaštvo, a o Maloj Gospi 1932. u Malom je Bereznu postao i svećenikom. Sa svetim redom dopala ga je služba kojoj se nije mnogo radovao: postavljen je za profesora bazilijanskim studentima. Ali u to je doba i sam dobio profesora. Bio je to sveti Bazilije Veliki, čija će ga djela uvesti u pobožnost Srcu Kristovu, što će voditi sav njegov apostolat. Preuzevši 1933. u Malom Bereznu Apostolat molitve – zajednicu posvećenu upravo Srcu Isusovu – Myškiv mu je utrostručio članstvo te privukao mnoge odrasle muškarce, a pokrenuo je i »duhovnu knjižnicu«, jednu od prvih knjižnica u Zakarpaću. Iskustvo s djecom Apostolata dobro ga je pripremilo za novu službu vjeroučitelja i katehete, no u njemu je – čini se – zametnulo i novu iskru. U nezadovoljnom učitelju polako se budio odgojitelj srdaca.
Upravo je u potrazi za mladim srcima Hristofor odlučio ući u Plast, ukrajinsku izviđačku udrugu, kojoj je ubrzo postao i kapelanom. A kada je 1937. premješten u Užhorod za predstojnika gimnazije, sam je pokrenuo dva vjerska udruženja mladih: Borce Kristove i Društvo ukrajinskih katoličkih studenata svetoga Vladimira. Isticanje ukrajinskoga identiteta kao pobliže odrednice vjere nije bilo nimalo slučajno. Vrijeme je to kada su se u zraku već osjećale prijetnje koje će se početi ostvarivati pripojenjem velikoga dijela Zakarpaća Mađarskoj 1938. Bazilijanci čija je zemlja u poraću već bila raščerečena između četiriju država nisu mogli šutke promatrati još jedno potiranje svojega naroda te se i sam Hristofor kao vojni kapelan priključio novouspostavljenoj Karpatskoj siči, paravojnoj postrojbi koja je ostatke Karpatske Ukrajine pokušala obraniti od neizbježne agresije. Od odmazde mađarskih okupatora Myškiv je stoga pobjegao u Prag, gdje je, živeći s kapucinima u Melniku, 1939. dovršio studij filozofije na Ukrajinskom slobodnom sveučilištu. Upravo će jedan studijski kolega pomoći da se njegovo progonstvo preobrazi u – poslanje.
Kada je za Hristoforovu nevolju doznao protoiguman Argentinsko-brazilske provincije bazilijanaca Josif Martinec, odmah ga je pozvao na misije među brazilskim Ukrajincima, kojima su državne vlasti u to vrijeme branile da se služe materinskim jezikom. Proći će jedva godina, a Hristofor će – uvjerivši se u zabrinjavajuće otuđenje ukrajinske mladeži – 1940. u Prudentópolisu utemeljiti Institut katehistkinja Srca Isusova. Poslanje posvećenih svjetovnjakinja Myškiv nije vidio tek u obnovi ukrajinskom kulturom prožete kateheze. Njihovim će zaštitnim znakom postati apostolat »uklapanja«: nenametljivoga uključivanja u obrazovanje, zdravstvo, upravu i medije, o čemu svjedoči i pokretanje radiokateheze u paragvajskom Encarnacionu 1963. Kongregacija za istočne Crkve statut je jedinoga svjetovnoga instituta Ukrajinske Grkokatoličke Crkve odobrila 1950., a zahvaljujući hitru rastu – 1964. već je bilo 59 zavjetovanih katehistkinja – uzdigla ga je 1971. i na dostojanstvo instituta papinskoga prava.
Sve vrijeme dok je predvodio katehistkinje koje danas djeluju iz sedam centara u Brazilu, Argentini, Paragvaju i SAD-u, Myškiv je služio i kao dušobrižnik, upravitelj, odgojitelj i graditelj u bazilijanskim misijama u Prudentópolisu, Ivaíji, Ponta Grossi, Oberi, Encarnacionu i Curitibi. Toliki prijegor poradi Srca Kristova ipak ga je morao stajati zdravlja: od teške bolesti koja ga je 1968. oborila u krevet umro je 7. lipnja 1973. Na sprovodu kojemu je u Prudentópolisu prethodila trodnevna javna žalost grkokatolički biskup Curitibe Jefrem Krivij okupljenomu je mnoštvu rekao: »Danas možemo smjelo proglasiti oca Hristofora apostolom Srca Kristova!« Premda Eparhiji Bezgrješnoga Začeća u Prudentópolisu tek slijedi pokretanje istrage o njegovim herojskim krjepostima, smjelost Hristofora Gabre Myškiva dopušta da se u njemu već sada nazre tako nasušno junaštvo. Junaštvo vjere koja u različitosti nazire poziv; junaštvo nade koja iz nevolje izranja zajedništvo; junaštvo ljubavi koja u progonstvu razaznaje apostolat. Otajstvena je to nit koja i danas može povezati raseljenu Ukrajinu i Hrvatsku. Jer tko zna nisu li novi Myškivi već među nama?
Gabro Myškiv rođen je 21. svibnja 1905. u Slobodnici u obitelji grkokatoličkih doseljenika iz Galicije. Po završetku gimnazije u Slavonskom Brodu i Varaždinu ušao je 1921. u novicijat kod bazilijanaca u Mukačevu na zapadu Ukrajine. Ondje je, uzevši redovničko ime Hristofor, 1927. položio vječne zavjete, a 1932. primio je u Malom Bereznu sakrament svećeničkoga reda. Nakon pastoralnih služba u Zakarpaću i studija filozofije u Pragu došao je 1939. na službu u samostan sv. Jozafata u Prudentópolisu na jugu Brazila, gdje je 1940. utemeljio Institut katehistkinja Srca Isusova. Umro je na glasu svetosti u Prudentópolisu 7. lipnja 1973. Zahtjev za otvaranjem istrage o njegovim herojskim krjepostima nadležnoj je Eparhiji Bezgrješnoga Začeća upućen 2017.
