Židovu helenističkoga razdoblja nije jasno kako to Bog dopušta napredak i rast zemalja i naroda koji mu ne žele služiti. Pisac Knjige Mudrosti svjestan je da je Bog koji je sve stvorio mogao u jednom trenutku i uništiti bezbožnu zemlju. Ipak, Bog toga nije učinio, a Izraelci su s druge strane prolazili kroz mnoge nevolje. Činilo se to kao velika nepravda. Objašnjenje se nalazi u Božjoj milostivosti i popustljivosti svim ljudima u njihovim grijesima. U temelju te popustljivosti nije Božja nebriga za svijet, nego njegova ljubav prema svim bićima.
Bog je sva bića stvorio i ni jedno ne mrzi jer sva od njega potječu. Eto razloga zašto je popustljiv i prema Egiptu i prema ostalim neprijateljima naroda: Bog je i njih stvorio, i njima je on Otac, i do njih mu je stalo. Čitav svijet pripada Bogu i on se za sav svijet brine. Za njega postoji jedinstvo svega stvorenoga koje je u njegovim očima maleno poput »zrnca praha na tezulji i kaplje jutarnje rose što se spušta na zemlju«. Božja ljubav ne može se dijeliti unutar toga jednoga jedinoga zrnca i jedne jedine kapi. Sve je to njegovo, a on je »ljubitelj života« i izvor života. Upravo zbog takva svoga odnosa prema svim stvorenjima, a još više prema svim ljudima kojima je njegov dah na osobit način udahnut, Bog, djelujući iz ljubavi, blago kažnjava prijestupnike. On ih prvo opominje i kori. To pak znači i da se vraćaju njegovoj ljubavi i životu koji im je darovao. Praštajući ljudima i narodima njihove prijestupe, Bog im omogućuje da se vrate na pravi put, da prihvate njegovu ljubav i njegovu milost i postanu vjerni. Pisac Knjige Mudrosti izlaže Božju strategiju odnosa s ljudima. To je strategija koja je čovjeku, vjerniku često nerazumljiva te bi htio da se Bog jasnije i vidljivije zauzme za dobro, za pravdu i istinu. Bog pak uvijek ima na srcu, ne želju za dokazivanjem istine, nego želju da se čovjek obrati i spasi.
Odlomak iz Lukina evanđelja prikazuje Isusa u Jerihonu, gradu u blizini Jordana, istočno od Jeruzalema, odakle je počinjao uspon hodočasnika prema Svetomu gradu. Kroz to putovanje Isus je više puta govorio o bogatašima koji se teško spašavaju jer se nisu spremni odreći svoga imetka. Carinici su bili na zlu glasu među narodom, ali i među vjerskim učiteljima. Isus je više puta pokazao da carinik u iskazima svoje vjere i svoga obraćenja može biti iskreniji od nekog naizvan dokazanoga vjernika. Zakej, o kojem je ovdje riječ, u isto je vrijeme i bogat i nadcarinik. Njegovo penjanje na smokvu govori mnogo o njegovu nutarnjem stavu i nutarnjoj želji. Isus tu Zakejevu nutrinu prepoznaje te odlučuje provesti dan kod njega. Bilo je to nezamislivo vjernim Židovima toga doba, a osobito onima koji su pripadali među narodom cijenjenoj farizejskoj sljedbi. Stoga svi i mrmljaju: »Čovjeku se grješniku svratio!« Isus se očito nije osvrtao na to što će ljudi reći, ili je zapravo baš zbog toga tako postupio. Zakej uzvraća na Isusovu dobrotu svojom dobrotom te polovicu svoga imanja daje siromasima i odlučuje vratiti višestruko sve što je prijevarom stekao. Zakej postaje primjer obraćena carinika kakve je Isus postavljao kao uzor vjernicima. Stoga Isus i zaključuje: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov.« Svojim obraćenjem carinik potvrđuje da je baštinik obećanja danih praotcima.
Druga poslanica Solunjanima ponavlja misli i ideje Pavlove Prve poslanice Solunjanima. Tako se i nedjeljni odlomak poziva na ondje iznesenu tematiku. U Prvoj poslanici Solunjanima se kaže: »Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu.« Vjernici su prema tome pozvani u Božje kraljevstvo i slavu. Riječ je o božanskim dobrima prema kojima on vodi one koje je izabrao, a kršćani su pozvani živjeti dostojno Boga. Druga poslanica Solunjanima upravlja molbu Bogu da on sâm vjernike učini »dostojnima poziva i dovede do punine« svako njihovo nastojanje oko dobra. Vidi se u tome dvostruki vidik kršćanskoga načina života. U svom nastojanju da živi u skladu s Božjim pozivom, kršćanin s jedne strane mora uložiti sve svoje sile na tom putu, a s druge strane mora prihvatiti Božju pomoć i biti svjestan da bez nje ne može ništa učiniti. Sve što kršćani vjerom čine, Bog oplemenjuje, upotpunjuje i usavršava. Takav život u skladu s Božjim pozivom, to jest u skladu s kršćanskom vjerom, proslavlja »ime Gospodina našega Isusa«. To je golema odgovornost vjernika. Ipak, ni tu ne treba zaboraviti dvostruki vidik: kršćani svojim djelovanjem proslavljaju Isusa, ali sve se to događa »po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista«. Milost i zauzeto djelovanje uvijek idu zajedno. U vrijeme kad je nastala ova poslanica bilo je kršćana koji su očekivali da odmah mora doći drugi Kristov dolazak te su o tome pisali i nastojali uvjeriti i Solunjane. Očito je takav nauk imao i nekoga uspjeha jer ih apostol upozorava da se ne pokolebaju, nego da ostanu ustrajni. Iščekivanje bez sumnje ostaje aktualno, no vjernik u njemu mora biti ustrajan ne očekujući da će se sada dogoditi dolazak Gospodinov, ali opet ostajući uvijek spreman.
