TRNOVIT PUT MLADE UČITELJICE DANICE ŠIROLE PREMA SVETOSTI (2) »’Gdje ti je sad Isus?’ Uz grohotan smijeh cerio se na me napasnik strašni«

Širole potječu iz Primorja, iz Kastva kod Rijeke. Roditelji Danice Širole, Stjepan Širola i Ćirila Wyronbaul, upoznali su se i zavoljeli u Karlovcu 80-ih godina 19. stoljeća. Budući da je Stjepan bio običan građanin, Ćirilini roditelji i rodbina protivili su se zarukama, a župnik je bio na strani mladoga para. Ljubav je ipak pobijedila te su se Ćirila i Stjepan vjenčali u rujnu 1888. Otac je želio da sva njegova djeca budu obrazovana i ugledna. On sâm bio je učitelj, pedagog, prevoditelj, novinar i književnik te je kasnije postao ravnateljem u Borongajskoj školi u Zagrebu, a bio je i jedan od suutemeljitelja Družbe »Braće hrvatskoga zmaja«. Obitelj Širola dala je nekoliko zaslužnih ljudi. Daničin brat Božidar postao je muzikolog i glazbeni pisac, brat Branko inženjer građevine i autor udžbenika, a brat Mladen pisac i kazalištarac.

Danicu je od djetinjstva Bog veoma privlačio. Odrastajući u Zagrebu, htjela je poći u samostansku školu, ali nije se usudila reći to roditeljima. Nakon učiteljske škole i ispita zrelosti obavila je hospitacije u Borongajskoj školi, a potom preuzela četvrti razred Djevojačke škole na Kaptolu. Prvi dan u razredu donio je teškoće; djeca je nisu slušala jer je bila veoma niska rasta, zbog čega su je kasnije prozvali »malom učiteljicom«. Već sutradan uspostavila je disciplinu i lijep odnos s učenicama. Željela je poći u samostan, no roditelji su bili žestoko protiv toga. Iako je otac nije otvoreno sprječavao, u svojoj je autobiografiji zapisala da je rekao bratu: »Dok sam ja živ, Danica ne će u samostan!« Želio je da pričeka dvije godine, dok ne završi višu pedagošku školu, nadajući se da će odustati od redovništva. Roditelji nisu razumjeli bît redovničkoga poziva. Majka ju je također odvraćala, kao i brat Mladen, koji joj je 3. lipnja 1921. napisao: »Odeš li u samostan, onda te je strah života… (…) Biti zatvoren i prisiljen na pobožnost nije junaštvo.« Sa 20 godina Danica je položila zavjet djevičanstva, zavjet da će stupiti u samostan čim bude moguće i zavjet »harne odanosti« papi.

U svim se Daničinim zapisima provlači jedna misao: želi ljubiti Isusa više od svih, zbog toga želi izvršiti Božju volju i trpjeti za spas duša. Žarko je željela poći u zajednicu uršulinaka u Varaždinu. U studenom 1919. preuzela je 4. razred Djevojačke pučke škole na Kaptolu, no uskoro je stigao dekret koji ju je uputio na službu u Krašić. Nastojala je savjesno raditi učiteljski posao i pripremati se za nastavu. Djeca su je voljela, a ubrzo je došla na glas kao »pobožna učiteljica«. Redovito je išla na misu i pričest; u to je vrijeme u crkvi često boravio još mladić za kojega neki smatraju da je bio Alojzije Stepinac. Župnik Stjepan Huzek zamolio je Danicu da priprema prvopričesnike za sakrament, što je ona s veseljem prihvatila. Svi su zapazili da »mlada gospodična« živi drukčijim, svetim životom. Uzdržavala je sebe, financijski pomagala roditeljima i bratu Branku koji je studirao u Pragu, a ostatak je štedjela za »miraz« – oveći iznos potreban za ulazak u samostan – tada 5000 kruna.

S odličnim uspjehom završila je višu pedagošku školu i 1924. počela službovati u Crikvenici. Putovala je po domovini, srednjoj i jugoistočnoj Europi. U Sarajevu je posjetila nadbiskupa Ivana Šarića. Uočivši njezine vrline, naslutio je želju za redovništvom i predložio joj da uzme ime sestra Spes. Osim očeva protivljenja i nedostatka novca, još se jedna zaprjeka ispriječile između Danice i redovništva: bolest. Prva je dijagnoza bila neuritis – upala perifernih živaca koja je izazivala teške glavobolje i bolove u tijelu. Rano su se pojavili i znakovi tuberkuloze. Danica je skrivala simptome; nije željela pokazati da joj je teško kako bi mogla prikazati žrtvu Gospodinu. To je vjerojatno bio glavni razlog zbog kojega ju je otac optuživao da umišlja i glumi bolest, da ne radi i povlači se iz društva. Tek je liječnikovo upozorenje da je oporavak nuždan ili je mogu »za nekoliko mjeseci zakopati« potaknuo roditelje da je pošalju na liječenje. Majka je pak htjela da se Danica brine za nju u starosti. »Pa dobro, kad su ti oni u samostanu miliji, pa idi, idi k časnim sestrama, ostavi nas. Kad su ti oni miliji nego sam ti ja i tata. To mi je zahvalnost«, majčine su riječi koje je Danica zapisala 21. lipnja 1920. Majka se služila i emocionalnom ucjenom, predbacujući Danici nedostatak ljubavi: »Gledaj, gospojica N.N. bi odavno bila u samostanu, da joj nije stalo do roditelja. Ona voli svoje roditelje, (…) a ti nas ne voliš, ti nas želiš ostaviti.« Prema zapisima u autobiografiji, Danicu su veoma boljele takve riječi i ponašanje. Njezin je odgovor bio odlučan: jako voli svoje roditelje i braću, ali Isusa voli više.

Daničina je duhovnost bila ignacijevska, a duhovnik joj je bio isusovac Bruno Foretić. Čitajući njezine zapise, otkrivaju se tri njezine glavne duhovne teškoće. Prva je bila razlučivanje Božje volje: poslušati savjet liječnika i sve poduzeti da bi se očuvalo zdravlje ili prihvatiti trpljenja koja joj Bog šalje? Druga je bila napast pomisli da je Bog odsutan, da ju je zbog grijeha napustio. Treća je bila rastresenost u molitvi. Dana 30. rujna 2020. zapisala je: »’Gdje ti je sad Isus?’ Uz grohotan smijeh cerio se na me napasnik strašni, ‘zar misliš uza te da će stajati, poslije tolikih, tolikih grijeha, što si ih u životu svome počinila. Ne znaš li da je on pravedni, ali strogi, strogi sudac. Uzalud ga zoveš, prekasno je.’ Isuse!«

U Dnevniku je često izražavala želju da učini nešto za Isusa prije svoje smrti; želi trpjeti i sve prikazati njemu. Njezina duhovnost praćena je spojem radosti i žrtvenosti; teško joj je, ali raduje se Božjoj ljubavi i uživa u prilici da prinese žrtvu Gospodinu. S druge strane Danica je bila svjesna da je zanemarila svoje zdravlje i da bolest živaca sprječava njezin ulazak u samostan te je nastojala biti poslušna liječnicima. U duhovnim vježbama razmišlja o smislu života i zapisuje svoje odgovore na filozofska pitanja, primjerice zašto je ljudska duša stvorena. »Isuse, kako je radosna duša moja! Kao mala tek sjenka radosti ove pomisao je jedna. Koliko je bilo svetaca, koliko svetih duša, koliko je bilo i sada koliko ih ima koji Te ljube, jako koji te ljube. A ja, Isuse, ja Te ne ljubim dosta. Ja te ne znam pravo ljubiti, o daj, nauči me, Isuse, kako da Te jako, jako ljubim«, zapisala je 15. listopada 1920. Nije smatrala da je stvorena za velika djela, nego je željela male, svakodnevne i obične dužnosti vršiti po Božjoj volji, u duhu prave poniznosti. To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih su je prozvali »hrvatskom Malom Terezijom«.

Danica se dulje dopisivala s uršulinkama, kojima se željela pridružiti. Sestre su je željele primiti, no uvjet za ulazak u samostan bilo je dobro zdravlje. Majka Klaudija, tadašnja poglavarica, pisala joj je 8. lipnja 1921.; »Drago dijete, meni nije glavno miraz, već poziv Božji i dobro zdravlje.« Znajući da zbog akademskih obveza još godinu dana mora čekati na redovništvo, Danica je dala dio svoje ušteđevine za »miraz« siromašnoj Kristini, kako bi ona mogla postati redovnica. Napokon, 23. 11. 1924. Danica je došla u varaždinski samostan. Iako je bila slaba i boležljiva, sestre su joj htjele pružiti priliku, no konačna odluka ovisila je o liječnikovu mišljenju.

Nastavlja se